Išao sam kupiti kruh u svojoj dobroj pekari u Utrinama. Uvijek idem parkom između vrtića i škole. i vidim jednog starijeg čovjeka na klupi i pored njega djevojčicu školske dobi u kolicima. Jadnica, čini mi se dosta bolesnom. Djed ju gladi po obrazu i zagrijava joj ruke. Naravno da je teško imati tako bolesno dijete. Jer cijeli život pretvara se u jednu veliku, čak iscrpljujuću brigu. Nadam se da ova nesretna država ipak skrbi o takvoj djeci. Djed je očito plemenit čovjek. Izgleda i sretan čovjek. Da nema takvu unučicu možda mu život ne bi imao toliko smisla. Možda bi se osjećao usamljenim jer njegova generacija polako odlazi, gledao neku glupu emisiju na televiziji, laprdao o nogometu. Ovako je uveselio dijete kojem očito treba dodir dlana na licu ili zagrijavanje ruku. Grč koji sam imao u želucu bio je zbog stida jer u što smo se pretvorili gospodo. Može pričati što god tko hoće, ali nekad smo bili normalniji. Smijali smo se ponekad, često družili.  A vidi nas sad. Živimo u opljačkanoj zemlji punoj mržnje, međusobnih sukoba i optužbi, mnogi od nas na rubu gladi. Primjećuju li beskrupulozni guzonje koji su nas doveli na rub djevojčicu i njezinog djeda? Ne vide. Ako vide baš ih briga. Čovjek je u godinama kada je već odradio ponešto mirovine. Uopće ne želim znati kolika je ona baš kao što vam ne želim reći kolika je mojoj majci, umirovljenoj učiteljici.

Ali znate zašto sam pomislio da je djed možda sretnik. Jer tim guzonjama nikada nije dosta. Svi ti automobili, privilegiji, kuće ili stanovi po elitnim krajevima nisu dosta. Jer oni nikoga ne vole, svoje supruge jer se ne bi kurvali, svoju djecu, jer im ne bi u prvom danu punoljetstva kupili BMW-a ili ih slali na praksu u poduzeća svojih prijatelja kako bi tamo zaradili dok njihovi vršnjaci sjede na klupama po parkovima. Naučili bi ih da nešto rade, da se znoje, da ih neki namćorasti tip naviče bez razloga jer se sinoć malo nadudao pa mu je jutros svatko  kriv. Jer oni su ionako privilegirani, ionako će se upisati na fakultet koji su si zamislili, ionako neće podstanarčiti ili nakon završenog fakulteta biti na burzi. Naslijedit će stanove i kuće. Pa barem da se djelomično nauče životu u vremenima kada svaki od nas dnevno prima porciju šamara. Ali kako da to naprave njihove majke i očevi kad su i sami dobili sve, nikada nisu radili u realnom sektoru, ispijali su pjenušce i skijali, ljetovali, ali ovaj narod odveli u propast.  Znate, kad sam bio mladi novinar na HRT-u, svi smo u mojoj generaciji bili isti. A onda je počelo ono što je moja baba nazivala prevratom. Rat, privatizacija, borba za uredničke funkcije, povlašteni stambeni krediti, gradski stanovi, I tada se pokazalo tko je tko. Tada su do jučer mirni ljudi pozvijerili i još napumpani od svojih pohlepnih ženetina naprosto krenuli gaziti. Nastala je sveopća grabež kao da je riječ o lišću na cesti  a ne imovini svih nas, odnosno imovini koju su nam u naslijeđe ostavili oni prije nas. Ah kako su se ljudski osramotile neke današnje navodne televizijske zvijezde i navodne moralne vertikale.

Ljudi moji, mislite svojom glavom. Svaki normalan čovjek, naravno, ima i psihopata koji su se dobro prikrili, negdje u nekom dijelu svoje glave ima ugrađen čip i zna savršeno razllikovati dobro od zla. Nedajte da nam to oduzmu. Vrijeme je za otpor.  Jer i oni znaju razlikovati dobro i zlo samo su u svojoj pohlepi i zapravo nesreći  odgumili da to ne znaju. Nesretni su jer nikoga ne vole, a onda ni njih nitko ne voli.  Zato sam siguran da je djed sretan jer jako voli svoju unučicu. On je ispunjen čovjek a ne prazna vreća ničega. i sutra kad prođem pored njih neću im smetati. Bojim se, pokvario bih im sreću.