Jedan od kroničnih problema državne televizije jest golema armija zaposlenika. Svojedobno je upravo Saša predstavljajući svoj ravnateljski program u Novinarskom domu, rekao da bi trebalo otpustiti preko dvije tisuće ljudi. Na noge su odmah skočili zaposlenici nabrajajući emisije koje tobože rade. Svatko tko je bilo radio ili poznaje ljude iz te kuće, može potvrditi da imaju puno praznog hoda, mnogi ne rade osam sati dnevno, neprestano koriste tobožnje zaostale dane godišnjeg odmora i to uvijek u atraktivnim razdobljima pred Uskrs, Božić ili Novu godinu. Posebno je upala u oči odluka rukovodstva prije nekoliko godina kada se dogodilo da su se cijelo ljeto odvijali sportski događaju tipa prvenstava ili Olimpijade, pa je dramatično već u lipnju skresan program. Naravno da se to višemjesečno plandovanje nije osjetilo na redovitim isplatama plaća. Ondje je puno onih koji u srpnju prestaju s radom i iznova počinju tek u listopadu. Zato je Saša Runjić i rekao da umjesto gomile zaposlenika treba angažirati vanjske suradnike koji će program raditi prema potrebi. Sve je i manje zvijezda na ekranu tako da se na uredničko-voditeljskim mjestima smjenjuju mnogi za koje javnost jedva da je čula ili se može sjetiti njihovih radnih dosega. Svatko pak tko je radio na televizijama s privatnim kapitalom zna da se ondje maksimalno iskorištavaju ljudi, često nekorektno i nepošteno. Jedno je sasvim sigurno, nezamislivo je ondje da netko svakoga dana nešto ne proizvede, a još manje zamislivo da netko prima plaću, a uopće ne radi. Tome treba svakako dodati i politički aktivizam po društvenim mrežama. Kada se itko sa televizija s privatnim kapitalom bavio ustrojem kuće, kvalitetom nadređenih ili čak ismijavanjem rukovodstva kuće, pa čak i vlasti? Ako i jest pokušao, dobio je otkaz u roku keks.

Naravno, kao programski direktor on neće imati ovlasti otpuštati ljude, ali vjerojatno može ravnatelja Radmana potaknuti da o tome počne razmišljati. Jer moćni direktor koji je i sam radio u poduzeću s privatnim kapitalom nije ništa učinio kako bi uštedio narodne pare. Ukinuo je tek nekoliko dopisništava i otpustio desetke jadnika. S druge strane, prisavskim hodnicima šetkaju se stotine raznih urednika, šefova odjela ili bivših šefova kojima su ostale njihove visoke plaćice iako više nisu

šefovi. O različitim administrativcima, brojnim orkestrima, bolje ne pričati. Ima još jedan problem. Izbori će za godinu i pol, a nije sasvim sigurno da će ova garnitura i dalje jahati. Teško je u godinu i pol nešto napraviti jer taman kad se skoncentriraš, evo novih na vlasti. Jedno je sasvim sigurno, radikalne i nužno potrebne programske korake može napraviti samo onaj tko dolazi sa strane, nije umrežen u klanove i pri tome treba imati čelične živce jer čim pokuša mijenjati baruštinu, bit će izložen stalnim napadima po medijima. Najnoviji primjer sa Helenom Krmpotić to pokazuje. Tisuće novinara posljednjih je godina ostalo bez posla. Neki od njih bili su vrhunski, a dobili nogu samo zato što se nisu sviđali bilo gazdama ili gazdinim prijateljima. S druge strane, dotična novinarka se ne prvi puta brutalno verbalno obračunala sa trenutnom vlašću koja joj se nikako ne sviđa, a koliko se može primjetiti, nije baš ni vrhunska tv znalica, ali se o njezinom slučaju raspravljalo čak u Saboru. A ondje gdje se dokazano nesposobna politika miješa u struku, jao si ga struci.