Rebić Adalbert

15.08.2009

Jutarnji.hr

Tweet

O najnovijim sukobima na relacij Pantovčak - Kaptol, koji su kulminirali upravo uoči velikog katoličkog blagdana Velike Gospe, razgovarali smo s uglednim teologom dr. Adalbertom Rebićem. Direktor Kršćanske sadašnjosti, umirovljeni profesor biblijskih znanosti i orijentalnih jezika na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i ministar bez portfelja u Vladi sredinom 90-ih za vrijeme Franje Tuđmana komentira Mesićev zahtjev da se križevi izbace iz javnih institucija, mogućnost revidiranja ugovora Hrvatske sa Svetom Stolicom te status Međugorja.

Danas je blagdan Velike Gospe. Marijanska su svetišta puna, a osobito ono međugorsko. Očekujete li da će Vatikan uskoro priznati međugorska ukazanja?

- Hoće li Vatikan ili neće priznati međugorska ukazanja, nije mi tako važno. Daleko mi je važnije to što narod Božji osjeća u Međugorju. Proteklih je dana bilo oko 50.000 mladih u Međugorju, za Veliku Gospu bit će ih sigurno i više. Tu vjernici mole, pjevaju, slave Gospu i preko nje njezina sina Isusa. Ako još uvijek stoji ono teološko načelo o vjerskom osjećanju vjernika (lat. sensus fidelium), onda je već odavno narod proglasio međugorska zbivanja nadnaravnima i za njihov duhovni život bitnima. Crkvu ne predstavljaju samo biskupi i crkvene strukture nego i sav narod Božji, skupljen oko uskrsloga Krista u Crkvi. Biskupi i svećenici također odlaze u Međugorje. Međugorje je fenomen koji više nitko ne može zanemariti. Vjerujem da u tom smjeru ide i Vatikan.

Vjerujete li osobno da su međugorska ukazanja autentična?

- Tko to može znati? Pretpostavljam da je nemoguće da se radi o prijevari, jer su vidjelice višestruko ispitivali vrhunski stručnjaci, i to oni u Francuskoj i Italiji. Stoga mi ne preostaje sumnja.

Buja sukob na relaciji predsjednik Mesić - Glas Koncila, čiji ga je glavni urednik Ivan Miklenić neizravno nazvao veleizdajnikom i sluganom. Očekuje se da će se biskupi danas s oltara očitovati o tome...

- Očekujem da će biskupi naviještati otajstvo vjere, “otajstvo Marijina uznesenja u nebesku slavu” i o onome što ono znači za vjernike danas, da će narodu ulijevati nadu u bolja vremena, usađivati optimizam vjere, nade i ljubavi. To bi trebala biti tema njihova propovijedanja. A odnos predsjednika Mesića i Glasa Koncila neka ostave za osobne kontakte i osobne razgovore s jednim i s drugim čovjekom koji su ovdje u pitanju. Ta tema ne spada u navještaj vjere.

Je li se kardinal Josip Bozanić, kao izdavač Glasa Koncila, trebao ograditi od spornog komentara?

- Mislim da se zagrebački nadbiskup ne treba ograđivati od spornih izjava koje je potpisao autor, kojega uvrijeđeni može tužiti sudu za uvredu. Nadbiskup bi ipak trebao upozoriti urednika Glasa Koncila da dobro važe svoje riječi kad javno piše u glasilu kojemu je izdavač nadbiskup zagrebački. Svakako, ne priliči u vjerskom listu vrijeđati nikoga, a najmanje nositelje visokih političkih službi. Uostalom, vrijeđati uvredljivim riječima neku osobu po kršćanskom moralu je grijeh koji razara zajedništvo. Iznad svega, ne smije sijati mržnju na ljude.

Miklenić je, doduše, u spomenutom komentaru samo napisao “…hrvatski visoki dužnosnik na veleizdajnički i krajnje sluganski način prema određenim političkim snagama…”, ali je Mesić - i mediji - u tom navodu prepoznao sebe. Načelno bih rekao: ako netko smatra da se predsjednik Mesić “veleizdajnički ponašao” i za to ima dokaze, neka ga prijavi sudu pa će sud odlučiti. Sud bi u tom slučaju trebao biti objektivan i nepristran. Međutim, nikoga se prije sudske presude ne može proglašavati krivim.

Takve postupke treba osuditi ma s koje strane dolazili. Za kršćanske javne medije važi zlatno pravilo: u nužnim stvarima treba vladati jedinstvo, u dvojbenim sloboda, a u svim drugim stvarima ljubav! Očito, svima nama nedostaje jedinstva i ljubavi. Svi se pozivamo samo na slobodu, ne vodeći računa o tome da je sloboda vrlo odgovorna stvarnost i nije apsolutna.

Crkveni veledostojnici često su u sukobu s predsjednikom Mesićem, ali ne i aktualnom vlasti na koju, čini se, imaju priličan utjecaj. Kako to objašnjavate?

- Ne bih rekao da su oni često u sukobu. Vidim od vremena do vremena da ih Mesić prima u audijenciju, s njima razgovara, s njima se sastaje. A posljednji se incidenti previše apsolutiziraju. U svakoj zajednici može biti i incidentnih situacija. Njih treba rješavati u odgovornosti, slobodi i ljubavi. Predsjednik Mesić se katkad izjašnjava o crkvenim postupcima paušalno, prepotentno i s nerazumijevanjem stvari, što onda predbacuje glasno-koncilskim novinarima kad tako postupe prema njemu.

Aktualna vlast, za razliku od predsjednika Mesića, ima korektniji odnos prema crkvenim ljudima, što očito ukazuje na to da je uzrok krivog spoja negdje kod predsjednika Mesića. Možda on još nije sasvim napustio svoj komunističko-socijalistički mentalitet. Treba za to vremena. U nekim drugim postkomunističkim državama bila je obavljena lustracija. Kod nas takve lustracije nije bilo. 

Najnovija je inicijativa predsjednika Mesića da se iz javnih ustanova uklone križevi, odnosno vjerski simboli.

- Uoči ovog intervjua dva sam sata ispovijedao u katedrali i ljudi su bili ogorčeni. Govorili su mi “što to nije rekao u kampanji, nikad ne bi glasali za njega”. Sama najava ovakvog pogroma križa je vrlo opasna, osobito u kriznoj situaciji u kakvoj danas jesmo. Dirati u križeve i druge razumne vjerske simbole, odnosno one koji nikoga ne vrijeđaju, neprikladno je i opasno jer su se upravo pod znakom križa i s krunicom u ruci mladi ljudi išli boriti za slobodu Hrvatske. Ako taj simbol nije onda nikoga vrijeđao, ne znam zašto bi to sad bio slučaj. Radi se o Mesićevu nerazumnom činu kojim ne bi trebao okaljati svoj ugled sad, pred kraj mandata.

Ali, primjerice, kako jedan musliman ili Židov, kojem se sudi u sudnici u kojoj visi križ, može biti siguran u nepristranost suđenja?

- Musliman, a osobito Židov, tada može zatražiti da se križ skine i sudac je to dužan učiniti. To je sloboda i demokracija, a ne generalno sve braniti.

I sami ste imali svojevrstan sukob s predsjednikom Mesićem: prošle ste godine odbili odlikovanje za Kršćansku sadašnjost koju joj je predsjednik htio dodijeliti?

- Bio mi je iznesen prijedlog da predsjednik Mesić u povodu 40. obljetnice Kršćanske sadašnjosti odlikuje KS za njezin doprinos kulturi u Hrvata. Ja sam smatrao da je takvo odlikovanje bolje odgoditi za veći jubilej, recimo 50. godišnjicu, te sam blagonaklono, bez zločestoće, to odbio. Nisam to htio politizirati.

Hrvatska i Vatikan imaju potpisana četiri ugovora, koji su navodno najpovoljniji ugovori koje je Vatikan uspio sklopiti s bilo kojom državom u Europi. Je li sada, u vrijeme krize, vrijeme za preispitivanje i revidiranje ugovora, osobito onog o ekonomskoj suradnji?

- Ne znam u kojem bi smislu ugovori potpisani između Svete Stolice i RH bili najpovoljniji. Najpovoljniji za koga?

Za Svetu Stolicu.

- Mislim da to nije tako. Ugovori su sklopljeni lege artis, Vlada je u pregovorima oko tih ugovora bila širokogrudna, nije bila “stisnuta”, nije pravila probleme i zato su ugovori hvaljeni kao dobri i uzimani kao uzor drugim državama. Međunarodni se ugovori ne revidiraju svako malo. Trebalo bi biti ozbiljnih razloga da bi se revidirali i na to bi trebale pristati obje strane u pitanju. Kriza nije ključna, jer se u njima rješavaju načelni odnosi.

A eventualni novčani iznos ne ide u korist Svete Stolice nego Crkve u Hrvata. A subjekt Crkve u Hrvata su građani. Najvećim dijelom taj se novac isplaćuje za karitativne i humanitarne akcije koje poduzima Crkva i tako pomaže društvu rješavati socijalne probleme. I druge su vjerske zajednice sklopile takve ugovore s državom Hrvatskom, možda i povoljnije nego što su ugovori između države i Katoličke crkve.

Crkva se u javnosti percipira kao vrlo bogata institucija, jedan od većih građevinskih izvođača i veliki potrošač proračunskih sredstava. Ne gubi li bogata Crkva svoju vjerodostojnost u narodu?

- Crkva se percipira tako jer mediji stvaraju tu percepciju. Ustvari, Crkva uopće nije velik potrošač proračunskih sredstava. Za usporedbu, daleko više novca država je lanjske godine dala za školske udžbenike nego Crkvi. Velike svote novca država daje raznim udrugama - ima ih, čini mi se, više od 3000. Od te novčane pomoći napravljena je u javnosti crvena krpa, neka vrsta strašila kojim se straši neupućeni dio naroda. Gradnje crkava najvećim se dijelom financiraju novčanim prilozima vjernika. Od toga žive mnogi radnici i njihove obitelji. Kamo sreće da Crkva može više graditi ne samo crkava nego i dječjih vrtića, staračkih domova i bolnica.

No, vremena su teška. Dijele se otkazi, uvodi krizni porez. Ne bi li se Crkva sad trebala odreći svojeg dijela proračunskih sredstava?

- I taj krizni porez nose na svojim leđima upravo vjernici koji čine tu Crkvu kojoj se toliko prigovara. Novac koji Crkva izravno dobiva iz proračuna je malen, oko 0,5 posto proračuna, i kad bi ga se Crkva i odrekla, to građani sasvim sigurno ne bi osjetili.

Crkva je imala ogroman utjecaj na donošenje Zakona o medicinskoj oplodnji. Bi li se Crkva trebala miješati u donošenje zakona, koji vrijede za sve građane, ili bi se trebala ograničiti na upozoravanje svojih članova, odnosno vjernika, na potrebu ponašanja u skladu sa stavom Katoličke crkve?

- Utjecaj Crkve pri donošenju određenih zakona je u onoj mjeri u kojoj su mjeri saborski zastupnici ujedno i članovi Crkve. Kad se radi o zakonima koji uključuju neke moralne posljedice za čovjeka i društvo, onda Crkva podiže svoj glas. I na to ima pravo. U slučaju neradne nedjelje Crkva se bori za slobodnu nedjelju svakoga građanina i bori se protiv porobljavanja radnika. Isto vrijedi i za umjetnu oplodnju. Crkva upozorava na probleme koji u vezi s njome nastaju. Nisu ti zakoni tako nevini kako se čine. Mislim da bi oko medicinske oplodnje trebala odlučiti struka. Znanost je Božji dar i sve što proizvede, ako je u skladu s prirodom, treba biti prihvaćeno, pa i medicinska oplodnja. Ljudima treba pomoći ako žele djecu.

Bili ste 90-ih i politički aktivni, odnosno bili ste ministar bez portfelja. Kako sad gledate na to razdoblje?

- Bio sam predstojnik Ureda za prognanike i izbjeglice pri Vladi, a godinu dana bio sam i ministar bez portfelja. Postojali su mjeseci kad smo zbrinjavali i po 800.000 prognanika i izbjeglica. Moj je posao bio isključivo humani i karitativni. Nisam bio član ni jedne stranke, pa ni HDZ-a. Bio sam nestranački ministar. Ja sam na to razdoblje života ponosan.

Treba li svećenik uopće ulaziti u politiku?

- U Vladu sam ušao s odobrenjem kardinala Kuharića. Ne slažem se da se svećenici javno uključuju u političko djelovanje, pogotovo ne u stranačko političko djelovanje.

Što mislite o ostavci bivšeg premijera Ive Sanadera?

- Kratko: mislim da je ostavka u vrijeme ovako teške ekonomske krize neprihvatljiva.

Biste li danas ušli u Vladu Jadranke Kosor?

- Kao što sam rekao, u politiku sam ušao iz humanih, a ne političkih razloga. Danas oni ne postoje, stoga ne, ne bih.