Pretpostavljam da je u Švedskoj i Norveškoj kapitalizam napredan sustav gdje se itekako vodi računa o dostojanstvu radnika. Pretpostavljam da ondje oni najbolji mogu postići mnogo zahvaljujući sposobnostima. Pretpostavljam i da oni koji nisu najbolji ipak imaju zadovoljštinu i nisu bačeni na smetlište kao nepotrebna krama. Ali ono što sam imao prilike osjetiti na svojoj koži u Hrvatskoj, nije ništa drugo do izobličena mješavina kapitalizma, socijalizma, prevare, mita, korupcije, klijentelizma, umreženosti i vladavine rodijaka i partijskih jarana. No, tako se ponašaju i strane tvrtke koje ovdje dolaze. Tretiraju nas poput majmuna sa grana, bezočno iskorištavaju, radimo prekomjerno i prekovremeno i neprestano smo ucijenjeni činjenicom da su stotine tisuća na cesti koji su spremni raditi za manje. A njih jedan posto posjeduje svo bogatstvo. Mi smo tek sluge, nešto poput keksa složenih u kutijama. Svi smo im isti, ne raspoznaju naša lica kad nas vide i prolaze pokraj nas bez pozdrava. Oni su odjelirani, voze crne džipove, imaju slušalice u ušima. Ali na jednu stvar ne računaju. Nakon deset godina i njih poput poderanih gaća bacaju na cestu. To sam bezbroj puta vidio. Onda dovedu druge i krug se nastavlja.

Radio sam u jednoj takvoj stranoj i izobličenoj tvrtki. Naravno da sam naivno mislio da će moje profesionalno znanje i javni ugled biti dovoljan da ondje budem uvažen. Ali ne, oni su imali piramidu guznika, doguznika, odguznika i suludu hijerarhiju u kojoj je onaj iznad bio bahatiji i nesposobniji od onoga ispod. Ja sam cijeloga života televizijski čovjek i o tome zaista puno znam. Uostalom, moja biografija govori sve. A ipak sam doživio da mi šefovi budu likovi bez dana radnog staža na televiziji, slinavi, nesigurni, čitali su tekstove unatoč teškim govornim manama, nisu mogli donijeti ni jednu suvislu odluku jer su se bojali pogriješti, a griješili su stalno jer posao nisu znali. Nikada me nitko nije došao pitati da pomognem svojim golemim iskustvom. Urednica mi je bila curica koja bi mi mogla biti kći. Meni koji sam imao četvrt stoljheća iskustva šefovala je malecka koja je prethodno šest mjeseci volontirala na nekoj poluteleviziji. Naravno da kada sam se drznuo reći, a pozivali su nas da kažemo na sastancima, ali zapravo samo glumatali, pao prvo u nemilost, a zatim i otpušten. A otpustio me onaj koji je tri mjeseca kasnije pozvan u stakleni sobičak i priopćeno mu da je otpušten. A o tome da je prvotna jezgra ljudi koji su počeli raditi tu televiziju, nakon nekoliko godina prva  morala na ulicu, jedva da želim govoriti.  Ostala je tek jedna fotka nasmiješenih i ambicioznih ljudi koji  nisu znali da ih čeka teror gluposti, nesposobnosti i bezočnosti. Pazite, nikakve zahvalnosti, nikakvog sentimenta. Oni su svakih nekoliko godina potpuno mijenjali ekipu ljudi i na kraju, upropastili projekt. Jer nisu problem bili ljudi, već oni, guzonje koji su završili tečajeve menadžmenta. Besmisleni papir koji si dobio nakon godine teoretiziranja neće te učiniti sposobnim znalcem. Zanimljivo, oni koji su najviše krivi, ostali su zaštićeni posebnim ugovorima. Ti su uhljebljeni na neka druga mjesta.

Znam jako dobro da u nekim poduzećima ljudi rade za mizeriju od koje se ne može živjeti. Znam i da nisu zaštićeni niti malo, a i kako bi bili zaštićeni kad sindikatlije poziraju Strikomanu za Milenijske fotografije umjesto da gladni narod vode pred središnjice stranaka na prosvjede. Mi se moramo izboriti za sebe i tražiti ljudsko i profesionalno dostojanstvo. Nemamo saveznika. Nisu to političari ili crkvenjaci, sindikatlije ili intelektualci, novinari ili 250 000 državnih uhljeba koji žive na grbači naroda. Mi, nekoliko stotina tisuća socijalno ugroženih ostali smo sami. I samo se sami možemo izboriti za minimum. Mi mlramo imati pravo na rad, socijalna davanja, liječenje i školovanje. Nemamo što čekati, moramo se suprotstaviti elitama koje su nas dovele na prosjački štap. I oni su narod, potekli su od naroda i dijelit će sudbinu naroda. Neće im biti lako jer nisu navikli, ali to je njihov, a ne naš problem.