Čitajući more vrlo loših ekonomskih pokazatelja i prognoza zadnjih dana, naletjeh na još jedan od tekstova Martine Dalić. Za pretpostaviti je da ih vrlo malo ljudi čita jer očito društveno neosvješten i neodgovoran narod ne želi trošiti energiju na ekonomiju. Puno su važniji ideološki ratovi i baljezganja o Jugoslavenima, udbašima, Varšavskom paktu i slučnim temama koje pale masu. Martina govori o potrebi smanjenja broja državnih dužnosnika. Ministar i doministar bi to trebali biti, a svi ostali radnici u javnim službama su stručnjaci koje se bira na javnim natječajima. Dobro znamo da u nas nije tako. Postoji nekoliko razina  državnih dužnosnika s pripadajućim privilegijima koji za svoj rad ne odgovaraju narodu nego svojim partijskim sekretarima. Nikakav nerad ili nesposobnost neće biti sankcioniran ako je šef podružnice zadovoljan, a njim pak zadovoljan veliki vođa u Zagrebu. Upravo zbog toga događa se stalna sječa knezova. Kako pojedine partije dolaze na vlast, tako miču sa utjecajnih mjesta one koji su iz druge partije i uhlhebljuju svoje. Naravno nisu svi partijaši nužno i nesposobnjakovići. Utoliko dolaskom Kurta i smjenom Murta, često neki dobro uhodani i korisni projekti bivaju onemogućeni. E baš zato nam trebaju profesionalci, a ne partijaši. Martina se zalaže i za uvođenje platnih razreda. Postojale bi svima na internetskim stranicama dostupne ocjene kvaliteta rada tih, ne više dužnosnika nego stručnjaka i njihovih timova. Time bi se animiralo ljude da daju maksimum jer bi svojim zalaganjem istodobno radili za narodnu korist, ali i za sebe. Do sada je o njihovoj korisnosti odlućivala partija. Zašto se truditi i biti sjajan u poslu, kad sekretar ionako hvali svog gupog i neposobnog poslovnog partnera koji mu je zaposlio ženu i sina, a stotine tisuća kuna njegovo poduzeće tuče na poslovima s državom zahvaljujući ponajviše političkom utjecaju tog istog sekretara partije?

Martina Dalić kaže i da takav sustav, kojeg naziva kapitalističkim, zahtijeva jaku državu. Njezino je, ne da zbrinjava uhljebe, rodijake, kumove, lobije, nego da stvara društvo pravednosti i jednakih šansi. Pretpostavljam da je svjesna činjenice da u državi dominira intervencionizam u kojem opet članovi partije i njihovi prijatelji poslovno avanziraju, a u tom kaosu i kapitalisti bilo domaći bilo strani, sadistički gaze radnike, traže nemoguće, potplaćuju, tjeraju na ceste  i isto tako ne grade piramide sposobnosti nego poslušnosti i podređenosti.  Ukratko rečeno, na svim mjestima u državi su pogrešni ljudi. Država treba štititi nas i dati nam pravo na rad, školovanje, zdravstvenu i socijanu skrb, poduzetnicima pozitivnim zakonima omogućiti da zarade pare, a da istodobno ne pišaju po profesionalnom i ljudskom dostojanstvu potčinjenih.

Ono što je međutim zabrinjavajuće jest da mi unatoč rastućoj svijesti da su dosadašnje elite ono najgore što nam se može dogoditi, i dalje biramo njih što znači da ne želimo društvo jednakih šansi. Mi želimo društvo ušančenih i dobro uhljebljenih jer bismo inače s prezirom odbacili stalne trikove SDP-a i HDZ-a, podvale Josipovića i Kolinde, natezanja oko branitelja koji bi vlast bez izbora, medijsko zaglupljivanje mase  i tome slično. Kako uopće shvatiti da jedan sasvim propali grad poput Siska hrli glasati za one koji su svojom politikom u četvrt stoljeća desetke tisuća njih bacili u agoniju? I pri tome onaj koji je dobio izbore tobože ogorčeno nasrće na prethodnike iako su svi mutna bratija iako su svi i na državnoj i županijskoj razini pišali u istu tikvu. A to je uprvo ono o čemu Martina Dalić piše. Sve dok ne dobijemo politički neumreženu, jeftinu i efikasnu upravu, imat ćemo septičku jamu kakvu imamo. I naravno, sve dok ne shvatimo da su promjene nužne i da je nebitno što će se pojedine grupacije stanovništva osjećati nesretno jer smo im uzeli leba kojeg ostvaruju bez motike, nego je bitno da više od četiri milijuna stanovnika ove zemlje ima pravednu raspodjelu dobara, ništa od nas. Trebali smo odavno odrasti.  Ništa se u ovoj zemlji neće dogoditi sve dok u politici bude para kao blata. Jer bez tih para neće više biti navale kokošara koji bi da se uhljebe. Daleko od toga da svakome od nas ne treba novac, ali vjerujte, ima još ljudi kojima je stalo i koji zbog osjećaja društvene odgovornosti u sebi, žele raditi za dobro svih. Ali ušančena bratija ne da pa ne da.  Zato bratiju treba lupiti nogom u dupe.