Dušan Jovanović, devedesetogodišnjak iz Kraljeva treba u zatvor jer je teško izvrijeđao susjeda. Ovaj je prethodno ispsovao Jugoslaviju i Tita. Dušan je bio u partizanima i u poznim godinama još gaji kult nekadašnje države i njezinog vođe. Nuđeno mu je da zbog starosti samo plati novčanu kaznu, ali starac je to odbio i sprema se u zatvor. U nas, četvrt stoljeća nakon propasti te države, još neki pričaju o Jugoslavenima, a branitelji u Savskoj čak su razapeli transparent protiv Jugoslavena. Ali tko su ti ljudi o kojima se priča kao u stara vremena uz ognjišta o vješticama, vampirima i zlim duhovima? Jedini pravi Jugoslaveni koje susrećem zadnjih godina jesu oni nalik Dušanu. Ostarjeli članovi partije ili pak običan puk koji se sjeća da su nekada svi bili zaposleni, dobivali se državni stanovi, svi imali zdravstveno i svaki seljačić iz provincije mogao na studij i za koju godinu postati fakultetski obrazovani gopodin. Istina, masovno se išlo na Zapad, ali se takozvanim Jugošvabama itekako zavidjelo na automobilima ili kućama koje su u starom kraju razmetljivo gradili. Svi ti koji tako pričaju imaju preko sedamdeset. Ljudi poput mene, koji sam pola dosadašnjeg života proveo u Jugoslaviji, kada gledam emisiju SFRJ za početnike, može zaokupiti melodija iz neke popularne reklame, padam u trans zbog Idola, Azre, Filma, Električnog orgazma, Haustora, ali me ideja o bilo kakvoj federaciji iz davnašnjih dana uopće ne zaokuplja. Dapače, spletom okolnosti nikada nisam bio u Sarajevu, kroz Beograd sam često prolazio jer sam bio u JNA u Čačku, u Ljubljani sam bio samo jednom. Klinci koje viđam u kvartu imaju svi oko dvadeset, dakle rođeni su u vrijeme rata i nemaju pojma što je bilo prije. Sve su njihove priče iz druge ruke. Njima Juga može biti egzotika, čak mogu i povjerovati da je tada bilo bolje, ali da ih pere nostalgija, ma kako bi mogla?

Ne postoje samo crni i samo bijeli ljudi i isto tako samo crne i bijele situacije. Ali postoje negativci, zagađivači naših umova koji nam lažu da je Hrvatska ugrožena od vanjskih i unutrašnjih neprijatelja. Nikome danas ne treba silna armija da bi osvajao. Stranci, pogotovo onih jedan posto što imaju svjetsko bogatstvo, odavno su na okupirali kupivši banke, telekom kompanije, tvornice, zemljišta, obalu, naftu. Još malo je preostalo. Autoceste, izvori vode i bit ćemo roblje iako smo to već sada. Ne zanima me što je bilo u Jugoslaviji i kako se onda živjelo. Dvadeset i pet godina kasnije ja želim zemlju za dostojanstven život, posao, stan i mali auto. Ako je to bahatost i luksuz, onda ili nešto nije u redu sa mnom ili pak onima koji misle da to ne smijem imati nakon što sam svojim javnim djelovanjem pokazao tko sam. Ali kako da to imam kada su sve ono što nisu pokupovali stranci ukrali Hrvati? Možda se pretjeruje, ali se sasvim ozbiljno u stranim medijima kalkulira s nemirima na ulicama. Iskren da budem, čudim se da ih nema. Dakle, strava i užas me ne obuzima od Jugoslavena nego od onih koji se desnicom drže za prsa, ali im je ljevica slobodna.

Zato gospodo draga, pripremajte se na najgore. Jer kazan je prazan, ova zemlja ne može više podnijeti silne troškove koje stalno opslužuje državni proračun, a da istodobno raste nezaposlenost i broj je umirovljenih veći od onog radničkog. Zato se prestanimo dati drogirati pričama o Jugoslavenima kojih nema ili je riječ o šačici starijih i nostalgičnih ljudi. Neće nas nahraniti prošlost nego sadašnjost i budućnost. I što je nastrašnije, o Jugoslavenima neprestano pričaju i njima nas plaše oni kojima je dobro, koji imaju što jesti pa halabukom bez stvarnog smisla i racionalnog uporišta naš pogled pokušavaju skrenuti s osnovne teme. A ona je, što ćemo sutra svi jesti? Ponavljam, u ovoj zemlji ima gladnih ljudi, to nisu neradnici i bitange nego obični ljudi koji su otali bez posla i dostojanstva. Zato vam i kažem, naši neprijatelji nisu Jugoslaveni nego svi oni koji su zgrabili narodno bogatstvo, uživaju u privilegijima, a sve nas proglašavaju budalama zabetoniranog mozga koji se protive kapitalizmu i reformama. Može sve to gopodo, ali samo pod jednim uvjetom, da vi Hrvatine što Hrvatsku i Hrvate volite više od ičega na svijetu, budete prvi koji ćete se solidarizirati s, ako ne s nama odraslima, a ono barem s nekoliko desetaka tisuća djece koja gladuju i koja svaki treći dan jedu meso. Neki i rjeđe.