Prije nekoliko dana u Kopenhagenu je počela velika klimatska konferencija u čijem će radu sudjelovati izaslanstva 192 države te čak 110 predsjednika i premijera iz cijelog svijeta. Riječ je o vrlo važnom skupu za zaustavljanje globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena, najvećeg svjetskog problema u zaštiti okoliša. U radu konferencije sudjelovat će i hrvatsko izaslanstvo koje će predvoditi predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, a njegov zamjenik bit će prof. dr. sc. Nikola Ružinski, državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva. Zato smo dr. Ružinskog upitali što Hrvatska očekuje od te konferencije?

- Hrvatska je u posebnoj poziciji jer sad mora kao samostalna država pregovarati o ciljevima u smanjenju emisija stakleničkih plinova koji potiču globalno zagrijavanje i klimatske promjene za razdoblje nakon isteka Kyotskog protokola 2012., a očekujemo da ćemo tada već biti članica Europske unije pa se moramo opredijeliti i kakva će nam biti sudbina nakon te godine. Zato Hrvatska ima i privremeni i stalni cilj koji ćemo preuzeti nakon ulaska u EU. Prema odluci Vlade, predložit ćemo da se Hrvatska kao samostalna država obveže na smanjenje emisije stakleničkih plinova nakon 2012. za pet posto u odnosu na baznu 1990. godinu, što će nam biti privremeni cilj. Nakon ulaska u Uniju, kao stalni cilj preuzet ćemo njezin puno ambiciozniji plan smanjivanja tih emisija do 2020.
Hoće li to biti smanjenje za 20 ili 30 posto u odnosu na 1990., ovisi o rezultatima konferencije u Kopenhagenu. No, određivanje takvih ciljeva ovisi o tome što će se međunarodna zajednica dogovoriti. Jer, neke države, uglavnom one s velikom emisijom kao što su Kina, SAD i Indija, predlažu drukčije načine smanjenja emisija tako da se uzme druga bazna godina - neki predlažu 2005. ili postupno smanjenje za što se zauzima Kina. Zato se od ove konferencije očekuje obvezujući politički dogovor o načinu i dinamici smanjenja emisija te ujednačavanju pristupa tom smanjenju. Šest do 12 mjeseci nakon tog političkog dogovora očekuje se postizanje obvezujućeg ugovora sa svim ostalim detaljima. Hrvatska će u Kopenhagenu podržavati stavove Unije jer nam je to obveza kao buduće članice, a da toj konferenciji pridajemo veliku važnost, pokazuje i to što naše izaslanstvo vodi predsjednik Mesić.
 

• Kolika je na kraju Hrvatskoj odobrena emisija u baznoj 1990. godini? Skupština Konvencije UN-a o zaštiti klime je 2006. na skupu u Nairobiju odobrila da se emisija iz bazne godine Hrvatskoj poveća za 3,5 milijuna tona stakleničkih plinova jer je toliko ispuštalo nekoliko termoelektrana koje je naša zemlja za vlastite potrebe izgradila u drugim republikama bivše Jugoslavije, što prvotno nije uzeto u obzir. Međutim, UN-ov Odbor za poštivanje odredaba Kyotskog protokola i stručni tim te konvencije s tim se nisu složili pa su zatražili da Hrvatska u svom izvješću izradi novi izračun emisija, bez ranije odobrenog povećanja u baznoj godini. Nije li to nelogično i kakve nam to probleme može stvoriti?
- U pozadini cijele priče očito je politika. S tih 3,5 milijuna tona Hrvatskoj je u 1990. bila odobrena ukupna emisija od 34,6 milijuna tona stakleničkih plinova i toga smo se držali. Ali, povjerenstvo koje je kontroliralo naše izvješće o provedbi obveza iz Kyotskog protokola nije priznalo takav izračun smatrajući da se to ne može primijeniti tijekom važenja tog protokola pa predlaže da bismo ponovo trebali tražiti da nam konferencija stranaka Kyotskog protokola to potvrdi, s čime se mi ne slažemo. Osim toga, ni druge države na koje je primijenjena takva fleksibilnost, kao Slovenija, nisu morale to raditi. Zato će se Hrvatska žaliti na takvu odluku koja ionako nije donesena jednoglasno. Uz to, nekoliko država s kojima smo razgovarali o toj problematici, podržava stajališta Hrvatske.
Stoga, kao i zbog uvjerenja da se i u provedbi Kyotskog protokola moraju poštovati odluke konferencije stranaka UN-ove konvencije za zaštitu klime, kao što je odluka o dodatnoj kvoti emisija kojom se Hrvatska stavlja u ravnopravni položaj s ostalim zemljama članicama, očekujemo da će naša žalba biti prihvaćena. To bi Hrvatskoj omogućilo ispunjavanje obveze iz Kyotskog protokola o smanjivanju emisije za pet posto do 2012. u odnosu na baznu godinu. Bez tih 3,5 milijuna tona došli bismo u opasnost da nećemo moći ispuniti tu obvezu pa bismo, kao i ostale države kojima to nije uspjelo, morali platiti veliku kaznu. Naime, u obvezujuće dogovore ugrađene su skupe kazne kao dodatni poticaj zemljama potpisnicama da provedu to što su prihvatile. Doduše, još su tri godine pred nama do isteka tog protokola, a poduzete mjere u Hrvatskoj već pridonose smanjenju emisija. No, smatramo da imamo pravo na to povećanje emisije u baznoj godini, kao i neke druge države pa zašto to ne bismo koristili.

• Uz visoku kaznu koju bi Hrvatska morala platiti, ako ne ispuni obvezu iz Kyotskog protokola, ne bi se mogla ni uključiti u međunarodno trgovanje emisijama stakleničkih plinova te koristiti druge njegove mehanizme.
- To nam ne bi bio problem, jer držimo da se Hrvatska zasad nema potrebe uključivati u takvo trgovanje i prodavati emisije. Smatramo da se problemi mogu rješavati na drugi način. Zato nam ostaje dovoljno vremena za žalbeni postupak.

• Zagrebačka Zelena akcija je u prosvjedu ispred Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija tražila da se izmijeni pregovaračka pozicija Hrvatske. Aktivisti se protive najavljenoj žalbi Hrvatske zbog nepriznavanja povećanja dopuštene emisije u baznoj 1990. i zahtjevu da nam se, prema njihovu izračunu, odobri šest posto povećanja emisija do 2020. u odnosu na baznu godinu, već traže da se Hrvatska prikloni drugim zemljama koje najavljuju veliko smanjivanje emisija u tom razdoblju. Zahtijevaju i izmjene Energetske strategije u koju je ugrađena planirana gradnja dviju termoelektrana na ugljen i mogućnost gradnje nuklearke u daljoj budućnosti. Kako to komentirate?
- Njihovi su prosvjedi u javnosti stvorili određenu zabunu, jer očito nisu upoznati s pravom situacijom, ili namjerno proizvode zabunu. Problem je u tome što oni govore bez argumenata, a nisu ni zatražili razgovor u našem Ministarstvu gdje bi dobili sve potrebne i točne podatke pa bi tada vjerojatno razmišljali drukčije. Ovako se nameće zaključak kako im je bilo jedino stalo da organiziraju javnu predstavu. Sve to što traže potpuno je nerealno jer je u novoj Strategiji energetskog razvitka Hrvatske predviđeno korištenje svih obnovljivih izvora energije, ali se unatoč tomu iz tih izvora ne može osigurati dovoljno energije. Stajališta ne možemo mijenjati bez dovoljno argumenata. Osim toga, protive se izgradnji termoelektrana bez obzira što im strategija uvjetuje podzemno uskladištenje dimnih plinova, kao i otvaranju mogućnosti za gradnju nuklearke u budućnosti iako su te elektrane poznate po velikoj i jeftinoj proizvodnji struje i vrlo malim emisijama stakleničkih plinova. To je jedan od razloga zašto se nuklearke u posljednje vrijeme sve više vraćaju na svjetsku energetsku scenu. No, i o tim stajalištima bit će govora u Kopenhagenu. Jer, teoretski gledano, budućnost se i na globalnoj razini može riješiti bitno većim korištenjem obnovljivih izvora energije, pogotovo Sunčeve energije. Sve to, međutim, zahtijeva ozbiljnija, daleko ozbiljnija ulaganja u istraživanje i razvoj, nego što to svijet radi danas. Korištenjem danas raspoloživih tehnologija smanjenja emisija treba preživjeti to prijelazno razdoblje od desetak godina. Nije dovoljno samo donijeti odluku da ćemo smanjiti emisije stakleničkih plinova. Treba to i realizirati, a ne usporiti industrijski razvoj, ne ugroziti dostignute životne standarde, jer to bi zaustavilo sveukupni razvoj. Žao mi je što to naši, odnosno neki od naših zelenih aktivista ne razumiju pa svojim agresivnim ponašanjem nanose štetu ugledu Hrvatske.

• Kako će, prema Vašem mišljenju, završiti konferencija u Kopenhagenu, gdje su ponovo primjetna različita stajališta velikih i malih država, razvijenih i nerazvijenih, jer im je cilj - zaustavljanje globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena - zajednički, ali se znatno razlikuju u stavovima kako ga postići i tko bi trebao platiti koliki dio ceha?
- Zemlje u razvoju su u pravu kad traže različit pristup prema njima i prema razvijenim državama, bez obzira što se neke od njih, poput Kine i Indije, ubrajaju među najveće proizvođače stakleničkih plinova. Bez takvog različitog pristupa teško će postići željeni ubrzani razvoj kako bi se što brže približile razvijenima. Indija s razlogom upozorava da velik dio njenog stanovništva u 21. stoljeću još nema pristup električnoj energiji pa ne može prihvatiti ograničenja. Smatram da se samo restrikcijama neće riješiti problem, nego treba više ulagati u nove tehnologije i razvoj jer je to budućnost. Razvijene zemlje su svjesne da moraju znatno pomoći nerazvijenima kako bi dostigle željene ciljeve ako žele da se u Kopenhagenu postigne novi dogovor za razdoblje nakon isteka Kyotskog protokola.
Zato će morati osnovati svjetski fond putem kojeg će se transferirati novac i tehnologije u zemlje u razvoju, što je jedna od predviđenih točaka o kojoj bi se na konferenciji morao postići dogovor. Ako to ne uspije, onda vjerojatno nema nikakve šanse da će cijeli svijet potpisati Kopenhaški sporazum. Nude se različite varijante punjenja tog fonda, a najčešće se spominju procjene da bi se iz njega nerazvijenima godišnje moglo pomagati sa 80 do 100 milijardi dolara. Zato u Kopenhagenu treba dogovoriti kako će se stvoriti fond i tko će ga sve i s kolikim udjelom puniti. O tome postoje različiti prijedlozi. Zemlje u razvoju predlažu da razvijeni u taj fond uplaćuju postotak svog bruto društvenog proizvoda, dok se drugi, a među njima i EU, zauzimaju da se u fond izdvaja dio novca iz trgovanja emisijama stakleničkih plinova. To bi vjerojatno bilo pravednije jer bi oni koji više trguju emisijama, davali i veći doprinos pa bi se izbalansirali čitavi odnosi. No, o tome još uvijek nije postignut sporazum i to je jedno od ključnih pitanja na koje treba naći odgovor na ovoj konferenciji. Ako se to napravi, onda smo blizu novom dogovoru o smanjenju emisija plinova koji potiču efekt staklenika na svjetskoj razini.

• Što ako se u Kopenhagenu ne postigne dogovor?
- Na posljednjem sastanku Konvencije lani u poljskom gradu Poznanju nije ništa dogovoreno, ali su već postavljeni temelji bitnim pitanjima o kojima se razgovara u Kopenhagenu - od osnivanja fonda za pomoć nerazvijenima i njihovih obveza do tehnologija koje će trebati primjenjivati u budućnosti. Od tada je napravljen veliki napredak jer su SAD, Kina, Australija, Južna Afrika i još neke zemlje najavile da žele sudjelovati u smanjenju emisija pa smatram da smo blizu političkom dogovoru. Teško je reći hoće li on biti jak i obvezujući ili manje jak i obvezujući ali sa smjernicama, što je također važan korak naprijed pa ćemo onda naprimjer za godinu dana dobiti i obvezujući sporazum. Ali razgovori s predstavnicima mnogih država ulijevaju nam optimizam da se ipak približavamo dogovoru. No, pitanje je kakav će on biti i hoće li svijet do 2050. uspjeti sniziti zagrijavanje na dva stupnja Celzija te hoćemo li zaista ići prema smanjenju emisija za 80 posto što, po mom mišljenju, ovisi isključivo o razvoju tehnologija. Kad se postigne obvezujući dogovor o smanjenju emisija, očekujem da će se puno više novca ulagati u razvoj tehnologija pa ćemo puno brže razviti proizvodnju energije iz Sunčeve i korištenje ostalih oblika energije iz obnovljivih izvora.
Ako se i ne uspiju smanjiti emisije iz konvencionalnih izvora, što je jako teško, vjerujem da će očekivani novi sporazum na svjetskoj razini dati snažan poticaj razvoju tehnologija i zelene ekonomije. Danas se ne ulaže dovoljno u tehnologije pa je mnogim zemljama, a tako i Hrvatskoj, prilično teško znatno smanjiti emisije stakleničkih plinova. Jer za to bi postojeće termoelektrane trebali zamijeniti obnovljivim izvorima za što nema dovoljno vjetra, Sunca ili nije dovoljan faktor iskoristivosti. Zato je lako reći da treba znatno smanjiti emisije, ali to u postojećoj situaciji nije lako ni jeftino provesti.

Željko Bukša