ZAGREB, 8. kolovoza – Hrvatski gospodarski analitičari procjenjuju da država »nesagledivo tone ne samo u stanje podčinjene zemlje, nego i u još nesagledivu provaliju sirovog kapitalizma«.
Drugi pak tvrde da »stranački izbor ministara« priječi efikasnije djelovanje Vlade. Sindikati upozoravaju da se Vlada pokazala nesposobnom za socijalni dijalog.
Na političkoj je sceni došlo do pregrupiranja. Hrvatska desnica najavljuje vruću jesen i želju za preuzimanjem vlasti. Vladajuća koalicija ulazi pak u pat poziciju – kasni s reformama koje je najavljivala u izborima, sada kada ih nastoji provesti suočava se s otporom javnosti. Prijevremeni parlamentarni izbori, najavljivani još sredinom prošle godine, od ovoga ljeta, postaju realna politička opcija. O svemu tome zatražili smo komentare Slavka Linića, potpredsjednika Vlade.

l Prosvjedi policajaca suočenih s prijetnjama otkaza, »čekanja« ili preraspodjele pokazuju krajnje nepovjerenje prema Vladinim mjerama. S druge strane, ravnatelj policije Ranko Ostojić tvrdi da netko nije htio policajcima objasniti da nitko neće ostati nezbrinut, odnosno da 3000 ljudi prelazi na raspolaganje Vladi. Što će učiniti Vlada?
– Nakon formiranja Vlade već je stvoren problem. Naime, bitna odrednica našega programa bila je smanjenje broja zaposlenih u državnoj upravi. Rekli smo – imamo previše zaposlenih u policiji, previše u obrani zemlje i da će se najjače restrikcije upravo tu dogoditi. To je bio program Vlade. Što je komentar? Zakasnili smo više od godinu dana. Godinu dana se radilo na dokumentima, na pravilnicima, na organizaciji. Možemo reći, u policiji i MUP-u taj je dio završen. U Ministarstvu obrane je tek na početku. Još traju rasprave što je mjerodavnost Vlade, što Predsjednika, a što Sabora, potom što je mirnodopski, a što ratni sastav, kakve su određene ovlasti... Prema tome, mi još nemamo ni temeljnih zakona koji bi nam omogućili jednostavno ulaženje u organizaciju Ministarstva obrane, ali i čitava sustava obrambenih snaga. Sljedećih nekoliko godina ovaj saziv ili neka nova Vlada to će morati riješiti.
 

l To praktično znači da su točne američke i britanske stručne analize da se MORH najmanje pripremio za željene promjene.
– Tako je. I to je naša slabost. Očekivao sam od poreznih obveznika, od naših građana, od gospodarstvenika, onih koji plaćaju poreze, da budu agresivni i traže odgovornost zašto to nije učinjeno. Danas na javnoj sceni više ne smije prolaziti onaj tko misli da se može stalno uzimati poreznim obveznicima, davati u subvencije poljoprivredi, pokrivati gubitaše, davati plaće neuspješnima, kao što je Željezara Sisak, koja sada štrajka i štrajkat će do besvijesti jer traže 3000 kuna prosječnu plaću. Tko će to platiti?
To će platiti ona tekstilna radnica koja radi dan i noć u pari, na 50 stupnjeva i dobiva 1700 kuna, i to ako dobije. Ona će im dati plaću. Isto je sada i s policijom i s obranom. To nismo uspjeli riješiti. Prespori smo.
Za mjesec dana dobivamo prvu uplatu od 100 milijuna dolara za poduzetništvo Svjetske banke. Kome ćemo to dati? Očito je ljepše biti policajac na platnom popisu, ljepše je biti u Željezari. Kome da damo novac? Nitko ne želi ući u rizik, nitko ne želi postati poduzetnik, nitko ne želi shvatiti da se vrijeme promijenilo. To je sasvim druga ekonomija. Naravno, u ovom trenutku tu su silni otpori. Imamo sindikate koji pokušavaju reći da nema komunikacije s Vladom, a mi dvije godine kasnimo, jer se dvije godine radi na pravilnicima.

l Jeste li svjesni da se tako stvara još jača kritična masa nezadovoljnih ljudi koji ovu jesen mogu pretvoriti u vrijeme iznimne društvene krize?
– Za ozbiljnu Vladu to nije zabrinjavajuće. Svi smo rekli da želimo korjenite društvene promjene, ali ih nitko ne želi iskusiti na sebi. S druge strane, Vladi nitko ne pomaže u reformama. Da li se mi opterećujemo? Da. Nastojimo ići oprezno, tiho, sve dobro pripremiti... Što znači stavljanje policajaca na raspolaganje Vladi? To je korištenje svih postojećih prava i odluka da još godinu dana, ili šest mjeseci, ovisno o Zakonu o radu, morate plaćati ljude koji odlaze. Zašto su na raspolaganju Vladi? Zato što želimo da MUP obavlja svoj dio posla i da se više ne bavi socijalnim programom. Stvorit ćemo uvjete za profesionalna preusmjerenja, prekvalifikacije, dodatno školovanje...

l Ali, istodobno, taj socijalni aspekt djelovanja Vlade i paravladinih institucija je najdiskutabilniji. I tomu se upućuju prigovori jer postoji bojazan da će i u tom prostoru biti snažnih restrikcija.
– To je najveća laž koju čujem. Svuda smo samo nastojali nekad napuhane unutarnje ustroje svesti barem na postojeći broj zaposlenih. Uobičajeno je bilo 20, 30, 40 posto više »škatulica« nego zaposlenih. Vlada je nastojala uskladiti broj zaposlenih s brojem predviđenih mjesta. Barem smo to učinili. Inače, smanjenja imamo u Ministarstvu branitelja, Ministarstvu gospodarstva. Prema tome, u nekim smo ministarstvima u godinu, godinu i pol nastojali smanjiti broj uposlenih do nužnog broja. Ostali su učinili vrlo malo, primjerice mirovinski i zdravstveni zavod. Priprema se mirovinska reforma, potpuno drukčije osmišljavanje. Kakvi su rezultati ostvareni u Zavodu za mirovinsko osiguranje? Nikakvi.

l Zar se oni ne nalaze pod nadzorom Vlade?
– Ne nego pod nadležnim ministarstvima. Ali, ako će Vlada, dakle 20 ljudi, odlučivati o operativi, ova zemlja ne može naprijed. Funkcioniranje države nije samo Vlada.

l Ako Vlada nema utjecaja, tko ima? Zar je Vlada otok u moru?
– Nismo dovoljno efikasni u postavljanju kadrova koji moraju znati što je to transformacija, što je promjena.

l Je li to posljedica postavljanja političkih kadrova umjesto stručnih?
– Samo to.

l Znači li to da bi Vlada bila uspješnija kad ne bi imala »političke kadrove»?
– To je problem koalicije.

l Znači, točno je da upravljaju čelnici stranaka umjesto njihovih ministara? To dovodi u pitanje zrelost demokracije u nas.
– Ja to ne bih komentirao. Problem koalicije može se sažeti u tvrdnju o vrlo teškom dogovaranju oko kadrova, a o zrelosti demokracije suzdržat ću se komentara jer sam previše prisutan. Vidjelo se koliko je tko bio pripravan za promjene. Tko god dođe k meni s onim prepoznatljivim vapajem: »Vlada, Vlada, Vlada bi trebala ovo ili ono...«, očito je riječ o pogrešno izabranom čovjeku. Umjesto da svaki od njih radi i pronalazi rješenja! Primjer su prvi odjeci Zakona o lokalnoj samoupravi. Krenuli smo prema decentralizaciji i već gradonačelnici, župani, komentiraju – nismo educirani, nemamo dovoljnu snagu... Trebaju Vladu. To pokazuje koliko smo nevoljni dati osobni doprinos.

l Sindikalni su lideri u razgovoru s Hansom Flickenschildom, voditeljom misije MMF-a, bili jasni u zahtjevu za redukcijom birokracije, administracije... Nije li to indirektna podrška Vladi?
– Nisu znali što govore. Kad sindikat pokušava reći da su u proizvodnji niske plaće, da proizvodnja ne ide dovoljno dinamično kako svi mi očekujemo, da ne ide eksplozivno naprijed, onda je uvijek Vlada kriva. Zašto? Pa Vlada previše troši, Vlada ne kontrolira državni proračun. A u isto vrijeme, kad ga želimo kontrolirati, onda su na strani Željezare, koja treba dobiti plaću iako ne radi i ne zarađuje, onda su na strani policajaca koji previše koštaju, sutra će biti na strani zaposlenih u Ministarstvu obrane jer i oni previše koštaju... Kako razgovarati s takvim sindikatima kad oni neće shvatiti da komunikacija znači dati nekakav rezultat. Ova je Vlada bila dovoljno luda da krene i u reorganizaciju sustava plaća. Pokušavamo srediti golem nered među onima koji dobivaju plaću iz državnog proračuna. Negdje vozač ima veću plaću od ministra. Mi smo pokušali stvoriti red i ostali smo potpuno sami. Nitko ne govori da smo pokušali izravnati nepravdu prema zaposlenima u školskom sustavu. Nitko to nije pozitivno komentirao. To samo pokazuje koliko je teško uspjeti s promjenama. Jer, pokazalo se, nije bitan cilj promjena i njihov sadržaj, nego je bitno izvući jedan detalj iz utrke prema cilju – to postaje senzacija koja pomaže zaustavljanju, usporavanju Vlade. Treba je izvrijeđati, omalovažiti. Želi li ovaj narod promjene? Želi, ali oni koji predstavljaju pojedine skupine nisu željni promjena. Zašto? Zato što ne sudjeluju u njima.

l Dva utjecajna gospodarska analitičara upozoravaju da je Hrvatska ušla u zonu sirovog kapitalizma, da su najave nužnih smanjenja kupovne moći, invalidnina, potom povećanje i stvaranje novih lokalnih poreza i prireza, dokaz preraspodjele dohotka u korist vlasnika kapitala. I, s druge strane, tvrdi se da Hrvatska nema drugog izbora od ekspertne Vlade. Hoćete li to komentirat?
– Nešto o ekonomiji znam. Analitičari, kad nemaju što pričati, pričaju o globalizaciji svijeta, s pozitivnom naznakom. Pričaju o Europskoj uniji s kritikom da Hrvatska zaostaje u integracijskim naporima, komentiraju da ćemo ostati usamljeni, da ćemo biti kao nekadašnja Albanija. Kad čitam tekstove tih analitičara o globalizaciji i integracijskim naporima, a potom o sirovom kapitalizmu, zaključujem: kako je lijepo biti novinski analitičar. Zašto? Bitno je izdvojiti samo dio neke teme i u tom dijelu teme stvoriti tekst i stvoriti sebe. Ostaje nevažno što Vlada vrlo jasno pokušava reći da uopće nismo imali osmišljenu socijalnu politiku. Nekima su ta prava bila mala i to onima kojima su trebala, a drugi su gomilali nekoliko vrsti socijalnih naknada, a nikad nisu imali ni interesa prijeći u sferu zaposlenih. Nastojimo onemogućiti da oni koji žive od rada drugih, žive bolje od koji sami za sebe zarađuju. To je sva filozofija naših promjena. Prema tome, neće biti zakinut onaj tko ima dijete pa treba dobiti dječji dodatak. Neće biti oštećen onaj tko ima samo invalidninu. Ali onaj tko prima invalidninu s dodatkom za njegu i pažnju, možda i s još ponekim dodatkom, imao je 12.000 do 13.000 kuna. A radnik koji daje novac za sve to nema više od 2000 kuna plaće! Je li to socijalno pravedno? Želimo unijeti promjene, da ljudi ostvare pravo na svoje dodatke, ali u tom mora biti reda. S druge strane, imamo mirovinsku i zdravstvenu reformu. Stalno pokušavamo reći da se to ne može financirati iz redovnih poreznih prihoda. Moramo stvoriti fondove, osigurati da ljudi imaju jasnu minimalnu zdravstvenu i mirovinsku zaštitu. Sve ostalo moraju sami stvarati. Stalno se nastoji zanemariti naše opredjeljenje za gospodarstvo. Mi neprekidno smanjujemo stope osnovica za obračun raznih doprinosa, poreza na plaće... da bismo više prostora dali gospodarstvu. Gospodarstvu se stvara mogućnost racionalnijeg poslovanja, mogućnost većeg zapošljavanja i većih plaća i to nastojimo osigurati potezima Vlade.
Podupiremo i male poduzetnike. Hrvatska je, sa četiri milijuna stanovnika, za to pogodno tlo. Takva politika više ne utječe na političke investicije i tako se rješavamo najvećeg zla u ovoj zemlji: monopola politike. To je moderna ekonomija. Ali, to se ne prihvaća. Najveći je problem ako se samo, jednostavno, bude kupio profit. To će biti najveći problem. Sad je na nama da dograđujemo porezni sustav.

l Uvriježeno je mišljenje da se međunarodna zajednica, koja je pljeskala pobjedi vaše koalicije, nije baš iskazala u financijskoj pomoći i osiguranju reformskih gospodarskih trendova. Znači li to da vaša Vlada gubi, ili bar nema dovoljnu, podršku u inozemstvu?
– Ne bih se složio s tim. Uvijek polazim od toga je li normalno očekivati da Hrvatska dobije pomoć? Pokušavamo na neki način konsolidirati gospodarstvo. Hrvatska ipak nije zemlja koja je proglasila bankrot. Nije zemlja koja je potpuno ekonomski pala. Mi smo partneri. Sve što postižemo sa Svjetskom bankom, dogovor o programu za strukturalne promjene, pred zaključenjem smo sporazuma za program pomoći malom poduzetništvu u iznosu od 200 milijuna dolara – dokaz je kvalitetne suradnje. Osiguravamo povoljne kredite i samo pomoću njih, i pomoću svojih rezultata, možemo osigurati bolje uvjete, iz godine u godinu. Ocjene koje nam daju u ekonomiji, u promjenama, pozitivne su. Ja kao ekonomist teško mogu očekivati, a i ne tražim, pomoć.
ŽELJKO HODONJ