S ministrom rada i socijalne skrbi Davorkom Vidovićem razgovarali smo nakon što je konferencijom za novinare pomalo grubo odgovorio na poruke Biskupske konferencije o tome da je socijalna slika Hrvatske danas loša, točnije, lošija nego u vrijeme kad je šestorka preuzela vlast.

• Prema tome kako ste reagirali na poslanicu Biskupske konferencije - najprije Vlada, a onda i Vi osobno, ispred Ministarstva rada - stječe se dojam da ste poruke biskupa doživjeli kao napad? Vrlo ste grubo reagirali, recimo tvrdnjom da Crkva zahtijeva da vratite zgrade u kojima su sada domovi za djecu, i da bi djeca zbog toga mogla ostati na ulici.
- Uvijek ima mogućnosti da se reagira na različite načine. Odgovor Vlade koji je išao iz službe za odnose s javnošću i s kojim su članovi Vlade bili upoznati - jer smo radili i u subotu - doista sadrži jednu oštru poruku. No, i u samoj poslanici je, također neuobičajeno oštro za Katoličku crkvu, doista napadnuta Vlada. Naknadno tumačenje biskupa o tome da nije riječ ni o kakvom napadu, nego naprosto o prigodnoj poslanici vezanoj uz 110-godišnjicu Rerum novaruma i samo govori da se poslanicu moglo shvatiti na različite načine. Što je pritom bilo sporno, rekao bih čak i pomalo uvredljivo? Sporna je činjenica da su demokratski izbori iz 2000. godine i promjene nakon njih, stavljeni pod navodne znakove. Sporna je ocjena o korumpiranosti vrha vlasti, jer iza takve ocjene ipak mora stajati i nešto konkretno. Treći sporni detalj je ničim potkrijepljen stav da se socijalna situacija u Hrvatskoj pogoršala. Naravno da se Vlada koja dovede u pitanje svoj proračun zbog rasta transfera prema građanima osjeti pogođenom takvim ocjenama.
 

• I onda reagira sporno.
- U Vladinom priopćenju je, po mojoj ocjeni, najspornije vezivanje, ili eksplicitno ukazivanje da su ocjene Crkve korespondentne s ocjenama koje dolaze iz nekih opozicijskih stranaka. Bez te rečenice se, recimo, i moglo.

• Na poslanicu nadbiskupa Bozanića iz vremena kad ste Vi još bili u opoziciji, tadašnja vlast nije tako uvrijeđeno reagirala na ocjenu o grijehu struktura. I nije ju povezala sa stavovima tadašnje oporbe.
- Riječ je ipak o dvije različite poslanice, pa su i reakcije različite. Ton Bozanićeve poslanice uoči Božića 1998. godine ipak je bio mnogo umjereniji i razina općenitosti u toj poslanici je bila viša nego što je to slučaj u poslanici biskupske konferencije. No, postoji i još nešto na što je upozoreno ovih dana u tisku čak i od strane nekih ljudi u Katoličkoj crkvi: da šutnja na mnoštvo negativnih pojava u prošlosti dvojbenim čini govorenje sada kad su stvari ipak krenule u dobrome smjeru. Kako drugačije tumačiti to da je Crkva odšutjela neisplatu mirovina koja je po zakonu pripadala umirovljenicima koji su rapidno tonuli u siromaštvo, a danas ovoj vladi spočitavati da presporo vraća taj dug? To mi se ne čini principijelnim stavom po kojem bi se moglo reći da je »aršin« crkve prema svima jednak. U poslanici biskupa o socijalnoj situaciji u Hrvatskoj nije, naravno, sporna ocjena da ljudi teško žive i da socijalna situacija nije dobra, ali tu nedostaje jedan važan element: odgovor na pitanje - idemo li u dobrome smjeru da se taj socijalni položaj popravlja ili ne? Smisao moje intervencije na press konferenciji bio je upravo u tome da pokažem da imamo dobar smjer, odnosno da se stvari u tom smislu popravljaju. Je li dovoljno brzo, ili u skladu s očekivanjima - možemo raspravljati.

• Po tome kako ste usporedili dvije poslanice ispada da Vam kritika odgovara samo ako je umjerena i općenita. Da se nije dotakla današnje vlasti, ne biste reagirali?
- Niste dobro shvatili, nije riječ o tome. Dapače, ja sam za više konkretne kritike. No, ako je kritika konkretna, onda je utemeljena na podacima, to daje elemente da možete i polemizirati ukrštajući podatke, ali ako je ocjena općenita, onda je to teško. Tada imate samo dojam protiv dojma. Na konferenciji za novinare na kojoj ste bili pazio sam upravo na to da ne iznesem niti jednu ocjenu, pa niti o socijalnoj slici Hrvatske. Ne kažem niti da je ona dobra, niti da je loša. Ja samo ocjeni koja kaže da je gora nego što je bila suprotstavljam podatke koji to demantiraju.

• Podsjetite još jednom na te podatke.
- Eto, da uzmemo samo područje socijalne politike i socijalne sigurnosti građana i pogledamo primanja građana: podaci pokazuju da su plaće u prošloj godini realno rasle oko 6,3 posto, a u ovoj godini 4,6 posto. Mirovine su u listopadu 2001. u prosjeku bile 21 posto više nego u prosincu 1999. godine, a na taj način se i povećao udio prosječnih mirovina u prosječnoj plaći s 42 na 48,2 posto, uključivo sa 100 kuna i šest posto dodatka. Socijalne pomoći povećali smo sa 675 milijuna kuna u 1999. na 1,067.000 u 2001. godini, što je rast od 58 posto. Zaštitu vojnih i civilnih invalida rata povećali smo s 335 milijuna u 1999. na 598 milijuna kuna u 2001., što je rast od 78 posto. Vlada je u okviru obiteljskih povlastica izdatke za dječje doplatke povećala s 1,131.000 na 2,470.000 u ovoj godini. Istina, u idućoj će godini taj broj biti manji, ali još uvijek za 50 do 60 posto veći od iznosa koji je za isplatu doplatka trebao 1999. godine. Osim toga, pravo su ostvarile i potpuno nove kategorije građana, pa se po toj osnovi broj korisnika povećao za 124.000, a ukupan broj djece koja primaju doplatak sa 373.000 na 588.000. Najvažniji prihodi stanovništva koje im daje država - ne govorimo o ratnim vojnim invalidima i davanjima koja idu iz Ministarstva branitelja - eksponencijalno su rasli u protekle dvije godine. Temeljem toga valjda se može zaključiti: ako ste za četiri ili pet milijardi povećali transfere građanima, valjda su se za toliko i povećala njihova primanja i valjda se tako ipak osigurala i veća razina njihove socijalne sigurnosti, tim više što su to bili transferi prema najsiromašnijima u ovoj zemlji. S te strane sam i više nego zadovoljan: u okvirima u kojima smo se našli, na realno niskom bruto društvenom proizvodu, transferi prema građanima i proračunsko dokazivanje države kao socijalne je evidentno. Osim toga, u poslanici se spominje i nesigurnost radnika, a mi smo ove godine donijeli Zakon o radu u kojem je utvrđeno 20 potpuno novih prava, a desetak, ili 15 prava smo proširili. Nikada u ovih deset godina od izlaska iz socijalizma radnici nisu bili zaštićeni u tolikoj mjeri kao sada. Uostalom, sve što su sindikati tražili da se ugradi u Zakon o radu je ugrađeno. Naravno, tu bih odvojio od prakse, koja je zaista nešto sasvim drugo, u kojoj se - ne samo u ovom području - prava radnika izigravaju. Sve su to argumenti koji - kad se usporede i gospodarska kretanja i približavanje u preokretu trenda nezaposlenosti - daju naslutiti da napore treba podržati. U jednoj općoj dešperaciji, osjećaju nemoći, nevjerice u vlastite snage, Crkva bi puno pomogla, ne da podržava vlast, nego napore koji su evidentni i smjer u kojem idemo.

• Nisam sigurna da bi to trebao biti naš smjer - socijalnu sigurnost ipak ne jamči ništa drugo nego posao i pristojna plaća. Vi govorite o naporu da se održi egzistencijalni minimum građana koji nemaju za život, o socijalnim naknadama od 400 kuna, doplatku za djecu od 150, ili 300 kuna...
- Da, ali 400 kuna je cenzus. Jedna prosječna obitelj po osnovi socijalne pomoći može ostvariti 2200 ili 2300 kuna.

• To je i dalje 400 kuna po osobi.
- Ja nisam prava adresa za pitanje zašto je gospodarsko stanje u državi takvo kakvo je, ima i pozvanijih od mene u Vladi da o tome govore, iako se stvari ne mogu gledati izdvojeno iz konteksta. Ono o čemu ja govorim je da li smo dovoljno zaštitili one koji svoju egzistenciju ne mogu osigurati u sferi rada. Nadležnost mog Ministarstva je u tome.

• Oprostite, ali osim umirovljenika, veliki broj onih koji primaju naknade iz Vašeg resora zapravo su ljudi koji bi svoju egzistenciju mogli riješiti radom, samo da imaju posla.
- Da, to je pitanje brzine gospodarskih reformi i stvaranja uvjeta za rast i razvoj gospodarstva. Smjer kojim idemo je dobar, ali tempo je u svakom slučaju prespor za sve one koji čekaju posao. No, ako smo naslijedili minus 2,4 posto rasta bruto društvenog proizvoda i to smo preokrenuli u plus 4,2 posto rasta, onda to ipak govori da smo na dobrom tragu. Druga je stvar što bi nama trebalo deset posto. A zašto se ne ostvaruje tih deset posto? Zato što imamo zakašnjelu tranziciju. Ova Vlada sada rješava posao koji su druge Vlade u drugim tranzicijskim zemljama obavile prije osam godina. Zdravstvena reforma je u Sloveniji, na primjer, apsolvirana još 1992. godine. Sad krećemo u mirovinsku reformu, a o njoj se u Hrvatskoj pričalo još 1996. godine. Morali smo mijenjati čitav poreski sustav... Osim toga, Vladine mjere u gospodarstvu imaju ograničeni efekt. U tržišnim gospodarstvima uloga Vlade jest velika, ali ne možete preko noći osigurati i druge neophodne pretpostavke za gospodarski razvoj. Prva je pretpostavka, recimo, da imate široku bazu ljudi koji mogu ići u poduzetnike, koji imaju ideje, obrazovanje. To smo imali 1990., no rat je to naprasno prekinuo. Imamo i problema s mentalitetom, 50 godina smo živjeli u sustavu u kojem se očekivalo da država otvara radna mjesta. Biskupska bi poslanica bila puno uvjerljivija da postavlja pitanje što se učinilo da se negativne elemente tog naslijeđa eliminira u proteklom desetljeću. Ovako - kao da nije bilo vlasti deset godina prije nas i kao da problemi počinju s nama. To je ono što je u toj poslanici, za mene osobno, sporno.

• Mislim da bi se duh naroda pokrenuo kad bi ga Vlada znala potaknuti - u okviru priprema za mirovinsku reformu često smo mogli čuti kako bi taj projekt mogao biti temelj za iluziju da imamo snage i znanja krenuti naprijed. No, nitko drugi ovom narodu ne može »prodati« iluziju osim vlasti, Vlada treba reći kako bi se zemlja trebala razvijati, a Vi nam nudite strategiju razvoja za 21. stoljeće koja je - dosadna.
- Ne znam otkud toliki nihilizam, koja je to vrsta papira koja bi mogla zadovoljiti neku opću potrebu da se zna kuda želimo.

• Ne treba nam papir - recite koji je to niz projekata koji je Vlada pripremila, na primjer za mirovinsku reformu. Osim ceste Zagreb-Split, koja bi trebala biti »pokrivena« državnim obveznicama, ne spominje se ništa slično.
- Dozvolite da prešutim ono što znam i da Vlada odredi tajming za predstavljanje pojedinih projekata. U idućih mjesec dana, a svakako do kraja godine, Vlada će izaći sa dva ili tri značajna projekta koji će također imati dalekosežne i pozitivne učinke. No, ne treba toliko očekivati neke spektakularne poteze - gospodarski rast i razvoj predstavlja zapravo skup od tisuću dobro usklađenih varijabli. Što bi to država spektakularno mogla napraviti?

l Osigurati preduvjete da bi jedan od tih elemenata mogao dobro krenuti. Uzmimo, opet, mirovinske fondove, koji od 1. siječnja izlaze na tržište - oni bi trebali moći birati između vrijednosnih papira na tržištu, država dakle treba ponuditi više emisija državnih obveznica s različitim rokovima, ili kamatama...
- Ne smije se država pojavljivati kao regulator.

• Ali traži - i Zakonom je to propisala kao obvezu za fondove - najmanje 50 posto kapitala mirovinskih fondova.
- Zato što u Hrvatskoj nemamo dovoljno kvalitetan portfelj u koji bi fondovi mogli ulagati. Zato će država emitirati obveznice, iako ne mislim da je to najkvalitetnije rješenje. Kupovanje obveznica jest najsigurnije, jer država jamči isplatu, ali profitabilnije može biti ulaganje u dionice. Mislim da ste dobro ocijenili da ova generacija Hrvata, od kojih dobar dio ima i četiri države iza sebe, propale banke, štedionice, poduzeća... ima osjećaj prolaznosti i nesigurnosti, koji stvara otpor prema svemu što se sprema na dulje razdoblje ili čiji će se rezultat vidjeti tek kad prođe barem godinu dana. U ovom postsocijalističkom razdoblju funkcioniramo i na kraće razdoblje od jednog mandata.

• Mislim da griješite. Ljudi nisu toliko nepovjerljivi, osim ako im to kao projekt nije predstavljeno na pravi način.
- Govorimo li o projektu mirovinske reforme?

• Rekla bih o bilo kojem projektu ove Vlade.
- Možemo se ne slagati - no sad smo na terenu socijalne psihologije, ne na terenu politike. Ljudi nemaju povjerenja u bilo što što dolazi od strane politike. Vidjeli ste da nastojimo u mirovinskoj reformi, kao projektu koji dobro ide, osigurati maksimalnu potporu, ne od strane Vlade, nego onih koji prepoznaju potencijal tako velikih reformskih projekata. Poduzimanje javnih radova, ili rješavanje nezaposlenosti na jednoj keynsianskoj osnovici i pristupu koji je bio dominantan u industrijsko doba, nakon velikih kriza 30-tih godina u Europi i Americi, nije model koji sada može osigurati zaposlenost, pogotovo ne kvalitetnu zaposlenost. Najveći ulog koji ova Vlada daje kvalitetnom rješavanju ovog problema je bez sumnje u dvije stvari - prvo, država je u prošloj godini ekspresnom brzinom riješila unutarnje dugove, a drugo: Hrvatska je ekspresnom brzinom postala dio svjetskoga tržišta, ulazimo u CEFTU, ušli smo u WTO, Partnerstvo za mir, postali pridružena članica EU. Efekat toga će sasvim sigurno dati rezultat bez kojega se ne bi moglo zamisliti nikakav rezultat na planu gospodarskog razvoja. To što sad ne vidimo učinke, ne znači da bi se bez toga nešto dalo napraviti. Iako, vidim još nekoliko problema za koje smatram da ih Vlada mora riješiti. Prvi problem je potpuna neuređenost zemljišnih knjiga, koji stoji kao prepreka bilo kakvom ulaganju, stranom ili domaćem. Bez toga se ne mogu pokretati nikakvi projekti. Drugi veliki problem je državna uprava, koja je nastajala stihijski i kancerogeno rasla. Broj ljudi je rastao, a snižavali su se profesionalni kriteriji, u državnoj je upravi mnogo inertnosti, neznanja, opstrukcije, a država mora omogućiti da građanin u kontaktu s upravom brzo može riješiti svoj problem. Treći problem vidim u području pravosuđa, kao institucionalne pretpostavke funkcioniranja pravne države, jer što vrijedi i najbolji Zakon o radu ako radnik to svoje pravo mora ostvarivati pet, šest ili sedam godina? On može dobiti spor, ali nakon toliko vremena dobivate isfrustriranog čovjeka. I četvrto područje koje vidim kao problem, to je problem nacionalne sigurnosti, vojske, policije, tajnih službi, špijuna, žbira... što je također bitno za stvaranje normalne atmosfere.
Marijana Matković