Gledam snimke na društvenim mrežama. Radnici INE idu na Markov trg, za njima idu radnici Imunološkog zavoda. Živi zid prije nekoliko dana se na još jednoj od deložacija vrlo hrabro suprotstavio specijalnoj policiji. Bilo je navodno i slomljenih nogu. Stvar poprima sve veće razmjere. Hoćemo li zaista gotovo svi ostati bez domova? Političari se preigravaju u najnovijoj predsjedničkoj kampanji pokazujući potpunu bezosjećajnost prema sve većim problemima naroda. Njima je do jeftine politike. Tko je kome što rekao. A s druge strane imamo državu sakupljača boca i prevrtača po kontejnerima. Ali bojim se da sve te akcije otpora nisu dovoljne. Hrvatskoj je potreban lider, netko tko je svjestan razmjera tragedije, netko tko može prije svega ljudskim i iskrenim nastupom povući mase da se trgnu. Jer bit će prekasno kada svima uzmu kuće i stanove i kada se dogodi isto što se događa u svijetu, da jedan posto njih ima gotovo svo bogatstvo na kugli zemaljskoj. Pri tome se iskreno nadam da se takav lider negdje rađa i da će ga iznenadni, možda i slučajni događaj gurnuti u samo središte. Hrvatska je zemlja čeličnih interesnih mreža. Nevjerojatno je kako su i oni što se nazivaju desnicom i oni što se nazivaju ljevicom, premrežili zemlju svojim igračima i interesima. Na svim mjestima su njihovi ljudi. Koga god spomenete taj je do vrata u septičkoj jami. Premijera se proziva zbog rođenog brata, predsjednika zbog ZAMP-a, Hanžeković postaje najnepoželjnija medijska figura u zemlji, ali se, barem ako je suditi po brojnim tekstovima, već odavno osigurao sjajnim vezama kako s SDP-om, tako i HDZ-om. Karamarka se proziva zbog veza s pojedinim poduzećima, a Domagoj Margetić maše papirima i prijavljuje ga DORH-u. Bandića se pokušava optužiti za kriminal, ali zanimljivo, samo za razdoblje od 2009. kada je izbačen iz SDP-a. Piše se o Kalmeti, pola bivše Vlade je na robiji ili guli krumpire.  

Potpuno je jasno da Hrvatskoj treba definiranje prioriteta. Nažalost po jadne ljude, INA, Zavod i slično tek su kamenčići u mozaiku. Ovdje su potrebne strukturne reforme što znači uklanjanje onih elita koje su se do te mjere umrežile da nikakav trud nekog izvan te mreže ne može polučiti rezultat. Nikakva pamet, talent ili sposobnost nije potrebna. Dapače, ona je nešto najgore što se može dogoditi umreženjacima. I spremni su učiniti sve da takve koji svojom glavom misle eliminiraju. Promijeniti se sve može samo stvaranjem svijesti da masa ima moć da na izborima progna uhljebe, bezobraznike, pljačkaše, nemoralne neempatičare. Jednostavno je za spas ove zemlje i ovog naroda potrebno uklanjanje onih koji imaju potpuno isti mentalni sklop. I jednima i drugima i kvaziljevici i kvazidesnici bitno je samo da tokovi našeg novca ostanu nedirnuti. Baš zato rješavanje bilo kojeg izdvojenog problema neće riješiti ništa. U ovom trenutku u banani su svi, radnici, intelektualci, umirovljenici, mladi bez posla, oni koji moraju iz svoje zemlje u inozemstvo da bi uopće imali što jesti. Bit stvari je u uklanjanju svih onih koji se vrte oko polupraznog kazana. To nisu samo političari nego i crkva, kulturne institucije, sportski savezi. Svi ti ne žele promjene. Ali i narod mora shvatiti da sebičnost i zainteresiranost samo za svoje probleme ne vodi nikamo. Zato je potreban taj lider, onaj koji će uvjeriti ljude da smo jedan lanac sastavljen od niza karika. Ako nemam ja, nema ni trgovac koji živi od toga da meni proda svoju robu. A kako ću imati ako je raspodjela dobara takva da nesposoban i bahat, slijep na primjerice činjenicu da ljudi gladuju, ima sve pa onda ne može ni shvatiti da drugi nemaju? To se naprosto mora mijenjati i to hitno.

Dragi moji, mislite svojom glavom. Vi imate moć da na izborima nezaslužnicima kažete ne, vi imate snagu da izađete na ulicu i bahatlijama kažete da će se od danas morati solidarizirati s narodom i odreći se privilegija. Onoga trenutka kada se ujedine ovršeni, radnici INE i Instituta, nezaposleni, roditelji 60 000 gladne djece i vođeni snažnim, društveno osvještenim liderom krenu mijenjati predstojeće stanje, moguće su promjene. Ja ih slutim, priželjkujem, dugo čekam, glasno govorim jer moj je posao pisati i govoriti. Nitko nam neće pomoći osim nas samih. Zato učinimo nešto za sebe dok ne bude kasno.