Tuđman je bio diktator okružen ulizicama i kriminalcima. I bolesno ambiciozna nacionalistička spodoba koja bi u svoje društvance prigrlila svakoga tko bi mu mogao pomoći u ostvarenju cilja. Cilj nije bio nezavisnost i sloboda Hrvatske, demokracija i pluralizam već ispunjenje njegove patološke želje da bude glavni, da mu se dive i klanjaju, da u povijesti njegovo ime ostane zabilježeno uz neko veliko djelo. Na tom putu, u tom luđačkom konceptu, nije zaobilazio ni suradnju s nominalno najvećim neprijateljem, a zapravo svojim najvećim saveznikom - Slobom Miloševićem. Luđački naumi su im se savršeno podudarali. Da bi prigrabio apsolutnu vlast nije zazirao od ničega, reperkusije ga uopće nikada nisu zanimale. Stoga je, u fazi uspona, promoćurno i proračunato posegnuo za pomoći najzadrtijeg i najopasnijeg ustašoidnog emigrantskog šljama. Gojko Šušak, u želji da rodno selo napokon pripoji matici zemlji, baš kao i Slobo, nije mogao pronaći boljeg partnera. Pa je tako nakon onog jezivog skupa u Lisinskom, iako je najveći dio takozvane hrvatske inteligencije tada revno i tipično zašutio, u stilu i gardu pravih bečkih konjušarčina, ipak trebalo pronaći kakvo-takvo opravdanje za ikonografiju, nastup i ozračje kakvo u civiliziranom svijetu nije primjereno. Trebalo je ipak donekle zamaskirati agresivan neoustaški gard nove političke nomenklature. Jedno od rješenja bila je ideja o pomirbi partizana, domobrana i ustaša. Ta i takva pomirba sastojala se od žestoke stigmatizacije socijalističkog uređenja koje nam je donijelo uvjerljivo najveći prosperitet u povijesti. Sastojala se od sotoniziranja Narodnooslobodilačke borbe i antifašizma - veličanstvenog razdoblja naše povijesti, od miniranja spomenika, šikaniranja nepoćudnih, rehabilitacije i slavljenja ratnih zločinaca, besmislene i brutalne relativizacije zločina i dakako brutalno iskrivljenom tumačenju čitave povijesti 20. Stoljeća. Naposljetku, od mita o Bleiburgu satkanom od laži, netočnih podataka, lažnih konstrukcija s grotesknim pretpostavkama i zaključcima. Samo u rečenici „komunistički zločini u Bleiburgu nad pripadnicima hrvatske vojske“ ima sijaset laži no to već i ( pametniji ) vrapci na grani znaju. Takva je bila pomirba po receptu Tuđmana. Kolindina ideja zajedništva i pomirbe, sukladno nastavku puta kojim nas je Tuđman poveo, kako je naglasila, gotovo je istovjetna Tuđmanovoj, samo preslikana u današnje vrijeme. Pomirba i zajedništvo bi se trebali sastojati u priznanju i revitalizaciji svih budalaština i boleština kojima su Tuđman, Šušak i ostala kamarila zagadili naciju. Trebala bi sadržavati relativizaciju svih svinjarija koje je HDZ učinio, uz pomoć svojih vjernih partnera iz SDP-a i HNS-a. Najbolje da sve zaboravimo. Pomirba i zajedništvo moraju bezuvjetno sadržavati i uvažavati takozvane branitelje iz šatora kao politički korektiv, kao neko tijelo koje prosuđuje pa zatim sudi, podrazumijeva se blagonaklonost prema ispadima fanatika kakvi su Košić, Alić i ostali. Valja, naravno, priznati i vladavinu popova. To je Kolindina varijanta. Zajedništvo i pomirba po receptu HDZ-a dešavaju se uvijek kada dobiju neke izbore. Ako ih javnost stjera u kut radi dubokog i umreženog kriminala, ako je predizborno vrijeme ili prema nekoj drugoj potrebi, primirje i zajedništvo prestaje i HDZ se automatizmom vraća u 91., počinje rat, opet su na ulicama tenkovi, neprijatelji nam prelaze rijeke, udbaši, srbočetnici, petokolonaši i jugonostalgičari nasrću kao pirane, a HDZ nas od tih napasti i pošasti čuva kao zjenicu oka svog. Baš kao što Tuđmanu bez Slobe ne bi bilo moguće biti ono što je bio, tako i HDZ-u ne bi uspjela strategija naizmjeničnih ratova i pomirba bez njihovih vjernih i pouzdanih suradnika i partnera iz SDP-a. Dva puta su ih doveli na vlast, dva puta su im oprostili i legalizirali sav kriminal, kulturnu i moralnu kataklizmu te posljedično teško nazadovanje države na svim područjima. Upravo ih na vlast dovode treći puta, vođeni rukom velikog vođe Zokija, genija infantilnosti i besmislica, velemajstora lupetanja i svjetskog prvaka u bahaćenju. |