Imam prijatelja čiji se prijatelj naglo i teško razbolio. Prognoza je zaista loša. Čovjek je to teško primio baš kao i cijela mu obitelj. Inače je umirovljenik koji je pošteno odradio svoj radni vijek i čak imao sreću što je dobar dio odradio u bivšoj državi tako da je uspio stići do mirovine. Mnogi to ne znam  kako će uspjeti s obzirom na sveopću nezaposlenost. No, pojavio se stravičan problem. Mjesecima već, iako je prognoza loša, on se nada čudu. I neprestano očekuje da ga netko pozove u bolnicu i napokon počne liječiti. Moram priznati da nisam u potpunosti upućen, ali čini se da je na nekakvoj listi čekanja. Još mi se više čini da su ga potpuno otpisali. Čak ne ni liječnici koliko razni birokrati iz zdravstvenog sustava. I sam sam nema davno imao nekakav sasvim banalan pregled u bolnici. Čini mi se da sam na njega morao čekati četiri mjeseca. Svakome od nas može se dogoditi da se razboli. I da se nađe u situaciji tog čovjeka da je bolestan ali ga nitko ne liječi. Naravno, lako je Ecclestoneu. Bilo što da se dogodi on će izvući pokoji milijunčić i s lakoćom otići u najbolju kliniku. Svi mi drugi možemo se tek nadati da ćemo što duže živjeti a da nas ne zakači. Jer teško onome koji mora obilaziti bolnice premda u njima rade časni ljudi. Problem je silna uhljebaška birokracija.

Znam i jednog drugog. Taj je političar. Nema davno da je odlučio operirati kapke jer je na oba oka zbog opuštenih kapaka lošije vidio. Prvo pitanje je kako čovjek koji ne vidi sasvim dobro uopće može dobro obavljati funkciju. Neki su tvrdili da je to bio običan estetski zahvat. Jer želi biti lijep za slijedeće izbore. Tu se naravno postavilo mnogo pitanja. Koliko je uopće za razliku od teško bolesnog čovjeka o kojem sam prethodno pisao političar uopće bio na čekanju. Još je nezgodnija bila priča da je iz Njemačke u Zagreb došao jedan od najboljih plastičnih kirurga Europe da bi obavio zahvat. Struka tvrdi da u Zagrebu ima nemali broj onih koji bez problema mogu obaviti zahvat. Naravno da je javnost stekla dojam da je političar iskoristio svoju moć, napravio estetski zahvat tvrdeći da mu je nužno potreban, doveo najboljeg kirurga kako bi spriječio i najmanju mogućnost da nešto pođe krivo. Inače je taj čovjek već četiri godine na funkciji i vrlo rijetko govori o stanju naroda, njegovom mentalnom i psihičkom zdravlju. Mislim da ne trebam govoriti kakvo je ono. Dakle tom političaru stalo je samo do njegova dupeta.

Dragi moji, svi znamo da postoje jednaki i jednakiji. Naravno da nikada nećemo biti isti. Ljudi su različiti, neki snalažljiviji, a neki vječni luzeri. U redu, ako je netko pametniji i sposobniji on će brže napredovati, više zaraditi, bolje se snaći. Problem je što naši političari nisu pametniji i sposobniji nego su  samo iskoristili situaciju da smo mi nesigurni, neoprezni, nedovoljno odlučni i često, zašto to ne priznati, glupi. Omogućili smo jednoj grupaciji beskičmenjaka da zgrabe neslućene privilegije, a nas su doslovce bacili na cestu. Mi danas nemamo čak ni prava na normalno liječenje i jedino što nam preostaje jest da legnemo i čekamo bolnu smrt. Zato dragi moji, mi trebamo otpor, mi trebamo novu raspodjelu dobara u kojoj nećemo biti baš toliko poniženi i obespravljeni. Nedajmo da oni imaju sve ako nama nisu dali ništa.

Da se razumijemo, da imam normalan posao ja bih dobro živio. Budući da ga nemam, prijeti mi da bez svega ostanem. A zamislite samo one koji su u goroj poziciji od mene, koji nemaju ne samo posao, nego i stan, zbog siromaštva se nisu mogli školovati, ukidaju se socijalna prava i evo, vidjeli ste, kad se teško razbolimo možemo tek skončati na cesti. Vjerujte mi, poučen onim što mi se dogodilo nikada više neću dopustiti da me zgaze nesposobniji i lošiji od mene. Zato pobunimo se. Nama treba nova raspodjela karata. Ne može i ne smije samo njima biti dobro.