Božić u jubilarnoj 2000. godini bio je povod da s profesorom biblijskih znanosti na Katoličkom i bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, dr. Adalbertom Rebićem razgovaramo o razvoju i širenju kršćanstva tijekom dvije tisuće godina, najtežim razdobljima za Katoličku crkvu u prošlosti, ekumenizmu i novim iskušenjima za katolike u 21. stoljeću.

• Kako objašnjavate širenje i opstanak kršćanskog nauka tijekom proteklih 2000 godina?
- Kao vjernik objašnjavam to iznad svega i djelovanjem Duha Svetoga. A zatim, ljudski gledano, ima za opstanak i širenje kršćanskog nauka kroz proteklih dvije tisuće godina više razloga. Prvi je razlog u tome što se kršćanski nauk znao vrlo uspješno nakalemiti na grčko-rimsku kulturu i misao. Već su prvi vjerovjesnici, apostoli i njihovi učenici, u razdoblju od prvog do četvrtog stoljeća poduzeli silan napor inkulturacije kršćanske nauke u tadašnja duhovna kretanja u Rimskom carstvu, odnosno u grčko-rimski mentalni sklop.
Drugi je razlog sam sadržaj kršćanskog nauka: vjera u Boga Oca, stvoritelja svijeta i ljudi, koji je toliko ljubio ljude da je Sina svoga poslao na svijet da nitko u svijetu ne propadne nego da ima život vječni. Zatim, poruka ljubavi prema bližnjemu: »Ljubi Gospodina Boga svojeg iz sveg srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao samoga sebe!«. Zatim, život prvih kršćana koji su bili živi svjedoci, navjestitelji i širitelji Kristova evanđelja, evanđelja ljubavi, mira i pravednosti. Svoje kršćansko uvjerenje dokazivali su i mučeničkom smrću, ako je zatrebalo. To je za ljude u Rimskom carstvu bio silan izazov. Ni jedna religija prije kršćanstva nije u Rimskom carstvu uspjela na taj način spojiti nauk i život. Kršćani su to uspjeli.
 

• Koliko su povijesne okolnosti odmagale, odnosno pridonosile širenju kršćanstva?
- Sigurno je da su širenju kršćanstva pripomogle i neke povijesne okolnosti: od izvrsne organizacije Rimskog carstva u početcima, do razvitka informatike u novije vrijeme. Veliku su ulogu u širenju i u mogućnosti opstanka kršćanstva pripomogli redovnici - benediktinci i drugi redovi koji su kasnije kroz povijest iz njih proizišli, pa napokon i franjevci i dominikanci i isusovci. Osnivali su škole, ljude su učili pisati, obrađivati zemlju, krčiti šume... Osnivali su bolnice i ubožnice i tako na djelu dokazivali svoju ljubav prema čovjeku. To je bila silno velika stvar. Ljudi nisu mogli to ne vidjeti! Valja spomenuti i to da je Crkva znala iskoristiti, zahvaljujući i stanovitoj suradnji sa svjetskim vlastima, što nije uvijek bilo najsretnije, otkrića novih zemalja: Amerike, Azije i Oceanije.
U najnovije vrijeme, kroz 19. i 20. stoljeće, Crkva je iskoristila i otkriće suvremenih sredstava povezivanja i priopćivanja, tisak, knjige, radio, televiziju, te je i na taj način dopirala do ljudi, širila i tumačila svoj nauk. Dakako, na kraju ali nipošto ne najmanje, opstanak i širenje kršćanskog nauka zahvaljujemo i ustrojstvu Crkve, disciplini, požrtvovnosti njezinih vjerovjesnika, svećenika, redovnika i redovnica. Tom se ustrojstvu još danas svi dive. Međutim, nije u povijesti bilo sve sjajno, bez teškoća, bez pogrešaka...

• Koja razdoblja u povijesti smatrate najtežima za Katoličku crkvu?
- Pa sigurno da je najteže razdoblje ono u kojem je Crkva trpjela, patila, bila progonjena, ubijana, raspinjana. To su prva tri, četiri stoljeća, (od 50. do 315. godine), zatim posljednje stoljeće u kojem su apsolutističke vladavine - fašizam, komunizam i nacizam isto tako Crkvu proganjale, ubijale i raspinjale. Međutim, to su u isti tren i najplodnija razdoblja za Crkvu. U njima se Crkva jačala, čistila i postajala još privlačnijom. Tu se ostvarivalo ono načelo koje je već Tertulijan, kršćanski mislilac izrekao: »krv mučenika sjeme je kršćana«. Mnogo su za kršćanstvo opasnija ona teška razdoblja u kojima se pokušalo Crkvu uvući u svjetovnu vlast. Velika je opasnost za Crkvu bio cezaropapizam u kojem je Crkva silom uzeta u službu države kao sredstvo upravljanja građanima, osobito na Istoku, u bizantsko doba.
Isto su tako teška razdoblja za Crkvu bila ona u kojima je ona postajala državnom Crkvom. Pa i sama činjenica Crkvene Države nije na čast Crkvi kao takvoj. Pogotovo nisu na čast oni pape koji su u ranom i u kasnom srednjem vijeku zlorabili svoju crkvenu vlast i pretvarali je u svjetovnu vlast, u vlast nad narodima i nad područjima. Osobito je teško razdoblje u tom pogledu bilo razdoblje devetog stoljeća koje se naziva »saeculum obscurum«, to jest »mračno stoljeće«.
Sigurno, među najteža razdoblja za Katoličku crkvu spadaju i ona kad su neki utjecajni ljudi u crkvenoj hijerarhiji posezali za okrutnim sredstvima prema hereticima, vješticama i još nepokrštenima. Tada je izgubilo život i mnogo nevinih ljudi kao npr. Giordano Bruno, Girolamo Savonarola i mnogi drugi. Tu mislim na inkviziciju i na širenje vjere pokatkad nedozvoljenim sredstvima u novo otkrivenim zemljama. Međutim, i u tim je razdobljima bilo kršćana koji su prosvjedovali, upozoravali na grijeh progona svjetovnih i crkvenih vlasti, kao što je to u Latinskoj Americi, primjerice, radio dominikanac Las Casas u 15. stoljeću. On se borio za to da se s Indijancima postupa kao s ljudima i da se uvedu miroljubive misionarske metode. Slično se Petar Claver u 17. stoljeću borio za prava crnaca i robova.
Bilo je nerazumijevanja odgovornih ljudi u crkvenoj hijerarhiji i prema vlastitim ljudima, svećenicima i misionarima. Primjer su za to Robert de Nobili koji je pokušao kršćansku nauku inkulturirati, to jest prilagoditi, hinduističkim običajima ili isusovac Matteo Ricci u 16. stoljeću, koji je kršćansku poruku nastojao prilagoditi kineskoj kulturi. Crkva to nije dopuštala.
Ona je htjela ove visoko razvijene kulture najprije europeizirati, pa tek onda pokrstiti. Osudila je neke misionare i tako spriječila pokrštenje Indije i Kine. Te postupke razumijemo, ali ih danas ne možemo opravdati. Tu se vidi da je Crkva sastavljena od svetih i grešnih ljudi, pa je ona u isti tren i »sveta i grešna«.
Pa, nije ni danas Crkva bez grijeha: sinovi i kćeri Crkve i danas griješe. Za pogreške koje je Crkva počinila kroz proteklih 2000. godina papa Ivan Pavao II. zamolio je na prvu korizmenu nedjelju ove godine oprost. I to je, bez sumnje, velika stvar: Crkva koja posreduje ljudima oproštenje grijeha i pogrešaka sama moli za oproštenje svojih pogrešaka. Ona želi nadvladati grijeh i biti »čista zaručnica, privedena Kristu, svome zaručniku«. Međutim, bilo bi pogrešno zaustavljati se samo kod pogrešaka Crkve u prošlosti ili sadašnjosti. Crkva ima u svojoj povijesti više svijetlih nego tamnih strana. Treba vidjeti i njene kreposti, njena pozitivna djela koja je činila i još uvijek čini.

• Kakva će biti uloga Katoličke crkve u procesu globalizacije i razvoju informatičkog društva? Je li ona ugrožena tim procesima koje karakterizira sveopća relativizacija tradicionalnih vrijednosti?
- U procesu globalizacije svijeta i informatičkog društva uloga Katoličke crkve može biti izvanredno velika. Proces globalizacije ide na ruku Katoličkoj crkvi. Ona je naime po svojoj naravi »globalna«. To joj izriče samo ime »katolička« od grčke riječi katholikos, što znači sveopći, svesvjetski. I ona je najbolje uspijevala u onim razdobljima kad je svijet bio globaliziran, to jest u vrijeme Rimskog carstva i ujedinjene kršćanske Europe u srednjem vijeku. Danas se u Europi i u svijetu nastoji ostvariti ono jedinstvo i zajedništvo ljudi koji si je odavna Katolička crkva stavila za cilj.
Crkva se raduje razvoju informatičkog društva i izobilno koristi njegove prednosti kroz tisak, radio, televiziju ili internet. Ali u njima vidi i opasnosti za ljudsku osobu. Zato se ona zalaže za solidarnost svih ljudi u traženju zajedničkog dobra i dobra svake pojedine osobe.
Danas su ljudi svaki dan zasuti brojnim i vrlo različitim informacijama. Koji puta se radi uistinu o kaosu informacija. Običan čovjek više ne može razlučiti koje su od njih objektivne, a koje subjektivne, koje su istinite a koje lažne, koje su dobre i korisne a koje su lažne i štetne. Danas više nego ikada prije osjeća se potreba nekog kodeksa »temeljnih načela« kojih bi se ljudi trebali držati, iznad svega oni koji rade u svijetu informatike. Suočeni smo s izvrtanjem i relativiziranjem temeljnih ljudskih vrijednosti. Više se ne zna što je desno a što lijevo, što je dobro a što je zlo, što je štetno a što korisno. Kriterij više nije glas savjesti, odnosno glas Stvoriteljev, nego čovjekov »ja«, »ego«. Sve je dobro što koristi čovjekovu »ja« pa se tako razvija sebičnost, nepoštenje, pljačka... Danas se događa da mnogi svoj život vode do samog ruba provalije, ne znajući kamo su se uputili, ističe papa Ivan Pavao II. u enciklici »Fides et ratio«, to jest »Vjera i razum«.

• Za te negativnosti odgovorni su i političari. Za kakvu se politiku zalaže Katolička crkva, podupire li pojedine političare i koliko je, po vašem mišljenju, u tome uspješna?
- Katolička crkva ima svoju diplomaciju. Ona je suvremena, dijelom vrlo uspješna. Svakako, vrlo je uspješna diplomacija pape Ivana Pavla II. koji je postao vrhovni svjetski autoritet, glas savjesti svih ljudi svijeta, anđeo mira.
Crkva se zalaže za politiku mira, ljubavi, pravednosti, bratstva. Podupire sve političare koji promiču temeljne ljudske vrijednosti, razvijaju humanizam na svim razinama. A koliko je ona u tome uspješna? Teško je odgovoriti. Sigurno je to, kad ne bi bilo tog glasa savjesti, svijet bi bio još crniji, zločestiji i brže bi išao prema propasti. Crkva čini ono što može. Ona nema u svojim rukama sredstva prisile, nego samo zapovijed ljubavi: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe, a Boga iznad svega«. »Što god ste učinili jednome od najmanjih, meni ste učinili«, ili »Što god niste učinili jednome od najmanjih, meni niste učinili«. Eto, to je jedino sredstvo revolucije koje Crkva ima i širi.
Međutim, apostol Pavao nije revolucijom rušio ropski sustav, nego mijenjanjem srca. Kad je roba Onezima poslao natrag njegovu gospodaru, onda mu je poručio: »poradi ljubavi molim te za svoje dijete koje rodih u okovima, za Onezima, negda tebi nekorisna, a sada i tebi i meni veoma korisna. Šaljem ti ga - njega, srce svoje... Primi ga ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga«. Crkva nije pozvana da diže revoluciju, nego da mijenja i odgaja savjest čovjekovu.

• Kakav je stav Katoličke crkve o ujedinjenju Europe?
- Na to sam djelomično već odgovorio u prethodnom pitanju. Ujedinjenje Europe je proizašlo iz kršćanskih pobuda kršćanskih političara poslije Drugog svjetskog rata, Konrada Adenauera, Roberta Schumanna i Alcida de Gasperija. Ujedinjenje Europe je za Katoličku crkvu velika prednost. Ona u njoj zajedno s protestantima i istočnim pravoslavnim kršćanima može lakše, brže i učinkovitije ostvariti tako željeno »puno jedinstvo«. Ujedinjena Europa je cilj kršćanskih velikana svetaca kao što su bili sv. Benedikt, sv. Ćiril i Metod, bijelohrvatski svetac sv. Adalbert Vojtjeh i mnogi drugi iz razdoblja od 10. do 12. stoljeća.

• Kako gledate na ulogu hrvatskog naroda u širenju i poštivanju kršćanskog nauka?
- Hrvati su dali u prošlosti svoj obol širenju katoličkog nauka. Sjetimo se samo velikih teologa Ruđera Boškovića, Ivana Stojkovića, Hermana Dalmatinca, Juraja iz Slavonije... Hrvatski su svećenici nekoć polazili kao misionari širiti kršćanski nauk po cijelom svijetu, po Indiji, kao Ratkaj, po Americi i po mnogim drugim krajevima svijeta. Danas ima naših misionara u Africi. Međutim, daleko više nego u Africi ili u Americi, hrvatski narod ima presudnu ulogu u širenju i poštivanju kršćanskog nauka na ovim prostorima gdje živi već više od 13. stoljeća.
Već sam prije rekao što je papa Ivan Pavao II. kao zadatak dao hrvatskom narodu u odnosu na zajedništvo s pravoslavljem, ali i s muslimanima. Ne možemo ignorirati da živimo u neposrednoj blizini s pravoslavnim kršćanima s kojima nas veže zajednički polog vjere, i s muslimanima. Crkva gleda s poštovanjem muslimane »koji se klanjaju Bogu, živome, milosrdnom i svemogućem stvoritelju neba i zemlje... Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom.«
Drugi vatikanski koncil poziva nas da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trudimo oko međusobnog razumijevanja i da zajednički štitimo i promičemo socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude. Iznad svega, pojedinci bi u hrvatskom narodu trebali danas dosljednije poštivati kršćanski nauk, poštivati i cijeniti život, obitelj, rad, posao, zalaganje u društvenom životu.

MARINKO BOBANOVIĆ