U svojim govorima opisuje ono što savršeno možemo shvatiti u Hrvatskoj. Mnogi koji su živjeli u onom dobu osjetili su potrebu sve što je tada bilo naprosto izbrisati kao spužvom. Socijalizam ili radništvo postale su riječi kojih se treba stidjeti. Vladalo je uvjerenje da dolazi pravedni kapitalizam u kojem se poštuje rad i talent, a što je više rada i talenta bit će i više novca, dobrih automobila i lijepog života. A onda su zahvaljujući politici neki dojučerašnji kokošari pokupovali tvornice, rasprodali zemljišta i poslovne prostore i radnike poslali na burzu. Izvana su došli oni koji su sebe prozvali metroseksualcima i počeli nam prodavati bjelosvjetske trikove. Uigrane šablone prenijeli su u Hrvatsku gdje su si našli brutalne pse čuvare koji će uvezena pravila nemilosrdno provoditi. Često osobe bez životnog iskustva, sposobnosti i kreativnosti, a ponekad i zabrinjavajuće neškolovane kada je o struci riječ ili manjkavog općeg obrazovanja. Ponekad bi se dogodilo da takvi u početku imaju nagli uzlet i poslovne rezultate, ali bez dugoročne vizije, a kada se taj šablon potrošio, dramatično krahirali.

Televizijski sam novinar pa ću o nekim svojim iskustvima. Najprije sam radio u produkcijskoj kući. Nakon tri godine rada moje su gazde pritvorili i sude zbog utaje poreza, a pred mojim očima se odvijala vrlo čudna igra u kojoj su se vrtjeli milijuni. Prodavane su emisije koje su se emitirale na televizijama s nacionalnom koncesijom. Iz nekih sudskih procesa vidi se da je bilo mita i korupcije i da su u sve to umiješani neki od najviše rangiranih ljudi tih kuća. Čak ne treba biti naročito stručan da bi se vidjelo da tu nešto nije bilo u redu i da takve korupcijske mreže ne mogu stvoriti Barica i Marica nego mačori koji imaju vlast i moć. Njihova imena se znaju. Nadam se da USKOK i DORH to imaju na umu. Potom sam otišao u medijsku kuću gdje su naumili imati vrlo skupu stvar, svoju televiziju. Koji užas. Direktor je bio jedan bez dana staža u struci koji bi mi po godinama mogao biti sin. Mlađahna urednica pratila je politiku, ali nije znala političare, pa kada bi odlazila u Sabor po izjave, s njom je morao ići stariji snimatelj koji bi joj onda sugerirao koga što uopće pitati. Ja sam nakon četvrt stoljeća profesionalnog rada snimao ankete umjesto da se mlađahna nauči za početak držati mikrofon. O brutalnom iskorištavanju, prekomjernom i prekovremenom, naravno, neplaćenom radu neću ni govoriti. Na kraju je projekt propao. Deseci ljudi završili su na cesti, ali, naravno, oni koji su svojom nesposobnošću i glupošću projekt upropastili ostali su na radnim mjestima. Dapače, imali su ugovore koji su im garantirali da za neuspjeh ne moraju odgovarati iako, kada su gazdovali, nisu smatrali za potrebno pitati ikoga kako se to radi. Jer oni su bili najpametniji na svijetu.

Naravno, ne mislim da je svugdje isto, ali mnogi poput mene pričaju takve priče. Nije to nikakav kapitalizam u kojem se cijeni rad i talent već kupus zapadnih trikova i našeg mentaliteta sklonog presipanju šupljeg u prazno, klijentelizmu, korupciji i nepotizmu. Nema tu kreacije nego se cijeni poslušnost. Onaj tko misli svojom glavom pa to još i javno kaže, može samo stradati. Luka Mesec zato i spominje pretvorbenu pljačku, nezaposlenost, krizu, male plaće, još manje mirovine. Netko je u to gurnuo državu i narod i netko za to mora odgovarati. Traži da se ponovno u tvornice uvede radničko samoupravljanje i državna kontrola banaka. To se već događa u susjednoj Mađarskoj. Naravno, o svemu ovome se smije, može i mora razgovarati. Jer u vremenima teških kriza najgore stradaju najslabiji, neobrazovani, siromašni i o drugima ovisni radnici. Naprosto treba uvažavati onoga tko ti radi. Dosta više uvredljivih priča tipa ja ne zarađujem pa te neću platiti ili ću te jednostavno otpustiti. OK ključ u bravu pa idemo zajedno na cestu. Ako si gazda i sve znaš, snosi odgovornost. Mene ništa ne pitaš, gaziš me noć i dan i sada bi ja jedini trebao odgovarati za neuspjeh bacanjem na cestu.

Istina, ima i ozbiljnih ljudi i ozbiljnih poduzeća gdje stvari štimaju i gdje netko cijeni tvoj doprinos. Ali baš zato što su češći primjeri koje sam ranije navodio, javljaju se stranke koje su itekako spremne preispitivati društvene odnose. U Sloveniji Udružena ljvice, u Grčkoj Syriza, u Mađarskoj Orban koji nije ljevičar. U nas, nažalost, kao jedinoj zemlji u ovom dijelu svijeta koja još ima recesiju, premijer koji je sljednik nekadašnje ljevičarske stranke koja je naslijedila i nemalu imovinu te stranke stečenu novcem naroda, danas prepun stida negira prošlost tvrdeći da je liberal.