Miro Laco nije makar tko. Nekada je bio u SIS-u. Stariji pamte da je jedan od autora Predstavke, dokumenta proglašenog državnom tajnom. U njoj se neke djelatnike SIS-a optuživalo za kriminal, a ponajviše udaralo na Josipa Perkovića, Gojka Šuška i Vicu Vukojevića. Snimani su dokumentarci u kojima se ovu trojicu optuživalo da su ogranizirali ubojstvo Mire Barešića na ratištu. Uvlačilo se u priču Josipa Manolića i Martina Špegelja, a oni negirali svoju umješanost. Devedesetih se vodio pravi rat kojakakvih tajnošpijunskih frakcija, a Denis Kuljiš nekoliko puta otrovno opatrnuo dečka rođenog u Sinjskoj krajini. Laci se u nekim tekstovima pripisuje vrlo važna uloga za prosvjeda na splitskoj Rivi. Tada je navodno on nagovorio svog prijatelja Mirka Norca da se mirno preda i tako spasio Račanovu vlast. Laco je u međuvremenu postao Bandićev rukovoditelj i skup sa njim priveden u akciji Agram. To ga je silno pogodilopa je u emostivnom istupu za neke medije tvrdio je da su ga tretirali kao zadnjeg kriminalca. Najgore je prošao ministar Ranko Ostojić koji je, tvrdi Laco, svojedobno nezakonski pratio ljude iz okruženja Ante Gotovine. Ali se prisjetio i atmosfere devedesetih. Kaže da mu ovo danas nalikuje na doba kad je Ivić Pašalić kontrolirao tajne službe. I zaista, bilo je to mučno doba. Po medijima su se razapinjali čas ovi, a čas oni političari, pratili i prisluškivali novinari, svatko je bio sumnjiv i krajnje nemoralan. Baratalo se neprovjerenim optužbama i koristilo krajnje uvredljiv rječnik. Ivić Pašalić odmah je s omalovažavanjem uzvratio Laci. Proglasio ga je beznačajnim i nežerangiranim SIS-ovcem koji ga ni u snu nije moga zanimati devedesetih.

No, nitko nije slijep da ne bi vidio kako ratovi tajnih službi i dalje traju. Naš je javni prostor zagađen halabukom, optužbama i uvredama. Dovoljno je zaviriti na neke forume i pročitati što na njima piše. I ne dere se tu koža s leđa samo bivšem pripadniku Službe bezbednosti Josipu Perkoviću i njegovom prijatelju Gojku Šušku. Među suradnike službe smještaju se svi redom, Tuđman, Šeks, Karamarko, a otac Ive Josipovića je odnedavno postao čak i naručitelj politički motiviranih ubojstava emigranata. Onog trenutka kada je Laco odvrtio stari film, potpuno je jasno da ova zemlja još teško diše od tajnih špijuna. Jer stare bitke još nisu završene. Ali problem je u tome što sam gledao nekog visokorangiranog Srbina iz tadašnje Službe bezbednosti. Žao mi je što mu nisam zapamtio ime. On tvrdi da su i Perković i Mustač, pa onda i svi oko njih koje su obučavali, bili tek kokošari koji nemaju pojma o velikim igrama. Primjerice, nema davno da je Jakov Binenfeld, opet u medijima nakon toliko godina, progovorio o tome kako su u vrijeme najžešćeg rata najmoćniji ljudi KOS-a slijetali u Zagreb i vodili pregovore. Čak je našao za shodno braniti generala Andriju Rašetu kao jednog od onih koji se držao svoje riječi.  Nema davno da je o ratnom vremenu progovorio i neki niskorangirani jugoslavenski tajni špijun iz Zagreba koji je također tvrdio da su u hrvatske tajne služne nahrupili narcisoidni bambusi koji su po birtijama mahali iskaznicama i nisu imali pojma o poslu. Ali je isto tako rekao da su pravi špijuni znali gdje se skrivaju sefovi s novcem i da su svoja saznanja kupili garancijom da im se ništa neće dogoditi, drugi su otišli u rat, formirali vojsku, nabavljali oružje i ustrojavali tajne službe. Jedno je sasvim sigurno, nevjerojatna je količina blata pratila osamostaljenje ove države. Ali došlo je vrijeme da se najprije razotkrije svakoga i takvima zahvalimo i zauvijek ih protjeramo iz javnog života. Iako prekasno, nama je silno potrebna lustracija. Pa da se na kraju vidi tko je bio tko. Potpuno je jasno da bi moglo biti silnih iznenađenja.