Kad padnete sasvim na dno, očajni ste, ludi i poraženi, tada prestanete razmišljati o ljudina na način kako ste to prije radili. Ljudi vam postanu nešto nalik virtualnim prijateljima sa FB-a i brišete ih jednim klikom. Imao sam u životu prijatelje kojima sam činio nevjerojatno velike usluge koji su me prestali poznavati ili su se odbijali javiti na telefon kada sam ih zvao. Jer ljudi su takvi. Izdajnici svega ljudskog. Kada vide tuđu nesreću okreću glavu od nesretnika kao da će im svojom nesrećom prenijeti neku bolest. Pri tome ne zazmišljaju o onoj vječnoj pjesmi u kojoj se kolo okreće i vrteći ne prestaje tako da nužno ne znači da onaj koji je bio dolje sutra neće biti gore, a onaj tko je bio gore biti dolje. Svaki čovjek koji je na mjestu i ima ljudsku čast, ima i društvenu  odgovornost. I svjestan je da ne može bez drugih ljudi. Jer ako sam ja gladan, onda neću doći u tvoju mesnicu kupiti meso, vino, hlače, automobil, kompjutor, a tada smo svi nesretni. Jer svi od nečega moramo živjeti.

Nažalost, ljudi u Hrvatskoj nisu neki nivo. Nerado se usavršavaju, ne vole misliti ili čitati knjige. Svaku ideju su u stanju zgaziti ili ismijati jer su kukavice. Nitko od njih ne želi promjene, promjena se boje i okreću glavu od stvarnosti. Gospodo, mi živimo u bankrotiranoj državi u kojoj nam neće biti bolje. Sasvim sam siguran da ćemo na jesen biti u teškoj agoniji. Jer svi oni koji su nezaposleni bit će to i dalje, neki koji su sada zaposleni ostat će bez posla, a to znači glad. Neki će reći da sam defetist. Nažalost, bojim se da sam samo realan. Baš zato sam najavio i bio od nekih popljuvan, da ću čim dođem u Zagreb razgovarati s mladim ljudima spremnim da zajedno sa mnom, starim sijedim konjem, izađemo na ulice. Jer mi se moramo izboriti za sebe. U mnogima od vas prepoznajem strah od sukoba, paleži, tučnjave. Ne mora biti tako. Ne mora se sve svesti na krvave revolucije. Bit stvari je da guzonjama objasnimo da mi zaista nismo stoka sitnog zuba. Ne mogu oni imati sve, a mi ništa. Ne možemo biti gladni dok oni uživaju koristeći državni proračun. Oni moraju biti ti koji će nešto početi stvarati i koji će nešto nama dati. U suprotnom ne zašlužuju ništa naše.

Mi napokon moramo prestati biti ljudi izdajnici. Moramo svi zajedno krenuti jer je to jedini način da se spasimo. Ja samo želim normalno živjeti. Ne zanima me ideologija, ustaše i partizani. Ja želim imati posao i od njega plaćati režije. Ne želim u pedesetoj, dakle godinama kada sam najspremniji ovome društvu dati svoju pamet, sposobnost, talent i ugled, biti pas sa ceste koji nema što jesti.  Zašto bi mi to uskratili nesposobni guzonje koji nas već šest godina drže u recesiji? Zato vam još jednom kažem, idemo na ulice, idemo se boriti za sebe, prestanimo kukati i tvrditi da se ništa ne može promijeniti. Jer mi smo država, mi smo društvo, ako nema nas nema države i društva, nema državnog proračuna, a onda nema za njihove plaće, privilegije, Audije sa kožnim sjedalima. Oni jednostavno nisu zbog nesposobnosti, umreženosti ili pohlepe zaslužili da žive na našoj grbači. Zato vam kažem, dignimo glave, počnimo misliti i počnimo se boriti za sebe. Jer je došlo vrijeme za odlučne, hrabre, ponižene i gladne. Zapamtite, ne mora biti tako. Mi ne smijemo biti poraženi. Pobunimo se.