ZAGREB, 5. rujna - Prijepori oko mogućeg potpisivanja ugovora o granici sa Slovenijom povod su razgovoru s profesorom međunarodnog prava, političarom i prvim predsjednikom Komisije za granice Republike Hrvatske, akademikom Davorinom Rudolfom.

• Bili ste predsjednik Državne komisije za granicu od 1991. do 1993. godine. S kime ste vodili prve razgovore o granici?
- Prve pregovore započeli smo sa Slovencima.

• I kako su tekli?
- S gospodinom Rupelom, tadašnjim slovenskim ministrom vanjskih poslova, dogovarao sam kako urediti »nevidljivu« granicu, prema modelima skandinavskih zemalja i država Beneluxa. Razmišljali smo o hrvatsko-slovenskoj granici bez graničnih postaja, policije i carina. U Ljubljani, 15. lipnja 1991., nakon sastanka najviših dužnosnika Hrvatske i Slovenije na kojemu smo u tajnosti utvrdili datum proglašenja samostalnosti, za vrijeme objeda, meni zdesna sjedio je ministar unutarnjih poslova Boljkovac, a preko puta slovenski ministar Igor Bavčar, i razgovarali smo i o granicama. Bavčar je rekao kako će postaviti osam graničnih postaja prema Hrvatskoj, jer mi nismo u stanju nadzirati naše južne i istočne granice. Usprotivio sam se, u šali sam rekao da ćemo im te granice srušiti. Slovenski argumenti su, međutim, bili valjani, mi doista nismo imali nadzor nad granicama sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom, bio je rat, pa su Slovenci počeli uređivati granične prijelaze, a potom i mi. Sjećam se, predlagao sam da granične postaje budu zajedničke, zbog štednje i zbog građana. Slovenci nisu pristali.

l Kakva su bila hrvatska polazišta pri rješavanju granice?
- Naša polazišta bila su da granica bude prirodna, tj. da slijedi vodotoke rijeka, planinske vrhove i sl., a tamo gdje se ne može osloniti na prirodne objekte, uzet će se katastarske mape. Slovenci su inzistirali isključivo na katastarskim granicama. Na kraju su, takav imam dojam, primijenjena oba stajališta, s razumljivim i uobičajenim kompromisima i kompenzacijama na kopnu.
 

• Što je bilo sporno u razgraničenju na moru?
- Prilikom razgraničenja na moru bila su sporna dva pitanja: prvo, točka na kopnu u Piranskom zaljevu koja označava kraj kopnene granice i od koje će se početi vući morska granica i, drugo, načelo koje će se primijeniti tijekom razgraničenja.
Hrvatsko stajalište je bilo da granica na kopnu, u području Pirana, teče rijekom Dragonjom, njezinim prirodnim tokom. Prirodno korito je sada isušeno, jer je negdje pedesetih godina prokopan umjetni kanal sv. Odorika i tim kanalom se danas Dragonja ulijeva u more. Koliko je to pitanje važno, kazuje činjenica da je između nekadašnjeg prirodnog ušća na sjeveru i kanala sv. Odorika na jugu zračna luka Portorož. Slovenci su istodobno inzistirali na katastarskim granicama koje su, ako se dobro sjećam, oko 300 metara južnije od kanala sv. Odorika. Na kraju je postignut kompromis: granica teče kanalom sv. Odorika.

• Time ste Slovencima učinili ustupak, zar ne?
- U početnim razdobljima pregovora Slovenci nisu izražavali ekstremne teritorijalne zahtjeve, kakvi su sada unijeti u parafirani ugovor o granici, već su se ograničavali na Piranski zaljev. Neko vrijeme tražili su cjelokupno more u zaljevu jer su, navodno, u bivšoj Jugoslaviji nadzor nad zaljevom obavljali slovenski policajci. Taj zahtjev je bio nelogičan jer, među ostalim, nigdje u svijetu nema obale bez mora. Osim toga, policijski nadzor u federalnoj državi spada u ostvarivanje tzv. jurisdikcijskih ovlaštenja i bitno se razlikuje od suvereniteta.

• Što je Hrvatska predlagala?
- Hrvatska je predlagala da se granica u zaljevu i dalje do granice s Italijom povuče »crtom sredine«, tj. da granica bude crta na kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka na hrvatskoj i slovenskoj obali. Taj je način razgraničenja najčešće primjenjivan u svijetu kod bočnog razgraničenja, a mislim da je i najpravičniji.

• Jesu li nedavno parafiranim ugovorom o razgraničenju ugroženi hrvatski nacionalni interesi?
- Tim ugovorom Hrvatska prepušta 113,4 četvorna kilometra mora Sloveniji u Piranskome zaljevu i izvan toga zaljeva do granice s Italijom. Napuštena je »crta sredine« i prihvaćen slovenski prijedlog koji čini granicu nepravičnom, na štetu Hrvatske. Dalje, ugovorom se Hrvatska jednostrano odriče dijela svoga državnog teritorija u tzv. koridoru 46,4 četvorna kilometra mora, od hrvatsko-slovenske granice povučene prema tome ugovoru, do otvorena mora na izlazu iz Tršćanskoga zaljeva.

• Je li taj dio ugovora, sa stajališta hrvatskog internog pravnog sustava, protuustavan?
- Jest. U temeljnim odredbama Ustav proklamira da je suverenitet Hrvatske nad državnim teritorijem, kopnom, rijekama i teritorijalnim morem - neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv. Sabor može utvrđivati državne granice Hrvatske, ali ne smije otuđivati ili umanjivati hrvatski državni teritorij. Predsjednik Vlade nije bio ovlašten preuzimati obveze o odricanju dijela hrvatskoga mora. Za to nije ovlašten ni jedan dužnosnik izvršne vlasti.

• Što će se dogoditi ako Vlada potpiše ili ne potpiše ugovor sa Slovenijom, koji je već parafiran?
- Ako potpisani ugovor Sabor ne ratificira, ili ga Vlada ne potpiše, morat će se obnoviti pregovori. Ako se pregovorima ne uspije postići dogovor, spor će se predati na rješavanje jednome od međunarodnih sudova ili arbitraži.

• U slučaju da dođe do arbitraže, hoće li na konačnu odluku utjecati i potpisani ugovor?
- Ako Vlada potpiše ugovor sa Slovenijom, koji je već parafirala, a Sabor ga ne ratificira, pa se na kraju spor uputi na rješavanje sudu ili arbitraži, arbitri, istina, ne moraju, ali će sigurno voditi računa o potpisanome sporazumu. To je ozbiljan razlog za nepotpisivanje parafiranoga ugovora o granici sa Slovenijom, koji je u jednome dijelu protivan Ustavu Hrvatske i štetan za Hrvatsku.

• U nizu svojih tekstova ustvrdili ste i da je ugovor nestručno sastavljen. Primjerice?
- Evo primjera: uz »koridor« do granice s Italijom ostavljena je eksklava hrvatskoga teritorijalnog mora. Sa stajališta međunarodnoga prava to je nonsens, jer nigdje u svijetu nema mora kao dijela državnog teritorija bez kopna, tj. da nije izravno vezano uz kopno.
Andrija Tunjić