U ožujku 2009. godine hrvatski znanstvenik svjetskoga glasa akademik Miroslav Radman u uglednom znanstvenom časopisu Cell predstavio je svoje dugogodišnje istraživanje bakterije Deinococcus radiodurans koja može podnijeti ekstremne životne uvjete. Proučavanjem te bakterije i njenih mehanizama zaštite, Radman i njegov tim nadaju se da će pronaći način za obnovu stanica i usporavanje starenja čovjekova organizma. To je bio jedan od najistaknutijih znanstvenih događaja koji su obilježili proteklu godinu. Na početku nove godine prof. Radman je posebno za Vjesnik podijelio svoja razmišljanja o razvoju znanosti u uvjetima globalne gospodarske krize, o problemima klimatskih promjena, o ulozi znanosti u današnjem svijetu, svojim daljnjim istraživanjima i institutu MedILS.

• Iako niste stručnjak u području klime, sigurno ste zainteresirani za taj globalni problem koji je postao glavna politička tema. Kakvo je Vaše mišljenje o tom problemu?
- Klimatske promjene osjetljiva su tema, jer je znanstveno diskutabilna, a po potencijalnim posljedicama krajnje ozbiljna. Diskutabilna je jer se ne može eksperimentirati na tako globalnoj razini. Silnih klimatskih promjena bilo je i bez ljudske civilizacije, ali u kojim vremenskim intervalima? Čini se da je ljudska djelatnost, s obzirom na našu brojnost, nužno utjecala na klimatske promjene, na kompoziciju ionosfere i stratosfere. Ali koliko? No, kriza dostupne energije i klimatska kriza nužno su povezane,Mislim da danas nitko ne može točno reći u kojem je omjeru ta sprega.
 

Stihijski razvitak u smislu neograničenog i nekoordiniranog ekonomskog rasta pokazao se opasnim. Rast je nužan i bezopasan kad je »homeostatski«, to jest kad je ujednačen i koordiniran sa svim ljudskim aktivnostima. Ali, kad je rast »metastatski«, onda je nužno destruktivan. Umjerenost, koordiniranost i harmonija znače strategiju života svake individue i globalnog ekosustava. Metastatski, neograničeni i neobuzdani rast bilo koje ljudske aktivnosti ili materijalne strukture iskorištava resurse na štetu svih ostalih aktivnosti i potreba, zato podsjeća na tumorski rast koji na kraju uništi cijeli sustav, organizam, život. To je osnovni strateški problem ove civilizacije.
Dosad je jedini izvor trošenja ugljikova dioksida iz atmosfere bila fotosinteza. Najnoviji projekti ekotehnologija idu upravo prema prirodnoj ili umjetnoj fotosintezi koja će stvarati organsku materiju (šećer), a ujedno vezati uljikov dioksid i to samo uz pomoć Sunčeve energije. Šećer se može pretvarati u bilo što, fermentirati u etanol itd. Što se znanosti tiče, to je zasad jedini put stvaranja nove energije biokonverzijom Sunčeve energije, naravno uz sve ostale pristupe kao što su fotovoltaičke, efikasne vjetrenjače, geotermička energija i... nadajmo se neočekivanim otkrićima!
U Americi je nekoliko dobrih znanstvenika i laboratorija, poput onog Craiga Ventera koji je krenuo baš tim putem. Dr. Zoran Đermanović me je u zagrebačkoj kavani zainteresirao za svoju viziju stvaranja umjetnih simbioza prije punih pet godina te smo kao prvi i zaštitili taj tehnološki koncept. Krenuli smo sa svojim projektom da se u istom fermentoru vežu fotosinteza i fermentacija, tj. da bi se voda mogla pretvarati u alkohol uz pomoć Sunčeve energije - dakle, radi se o imitiranju i koordinaciji dvaju prirodnih procesa. To bi se moglo realizirati, no vidjet ćemo kada.
No kad govorimo o regulativama aktivnosti koje utječu na klimatske promjene, to je po meni isključivo političko pitanje. Imaju li pravo Kinezi i Indijci reći da ne žele kočiti svoj industrijski razvitak zato što su se bogati obogatili nebrigom? Ono što je pozitivno jest da na globalnoj razini ima sve više izvora financiranja za istraživanja o kojima sam govorio.

• Je li globalna kriza pogodila i financiranje znanosti?
- Iza te financijske krize zapravo stoje isključivo oni koji manipuliraju novcem. Kriza je to manjka ulaganja u produktivne aktivnosti, sve se svodi na manipulativne i trgovačke aktivnosti koje distribuiraju ali ne stvaraju materijalna dobra, i zato je nastala financijska kriza. Produktivne aktivnosti su stvaranje novih tehnologija i znanosti, novih industrija. Zapravo su krizom najmanje pogođeni znanost i znanstvenici, jer se baš od znanosti očekuje izlazak iz krize - da se svi problemi današnjice, poput klime, zdravstva, ekonomije... riješe pameću i uspješnim radom znanstvenika. Nije kriza u manjku novca namijenjenog znanosti, već u njegovoj distribuciji. Mentalitet ulaganja u znanosti drastično se promijenio u proteklih 20-30 godina. Ima dovoljno novca za standardna istraživanja, no negdje se izgubio smisao za prave inovacije. Nema volje za ulaganje novca u rizične projekte, što je zapravo sama bit znanstvene kreacije. Znanstveno otkriće je iznenađenje za samog znanstvenika - događaju se tamo gdje je veliki broj pokušaja i promašaja.
Tehnologija nastaje kreativnim iskorištavanjem - primjenom - novih nepredvidljivih otkrića. Korporativna kultura ne razumije prirodu fundamentalnih istraživanja jer vidi znanost kao investiciju na kratke pruge. No, u znanosti to nije tako: kako ćete napisati projekt kojem je cilj iznenađenje? Nikako. Došlo je do institucionaliziranja i normaliziranja znanosti i znanstvenika. U cijeloj povijesti čovječanstva, iznimne ličnosti inicirale su i formatirale institucije i institute, talent je dolazio do izražaja, okupljali su se ljudski i materijalni resursi. Tako su i osnovani veliki instituti poput Instituta Max Planck u Njemačkoj, Pasteurova u Parizu ili Rockefellerova i Salkova u SAD-u.
Danas je obratno, institucije formatiraju ljude, fiksiraju strukturu i kulturu istraživačkih institucija u koju se selekcijom karijerista ugrađuju istraživači-tehničari, egzekutori takozvanih prioritetnih projekata. I tako dolazi do sterilizacije istraživačkog duha - do zabrane nepredviđenih inovacija koje su jedine koje bi se tako zvale.
To je duboko nerazumijevanje onoga što se naziva procesom kreativnosti, inovacije i otkrića u pravom smislu. I to me najviše brine. Ima novca, ali on isključuje kreativne znanstvenike, a pravi avangardu od mainstream znanstvenika, onih koji već idu određenim utabanim putovima. Nama trebaju proboji, inovacije, iznenađenja, nešto novo. No, sustav financiranja automatski isključuje te ljude iz igre. Danas oni koji odlučuju o namjeni novca daleko su od istraživačke prakse i znanstvene kulture. Ovo stanje je još jedna od posljedica aberacije da oni koji upravljaju tuđim novcem, imaju moć odlučivanja a nisu na razini tog zadatka, jer nemaju vizije.
Nikomu od sponzora ne pada na pamet da Schumacheru nalaže kako će voziti, dok se i najboljim istraživačima bez kompleksa određuje gdje će i što istraživati. Birokratska arogancija je osnovna boljka EU. Primjerice, u formularima Europskog istraživačkog vijeća - vrhunca europske znanstvene izvrsnosti - pita vas se koliko ćete znanstvenih inovacija isporučiti u određenom vremenskom razdoblju. Pa, to je lakrdija, zamislite da to pokažemo danas jednom Einsteinu ili Mariji Curie, oni bi se uhvatili za glavu. Radi se o istom znanstveno-istraživačkom procesu, samo što danas istražujemo nešto drugo.

• Mnoge su nove bolesti današnjice, novi virusi, epidemije. Idemo li mi naprijed ili nazad?
- Evolucija uvijek ide naprijed, a ide li ka boljem, to ovisi o tome koji su i čiji kriteriji. Zaraznih je bolesti u prošlosti bilo znatno više nego danas. Velike zarazne pošasti, koje su ubijale oko polovice djece još u 19. stoljeću, danas su u bogatim zemljama praktički eliminirane. No nije se to dogodilo direktno zbog znanosti, već zbog opće kvalitete života, prije svega čiste pitke vode, higijene, bolje prehrane i cijepljenja. Postavlja se pitanje - kolika se pažnja i sredstva ulažu u preventivu, a kolika u terapije? Nitko se dosad nije obogatio na preventivi, pa je stoga ona zanemarena. Ali se zato na lijekove i kirurške vratolomije troše enormna sredstva i izvor su velikih profita, te ih se predstavlja kao osnovni doprinos rastućoj dugovječnosti i kvaliteti života. A to nije istina. Najbolja bi investicija bila u sprječavanje bolesti.
Virusi i bakterije genetski se mijenjaju, evoluiraju tisuće puta brže od ljudi. Boriti se protiv evolucije zahtjevan je pothvat jer na svaku opasnu promjenu kod parazita, treba odgovoriti s obrambenom promjenom, kao što to bez prestanka radi imunosustav. Problemi bi se mogli djelomice rješavati na pragmatičnoj razini - sprječavanje širenja epidemija - što je pitanje javnog zdravstva koje nema ni moć, niti novac, niti viziju.

• Mnoga istraživanja odvijaju se u sklopu MedILS-a. Kako institut danas funkcionira?
- Danas se selekcioniraju znanstvenici koji su tehničari, superlaboranti, ne više pravi istraživači, istinski intelektualci koji će sanjati i rješavati probleme polako, bez pritiska osim svog unutarnjeg iz znatiželje. Moja je ambicija da znanstvenici u MedILS-u imaju vremena za velike rizične projekte. Mi moramo tražiti novac tamo gdje ga ima kako bismo radi znanstvene odgovornosti mogli raditi protiv pravila sustava. Možete zamisliti koliko je teško i komplicirano baviti se inovativnim istraživanjima - otprilike koliko je lako baviti se mainstream (utabanim) istraživanjima. Srećom, imamo dobrih rezultata koji su primjenjivi te ćemo ih probati unovčiti kako bismo osigurali stabilnost slobode rada u MedILS-u.
Dok su nam u kriznoj 2009. brojni hrvatski donatori otkazali podršku, grad Split nam daje ključnu potporu i pomoć, Županija nam je sklona, a Splitsko sveučilište uspostavlja suradnju. Mislimo i surađujmo globalno, a radimo lokalno! To je vrlo zdrava evolucija MedILS-a.

• Kako gledate na spregu znanstvene politike u Hrvatskoj i MedILDS-a?
- Zasad MedILS treba odigrati svoju ulogu u jačanju potencijala visokokvalificiranih talentiranih kadrova jer je u Hrvatskoj teško naći prave ljude koji su kompatibilni za takav projekt. Za produktivnost u inovacijama, daleko je važnije kakav mentalitet ima znanstvenik, koja mu je motivacija, nego prosjek ocjena. Je li mu motivacija postati zvijezda ili milijunaš ili pak sam posao - proces stvaranja. Spas za MedILS je u tome da je protočan i slobodan te koji se god problemi jave, odmah ih se može riješiti. Najteži period je ovaj dok smo još »pri uzlijetanju«.

• Koji je po Vama ključni znanstveni događaj u protekloj godini?
- U biologiji, i to reprogramiranje stanica odraslog organizma u matične stanice. To je put prema staničnoj terapiji oštećenih organa.

Lidia Černi