Upitan sam oko svojih tekstova u Savjesti, odgovorio sam kratko komentarom, ali držim da ljudi zaslužuju duži odgovor. Ja sam naime novinar starog kova. Mi smo još imali mentore, uvažene stare novinare koji su nas pokušavali naučiti struci. Nije se postajalo vodećim političkim komentatorom preko noći. Od devedesetih se sve pretvorilo u improvizaciju i posao su počeli odrađivati ljudi skomnog životnog iskustva, obrazovanja, pa čak i inteligencije. Pojavili su se harangaši. Moglo se uz služenje određenim centrima moći u nekoliko godina dobiti privilegija i steći imovine koju su naši roditelji sticali cijeli život. Vrlo važne postale su tajne službe, ali zapravo udruge kokošara, također nestručnih likova jer da bi se bilo tajni agent treba znati znanje, koje su medije servisirale izobličenim tračerajima, lažima i konstrukcijama. Nerijetko su se razne frakcije istih političkih stranaka klale po njima sklonim odnosno nesklonim medijima. Nitko više nije bio častan, svi su bili lopovi, prevaranti ili bleferi, moglo se sasvim nekažnjeno nazivati nekoga pogrdnim i utuživim imenima. Pojavom društvenih mreža taj se problem produbio. Mnogo je neuravnoteženih koji misle da su društvene mreže pisoar ili tuta gdje se može pričati što kome padne na pamet. Puno je frustriranih, promašenih, a istodobno zlih i jalnih koji svoj jad negdje moraju istresti, a puno prostora za javno djelovanje im je pružilo šansu koju prljavo koriste.

Ja nisam od takvih novinara i ljudi. Za mene je jedino pravomoćna presuda kriterij. Ja ljude ne nazivam lopovima, prevarantima, udbašima, kretenima, prascima, idiotima i slično. Prvo zato što apsolutno mislim da nemam pravo javno nekoga opanjkavati, napraviti mu štetu, uništiti možda i život. Nikada nisam surađivao sa tajnim službama i moram priznati da te agente koje sam imao priliku upoznati, zbog kukavičluka, pokvarenosti i nedostatka ljudskosti duboko prezirem. Za mene je svaka javna osoba, uostalom, ja sam već dugo javna osoba, podložna kritici. To ne znači prljavštinu i beskrupuloznost. Pružit ću svakome od vas priliku da razmislite. Dat ću vam podatke o nekom političaru, podastrijeti njegove mane i vrline i ostaviti vam da zaključujete. Mogao bih i ja harangirati. Danas se savim nekažnjeno može nabacivati blatom na Keruma, Bandića, Čačića, Markićku, Karamarka, Merzelicu. Dapače neki i žive samo od toga da se bave nekim ljudima. Izvan toga ne znaju ni hodati po ravnoj cesti. Uvijek će se naći vjernih pratitelja. Imat ćete čitanost samo takvu. No oni koji se javljaju i istresaju tisuće uvredljivih  kometara trebaju psihološku pomoć. Njihov jad frustraciju i agresiju ne treba podgrijavati.  Ja nisam taj koji će im ići niz dlaku. Nikome ništa ne dugujem, nitko mi ništa na lijepe oči nije dao. Utoliko ni nemam namjeru se emotivno svrstavati uz ovoga ili onoga, a pogotovo zato što to raja očekuje i što je silno razočarana jer njima trebaju uspaljeni  mintingaši ili harangaši koji bi riječima vješali o bandere. 

Zato vas i pozivam da mislite svojom glavom. Tamo gdje je previše negativnih emocija ne može se izroditi ništa dobro. Nama treba hladna glava. Jer mi smo gopodo u banani. Naša je ekonomska situacija tako loša da je u pitanju opstanak cijelog naroda. Nama treba ekonomija, nama treba hrana da se nahranimo. Smećari iz tajnih službi, dupeuvlakački novinari ili frustrirani manijaci nam ne trebaju. Mi moramo postavljati jasna i razložna pitanja. Briga me u krajnjoj liniji tko je bio udbaš kad ionako u medijima i na društvenim mrežama piše da su svi bili. Treba mi dostojanstven život, meni, supruzi, djeci, vama i vašoj djeci. Jer koji normalan čovjek može biti sretan ako su svi oko njega nesretni?