Jučer sam pričao s jednom svojom prijateljicom koja ima sreće da radi posao koji voli. Istina cijelo ljeto krvavo radi u restoranu, a istodobno drži trgovinu sa lijepim stvarima poput istarskih vina, rakija, maslinova ulja i tome slično. U jednom trenutku ukazala joj se prilika pa je išla u Ameriku. I tamo je vidjela ono čega smo svi svjesni. Moćni medijski moguli koristeći neobavještenost pa i glupost mase, nas neprestano drže u strahu. Mi smo cijeli život u permanentnom ratnom stanju. Primjerice, kad je bila u Washingtonu, vidjela je u dvorištu Bijele kuće nekakve helikoptere. U jednom od njih je sigurno bio Obama, ali se u dvorište spustilo više njih kako bi se sakrilo u kojem je predsjednik. Naravno da takva slika izaziva strah i nelagodu. Jer tobože, Obama je stalno u nekakvoj opasnosti.  Stalno netko želi njegovu glavu pa mora biti okružen helikopterima, topovima i tenkovima. Za vratom nam pušu svjetske burzovne krize, prijete nam nestankom nafte i plina, turistička sezona je navodno krahirala što doslovce znači, budući da je riječ o rijetko uspješnoj gospodarskoj grani, da ćemo biti gladni do kraja godine.

U nas se svi ponašaju kao Obama. Dolaze na posao u automobilima sa zatamnjenim staklima. Jedva da ih vidimo dok izlaze. Novinarski uvlakači za njima plaze gutajući neprestano jednu te istu rečenicu, neka institucije sustava rade svoj posao. Crkvenjaci, osim što si zidaju mramorne dvore, nisu nimalo zabrinuti što tisuće najsposobnijih mladih odlaze i što ljudi javno za stolovima kažu da ne žele imati djecu jer ih ne mogu hraniti. Jedna moja prijateljica ima sina srednjoškolca. Užasnuta je ovih dana jer će mu morati kupiti nove hlače i tenisice što je stravičan izdatak za nju koja ima skromnu sezonsku plaću. Tomislav Karamarko, koji bi uz malo sreće mogao na vlast za godinu dana, niti jednom riječju nije predstavio neki ekonomski program, osim komedijanja kako će graditi nekakve podzemne tunele. Hoda okolo po zemlji i priča o četrdeset godina mrtvom bivšem predsjedniku, koji je, ako ništa drugo, Hrvatima omogućio da imaju državu u granicama nekadašnje socijalističke republike. Vlastodršci nisu povukli niti jedan solidan potez koji bi nas izvukao iz ekonomskog gliba. Intelektualci šute ili se uvlače političarima u dupe kako bi dobivali pare iz državnih fondova. Pola radno sposobnog stanovništva živi na grbači ono malo njih što u realnom sektoru stvarno nešto zarađuju. Sindikati su grupica ničega, klubovi se tresu od turbofolka, naša djeca na testovima znanja ne razlikuju Dostojevskog od Tolstoja, svaki dan se otkrije da neki guzonja ima lažnu diplomu.

Zato ja cijelo vrijeme ljude pozivam na ulice. I stalno me uvjeravaju da je takvo što nemoguće i da se ne može i da nije vrijeme. Jest gospodo, vrijeme je. Mi se moramo organizirano suprotsaviti.  Dosta je da nas straše raznim ugrozama. Te doći će netko, te otet će nam državu, te ustaše i partizani. Zapamtite ovu državu nisu opljačkali Talijani i Venecijanci, Austrougari ili Srbi. Ovu državu opljačkali su i unesrećil oni koji su se desnicom držali za hrvatsko srce,a ljevicom za narodnu imovinu. Nemojte dopustiti da vas straše. Nitko neće doći i nama nešto uzeti. Naši su neprijatelji izdajnici domovine koji su nas gurnuli na samo dno, uzeli nam ljudsko i profesionalno dostojanstvo. Zato dignimo glave i upotrijebimo mozak. Oni koji su nam ovo priredili trebaju odgovarati.