Imam dojam da ponovno okupljanje Monty Pythona nije bez vraga.
Pratili su, izgleda, događaje na našoj društveno političkoj sceni. Kulminacija nadahnuća ih je vrlo lako mogla zahvatiti baš nekako s krajem ove, toliko tragikomične godine.
 
U svakom zlu uvijek ima i nečeg dobrog. Eto, u nekoliko proteklih dana neprestano se smijem. Jer kako više bilo što u ovoj zemlji shvatiti ozbiljno?

Jučerašnji briljantno duhovit članak Ante Tomića, zbog kojeg su mi i suze potekle od smijeha, vrlo zorno prikazuje svu tragikomiku našeg Apsurdistana:
Ministarstvo gospodarstva - na čijem čelu je frajer koji barata s jedva dvadesetak stručnih riječi i iritantno ih kombinira u priglupim sintagmama - odlučno poticajima podupire Coca-colu dok je godišnji profit tog monstruoznog poduzeća veći od vrijednosti čitave hrvatske privrede.
I to nije sve! Na popisu potaknutih se našlo kojekakvih hohštaplera i jebivjetara, ali i nama vrlo poznatih likova kao što je najpoznatiji cvjećar u Rvata. Pa kako bi jadničak mogao konkurirati moćnoj Coca-coli bez poticaja države koja ga toliko voli? Kriza ga je toliko nagrizla da je bio prisiljen radnicima ukinuti regrese i božićnice, nesretnik mora prodavati i proizvode s oznakom „kupujmo hrvatsko“ čak i do 30% skuplje nego što ih prodaju strana poduzeća – samo da bi, uz nadljudske napore, zadržao profit na razini nekoliko milijardi godišnje. A njegov profit je naš smisao života. I kako onda da mu ne pomognemo, kako da ga izdašno ne potičemo? Kako?

U mozaiku tragikomičnih apsurda teško se opredijeliti za najbolji.
Brutalno prisiljavanje kumica da koriste fiskalne blagajne da nebi slučajno kakav sir prošvercale ispod pulta, zatvaranje ugostiteljskih i trgovačkih objekata zbog jedne kune viška, čekićarenje po pločama s ćirilicom dok u školama otpadaju stropovi, referendum o zabrani da se zajednica onih koji se ne jebu na način kako je to odredio nekakav Bog - naziva obitelj, pokušaj organizacije referenduma kojim bi se dokazalo da je manjina zapravo većina ili da je jedan više od dva. Koliko je jedan više jedan – to znamo. Saopćio nam je pop na dnevniku.

Jesu li apsurdniji investicijski ciklusi koji ne postoje, ali svejedno nas preplavljuju u kratkim intervalima, reforme zdravstva koje ne postoje, a na državnoj televiziji o njima ozbiljno zbore dok se svjetski poznatim liječnicima uručuju otkazi, reforme obrazovanja i melioracije sportskih močvara - koje ne postoje, reforme državne uprave koje ne postoje…?
Jesu li možda od svega najsmješniji sudski procesi koji se rastežu do apsurda i još dalje, u kojima najautoritativniji sudac naredi nekom kriminalcu da u roku od mjesec dana vrati pet milijuna dolara, a ovaj se za par mjeseci javi iz Švicarske i poruči da neće vratiti ništa?
Ili možda Oscara zaslužuje naš „plan ruralnog razvoja“ na koji su iz Bruxellesa odgovorili na više stranica primjedbi nego što ih sadržava plan?

A možda je to slika onog narodnog vašara s početka godine, održanog u čast poklanjanja splitskog brodogradilišta Bezveznjaku? Upotpunjena nedavnim slikama tih istih aktera. Stoje na dvorištu u onim kacigama štiteći valjda glave od pečenih pilića koji će padati s neba. Ako ukalkuliramo opći civilizacijski odmak od sto godina, mirne duše možemo zaključiti da su sindikalisti i radnici daleke 1913. bili uzorno tretirana gospoda naspram ovih naših, današnjih u Splitu i ostatku mile nam Domovine.

Što je najsmješnije?
Teško je reći. No ipak, imam svog favorita. To ipak je poglavica ovog suludog plemena po imenu „Onaj koji pada s tenkova“. Njegovim filozofskim dosjetkama teško bi parirali čak i Sokrat, Platon i Aristotel zajedno. „Glup i gluplji“ su u usporedbi s njim – ništavilo. Pa taj je u stanju, kao poglavice jedne male, beznačajne države, u vrlo kratkom, usputnom obraćanju novinarima, zajebati čak i Amerima važan transport kemijskog otpada iz Sirije. Ukoliko ga u idućoj godini pozovu na razgledavanje neke vojne baze, toplo im preporučam da ga drže podalje od onih crvenih gumbića.

Montypythonovci, provaljeni ste. Skužili smo vas – gledate Hrvatsku televiziju!!!