|
|
|
osoba:
Žužul Miomir
Datum:
05.03.2011
Slika autor/izvor:
|
|
Objavi na:
|
|
|
te tajna veza s Plivinim profiterom Mijatovićem Za knjigu "Kond, kondo" detaljno sam istražila američki život bivšeg hrvatskog ministra vanjskih poslova i bivšeg veleposlanika u Washingtonu Miomira Žužula. Žužul je sa suprugom Tatjanom te četvero djece živio na 7 washingtonskih te jednoj adresi u Princetonu u New Jerseyu. Na adresi 64 Williams Street živio je dok je bio jedan od gostujućih suradnika na Centru za međunarodne studije na Princetonu.Od 7 washingtonskih adresa Žužulovih pet ih je bilo iznajmljeno. Istražujući javne registre iskopala sam i zanimljivljiv podatak da je bivši hrvatski diplomat imao i čak 6 privremenih adresa u državi Maryland. Glen Burnie, Halethorpe, Linthicum Heights, Lutherville Timonium, Parkville, Thowson – gradići su Marylanda, savezne države s najvećim dohotkom po glavi stanovnika u Americi gdje je evidentirana Žužulova nazočnost. Inače, Maryland graniči s Districtom Columbia (D.C.), odnosno Washingtonom te Virginiom i Zapadnom Virginiom. Globalno gledajući sve spomenute Maryland destinacije su ili sveučilišni ili biznis centri.
Budući je Žužul u Americi imao kratku Princeton karijeru te je nakon veleposlaničke smjene od 2000. najviše radio za konzultantske kuće za pretpostaviti je da mu je susjedna država Maryland bila destinacija. Iz tog perioda zanimljiv je i sudski spor koji je otvoren kada je Žužul 17. veljače 2000. načinio prometni prekršaj u mjestu Ellicot Cityju. Radilo se o prekoračenju brzine a slučaj još ima status aktivnog. Žužul je naime vozio brzinom od 99 kilometara na sat u mjestu s ograničenjem od 65 kilometara. Očito je žurio na neki važan sastanak jer je prekršaj počinio učetvrtak u 10 sati i 20 minuta. U spisu je odmah upisano kako postoji opasnost od nepojavljivanja optuženika, odnosno izbjegavanja odaziva sudu. Kad je riječ o prometnom prekršaju u SAD-u, kada se u spis upiše takva oznaka a okrivljenik se ne pojavi na sudu, odmah se izdaje nalog za oduzimanje vozačke pa čak i nalog za uhićenje. No to je Žužul ipak izbjegao jer je pristupio na ročište 1. lipnja te je ta mjera ukinuta.Inače Ellicot City nalazi se na popisu američkih najbogatijih gradova a slovi i kao destinacija popularno među elitom budući taj povijesni gradić s europskim štihom obiluje antikvitetima, otmjenim restoranima, eklektičnim buticima, kafićima, čajnim sobama. U tom spisu može se iščitati i tadašnja Žužulova adresa: 4109 Parkglen CT Washington. Uvidom u zemljišne knjige otkrila sam kako ta nekretnina nikada nije glasila na Žužula već je u njoj bio podstanar skupa s obitelji. Inače ta reprezentativna vila na tržištu vrijedi preko 2,2 milijuna dolara s 6 soba te 4 velike kupaone. Budući je vila u Parkglenu oglašena na prodaju preko interneta moguće je steći uvid u svu raskoš nekadašnjih Žužulovih iznajmljenih odaja. Virtualno se može pregledati čak i soba te kuhinja za poslugu.
Prva američka nekretnina Žužulovih kupljena je 16. ožujka 2001. za 342.500 dolara od obitelji Edgins – Berryman. Sigurno Žužulima nije bilo lako rezidenciju u Parkglenu zamijeniti znatno skromnijom adresom. Apartmanom 309 na adresi 2828 Wisconsin Av NW u višekatnici građenoj 1977., površine oko 140 kvadrata s pet soba od čega dvije spavaće te 2,5 kupaone.
Ipak, u aprilu 2003. šesteročlana obitelj Žužul seli na novu adresu i otmjeniju lokaciju 3516 Winfield Lane NW u četvrti Georgetown. Rezidencijalna dvokatnica u nizu od crvene opeke, građena 1985. ima 260 četvornih metara, 4 spavaće sobe te 4,5 kupaonica. Tu je i vrt te parkirno mjesto. Kuća je plaćena 850.000 dolara. Porez na nekretnine u SAD-u plaća se svake godine i to u dva obroka. Žužulovi su svoj redovito podmirivali i to 2005. u iznosu oko 7.500 dolara. Također, iz porezne kartice Žužulovih vidljivo je da se porez isplaćuje iz kredita što je uobičajen način otplate. Kako u Americi porezni procjenitelj svake godine radi valorizaciju vrijednosti nekretnina, budući je imovina Žužulovih rasla, tako je i ukupni porez za prošlu godinu iznosio 9.920 dolara. Također, iz američke porezne kartice Žužulovih jasno se vidi vrijednost nekretnine u 2011. godinu. Radi se o iznosu od 1.241.050 dolara što je procjena vrijednosti ovlaštenog procjenitelja Harolda Browna. Inače tržišna vrijednost koja je dostupna i preko weba iznosi 1,306.500 dolara.
Državni dužnosnik Žužul je u svojoj imovinskoj kartici naveo u rubrici nekretnine: stan u Washingtonu kupljen 2003. prodajom prethodnog stana i kreditom Wachovia Bank. U rubrici bračni drug spominje se ta ista nekretnina ali u formi: kuća u nizu površine 250 metara četvornih, kredit iste banke u vrijednosti 595.000 dolara. Budući se nigdje izrijekom ne spominje vrijednost američke nekretnine, dalo bi se zaključiti kako stan vrijedi koliko i hipoteka, dakle, malo manje od 600.000 dolara. Zakonom o sprečavanju sukoba interesa propisana je obveza državnih dužnosnika ispunjavanja imovinske kartice. Slovo zakona kaže: „U nju je državni dužnosnik dužan unijeti podatke o svojoj cjelokupnoj imovini (nekretnine i pokretnine) i o svim prihodima (plaća, dohodak, primici od imovine, imovinska prava)”. Također i sljedeće: ”Zakon o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti u članku 7. obvezuje državne dužnosnike da u roku od 30 dana od dana stupanja na dužnost ispune imovinsku karticu. Ako dužnosnik ne ispuni svoju obvezu podnošenjem istinitih podataka o svom imovinskom stanju, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa izreći će mu sankciju obustave isplate neto mjesečne plaće u iznosu od 10.000 do 20.000 kuna (čl. 19. st. 3.)”. Dakle u slučaju Žužul evidentno se radi o neispunjenju obveze upisa cjelovitih podataka, ali budući zakonodavac pred Povjerenstvo koje odlučuje je li došlo do sukoba interesa ili nekih drugih nedostatak, nije predvidio sankcije, osim onih koji se tiču dostave podataka do određenog datuma, Žužul nema razloga za brigu što je u svojoj imovinskoj kartici zatajio da je njegova američka vila kupljena za 850.000 zapravo vrijedno preko 1,1 milijun dolara.
Inače, Žužulov kreditor - Wachovia Bank bila je četvrta je po veličini u SAD-u, a u zemljišnim papirima Žužulovih nalazi se ime i s njom povezane tvrtke Trste Inc. Isti se dvojac Wachovia – Trste Inc. nalazi i u ugovorima za kupnju hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu. No Wachovia Bank je zapala u teškoće pa ju je 31. prosinca preuzela financijska korporacija Wells Fargo sa sjedištem u gradu Charlotte u Sjevernoj Karolini. Tu slijedi intrigantni dio priče. Naime, u tom gradu dvorac je još 2005. kupio i Ivan Mijatović (38), načelnik u Ministarstvu financija od 1996. do 1999. te ključni čovjek Plive od 1999. do 2008. godine. Znakovito je da i on ima u SAD-u aranžmane s Wachovia Bank, odnosno s tvrtkom Trste Inc. Žužul je bio ne samo član Nadzornog odbora Plive 1999. nego se njegovo ime čak spominjalo i u dokumentima koji su procurili na Wikileaks. U jednoj od depeša se navodi kako je tadašnji premijer Ivo Sanader nazvao tadašnjeg američkog veleposlanika Bradtkea 4. rujna 2006. kako bi izrazio zabrinutost zbog članka na portalu Index u kojemu se navodi da je on u Veroni s šefom Plive Željkom Čovićem i bivšim šefom diplomacije Miomirom Žužulom lobirao za prodaju Plive američkoj tvrtki Barr. Tadašnji je Barrov konkurent bio islandski Actavis. “Plivini i Vladini dužnosnici osjećaju se sigurnije s Barrom nego s Activisom, koji navodno ima veze s Rusijom, pisalo je u depeši. “Prodaja Plive Barru otvorila bi put jačanju bilateralnih odnosa s Hrvatskom, napisao je, među ostalim, Bradtke Bushu, a što je osvanulo na Wikileaksu. Tada je osvanuo i zanimljiv tekst u Nacionalu “PR agencije i stranke u ratu za Plivu” Na strani Plive i Barra nalazi se vladajuća garnitura u kojoj su premijer Ivo Sanader, Miomir Žužul, ali i Premisa, vodeća nacionalna PR agencija, a interes pokazuju i Zagrebačka i Reiffeisen banka. Niti njihovi protivnici nisu slabi, Actavis ima potporu SDP-a i njihova vodećeg ekonomskog stručnjaka Ljube Jurčića, a tu je i Madison, PR agencija koja ima potpisan ugovor o profesionalnoj suradnji sa socijaldemokratima.
U ratu za Plivu važnu ulogu ima i Privredna banka Zagreb, Borislav Škegro te njegov Quaestus Private Equity Partners fond, kojeg javno predstavlja agencija Maksima komunikacije, čiji je vlasnik Ivan Račan, sin predsjednika SDP-a. Tako su bliski Škegrini suradnici prošlog tjedna pokušali plasirati informaciju kako Actavis posjeduje račun iz Verone iz kojeg se vidi da je Pliva platila boravak Ive i Mirjane Sanader, Miomira Žužula i Jose Petrovića iz Ine na otvaranju operne sezone. “Sve velike kompanije prigodom ovakvih poslova angažiraju detektivske agencije koje istražuju slabosti protivničke strane. Taku su došli do spornog računa i, koliko znam, objavit će ga na jednoj internetskoj stranici”, konspirativno je izjavio Škegrin suradnik 7. rujna. Dodao je kako netko od ljudi na vlasti od prodaje ubire proviziju koja iznosi 40 milijuna dolara” objavio je tada Nacional.
Promatramo li te informacije u svjetlu raspleta slučaja Pliva onda neki događaji dobivaju posve nove obrise. Primjerice, spomenuti Ivan Mijatović 2008. iz Plive (gdje je u 9 godina prošao sve čelne funkcije u upravi i NO-u te od 2003. pet godina bio financijski direktor) od 2008. godine službeno živi u SAD-u gdje ga je tada novi Plivin vlasnik Barr uputio da vodi američku livinu podružnicu. U knjizi “Kondo, kondo” posvetila sam mu posebno poglavlje budući je on sa 32 godine životakupio prvu nekretninu dvorac – upravo u Charlotteu, zatim luksuzni apartman na Petoj aveniji u New Yorku te vilu za odmor na američkoj obali, sve ukupne vrijednosti oko 2,5 milijuna američkih dolara. On je na funkciju načelnika imenovan za mandata ministra Bože Prke da bi ga vrlo brzo Prkin nasljednik Borislav Škegro unaprijedio i lansirao u brojne NO-e. I dok je Mijatović novu sreću kao bogat čovjek s 35 godina pronašao u Americi,”skućen” i egzistencijalno osiguran bolje i od samog Žužula, ako je suditi po vrijednosti nekretnina u SAD-u, dotle se u hrvatskim novinama moglo čitati o padu Plive na tržištu generičkih lijekova ali i usponu nove kompanije – Genere. Tim je razumljivije zašto je većina čelnika iz Plive, uključujući i Željka Čovića, prešla iz Plive u Generu, bivšu Plivinu Veterinu čiji je suvlasnik odvjetnik Marijan Hanžeković a njegova kćer Ana Hanžeković Čorak članica Uprave. Ne čudi ni to da su u NO- u Genere i bivši premijer Franjo Gregurić te Mladen Vedriš. Hanžeković je i u NO-u tvrtke kćeri Škegrinog Quaestus fonda – Questus nekretnina skupa sa svojom kćeri Anom i bivšim premijerom Zlatkom Matešom. U Upravi te tvrtke uz bivšeg ministra Škegru je njegov vjerni partner Tomislav Matić, kojem je Škegro potkraj devedesetih omogućio skupo školovanje u Americi te koji mu je uz spomenutog Mijatovića bio desna ruka u Ministarstvu financija. Da su to oni itekako dobro znali iskoristiti, svjedoči među ostalim i podatak kad su se natjecali za kupnju dionica Ine Matić s ponudom od 18 milijuna kuna a Mijatović sa "skromnijih" 7,5 milijuna kuna prema službenom Izvješću. Ili podatak da je Matić zasigurno prvi Hrvat koji je sa suprugom potpisao Bračni ugovor 24.travnja 2009. što se može doznati iz e-izvatka . Budući je brak propao, Vesna Matić stavila je zabilježbu na zg. stan u Remetama temeljem Aneksa bračnog ugovora od 18.svibnja 2009 .
S protokom vremena čini se kako neki giganti nisu izgubili tržišnu poziciju pukim slučajem, kao da su smišljenim planovima moćnika propali jedni sustavi da bi se novi nametnuli i zagospodarili tržištem. U novim tržišnim liderima, naravno, glavnu riječ imaju bivši premijeri (Mateša i Gregurić) ili bivši ministar (Škegro) skupa s čelnicima nekadašnjeg diva (Čović) združeni s najbolje plasiranim odvjetnicima – tajkunima (Hanžeković). Tako se vidi da su na sceni u Hrvatskoj uvijek isti igrači, pa ako nisu službeno na vlasti onda su na krucijalnim nadzorničkim ili vlasničkim pozicijama a sve nam je to skupa iznjedrila hrvatska privatizacija s neljudskim likom. A nekima čak omogućila, poput Žužula (1 vilu), odnosno Mijatovića (tri nekretnine) i alternativni dom u svjetskoj velesili.
Irena Divković Milanović, poglavlje iz knjige "Kondo, kondo"
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
