Koalicijska Vlada Ivice Račana broji posljednje dane prvog poluvremena mandata. Na međunarodnom polju upravo doživljava velike pohvale a na domaćem terenu situacija je uobičajeno polarizirana: ministri šire optimizam a oporba ih napada ma što rekli ili predložili.
U toj Račanovoj režiji Slavku Liniću pripada uloga britkog potpredsjednika Vlade zaduženog za gospodarske resore, koji se ne libi teških riječi, što bivšem riječkom gradonačelniku nije nimalo mrsko, iako često, poput gromobrana na sebe navlači sav bijes protivnika »gurajući« odluke koje su svi ministri uredno podržali. Zbog toga nije omiljen u oporbi i među sindikatima, ali i mnogi bi mu koalicijski partneri rado vidjeli leđa.

• Koja su, po Vašem mišljenju tri najveća uspjeha Vlade na gospodarskom polju u prvoj polovici mandata?
- Najveći uspjeh je to što je omogućila da hrvatsko tržište postane nekoliko puta veće jer je srušen niz barijera u nastupu hrvatskog gospodarstva izvan hrvatskih prostora. Za svako ozbiljno gospodarstvo, za svaku gospodarsku granu je hrvatsko tržište premalo.
Drugi vrijedan potez je privlačenje kvalitetnog financijskog kapitala. Prije ove vlade financijski kapital je služio samo za špekulacije, nije pratio ni investicije niti dnevnu operativu, služio je izvlačenju novca iz gospodarstva i bogaćenju na kamatama. Danas imamo kapital čija ročnost, koja može pratiti svaki projekt, pa i infrastrukturni, za koji je potreban daleko veći broj godina, a imamo pristojne kamate, koje se vrlo malo razlikuju od onih u zemljama u okruženju i Europskoj uniji. Financijski smo sposobni osigurati i ulaganja i redovitu proizvodnju. Mirovinska reforma i jačanje financijskog tržišta osiguravaju napokon i moderne oblike financijskih transakcija. To se počelo događati tek u zadnjim mjesecima ove godine a daleko veće rezultate tek očekujemo.
 

Treće je jačanje ekonomskih zakonitosti u gospodarstvu. To znači zakonsko okruženje koje tvrtkama omogućava konkurentnost te gašenje neuspješnih odnosno njihovu reorganizaciju i kroz stečaj. Uspjeli smo osigurati malo konkurentniji okvir za poslovanje i na domaćem tržištu i u nastupu prema inozemstvu. Smanjili smo poreznu presiju, doprinose, cijenu električne energije, nastojimo da trošarinama ne opterećujemo dizelsko i energetsko gorivo, a u to se uklapaju i posljednje mjere u telekomunikacijskim uslugama. Znači, nastojali smo gospodarskim mjerama daleko više opteretiti troškove građana a ići u korist samog gospodarstva, ali smo se smanjivanjem carina kao zaštite domaće proizvodnje i tako smanjivanjem cijena u maloprodaji odužili građanima jer su tako dobili mogućnost da ipak lakše podmiruju osnovne životne potrebe.

• Voditelj misije MMF-a je na pitanje koja su tri najveća hrvatska problema odgovorio: fiskalna konsolidacija, fiskalna konsolidacija, fiskalna konsolidacija. Kako bi Vi odgovorili na to pitanje?
- Slično kao i gospodin Flickenschild. Najveći problem je javna potrošnja. Imamo premale gospodarske aktivnosti, premalu osnovicu za tako veliku javnu potrošnja. Kada gledamo koliko se u apsolutnom iznosu izdvaja za vojsku, policiju, školstvo ili zdravstvo, onda je to malo, ali kada gledamo postotni udio u odnosu na ono što stvaramo kao građani ove zemlje, onda je to previše. Imamo preveliku potrošnju u odnosu na osnovne porezne prihode. Razliku pokrivamo prodajom imovine, prodajom gospodarstva. I to je tragedija, da novac od privatizacije ne trošimo na novi razvoj, na ceste, elektrane, plinovode, objekte nadgradnje kao škole, bolnice, oprema za kvalitetnije obrazovanje. Evidentno je da je vrlo teško rezati sve te stavke i da moramo podići osnovicu pa da ti udjeli javne potrošnje budu manji.

• I u proračunu za 2002. drastično pretežu rashodi koje nazivamo socijalnima u odnosu na novac namijenjen razvoju. U razvitak se direktno ulaže oko 3,5 milijardi kuna, što je u odnosu na 77 milijardi...
- ...malo. Želim biti jasan i to će vam potvrditi svatko tko zna računati pa i Flickenschild: milijun umirovljenika na 1,4 milijuna zaposlenih je odnos koji se ne može riješiti bez dodatnih poreznih prihoda. Najveći mač nad glavama građana hrvatske je preveliki broj umirovljenika, među kojima je mnogo mladih umirovljenika koji su umirovljeni jer se tako rješavalo pitanje nezaposlenosti.
Sada imamo smanjenje broja zaposlenih u policiji a sutra ćemo imati u MORH-u. Hoćemo li to rješavati umirovljenjima? Bojim se da ćemo samo produbiti problem ako se zaista priklonimo rješavanju problema broja zaposlenih u tim službama mirovinama. Mirovinska reforma će efekte dati za kojih pet ili deset godina, a do tada ćemo porezima, što je apsurd, debelo plaćati štete zbog rješavanja tranzicijskih problema s mirovinama. Bit će vrlo teško u takvoj situaciji riješiti i probleme zdravstvenog osiguranja jer ostaje veliko pitanje koliko umirovljenici od mirovine mogu plaćati zdravstvenu zaštitu. I tu imamo debalans. Naš najveći problem u proračunu je nemogućnost svih onih koji koriste zdravstvenu zaštitu da plate njenu punu cijenu. Zbog toga će ova naša tragedija trajati još pet do deset godina. Jer, mirovine i zdravstvenu zaštitu nećemo plaćati prihodima koji su tome namijenjeni nego porezima koji se neće usmjeravati na razvoj.

• Hrvatska ulazi u završnu fazu, u posljednje dvije godine privatizacije i ponovno se javlja dilema treba li dati prednost domaćim investitorima kako bi, na primjer, barem jedno osiguravajuće društvo ili jedna privatna banka - Hrvatska poštanska banka, bila u hrvatskim rukama.
- Tu za nas u Vladi nema razlike. Prepoznajemo razliku između uspješnog i neuspješnog kapitala, špekulantskim i investicijskih aktivnosti. Što se tiče domaćeg kapitala, malo smo naklonjeni kapitalu koji predstavlja management i radnike. Ako su oni zajedno uvijek ćemo im biti malo skloniji jer su oni stvorili tvrtku pa žele ući u vlasništvo i to treba cijeniti. Drugo je pitanje kada se domaći kapital seli iz sektora u sektor. Sada se na primjer pojavljuje domaći kapital iz dijela prehrambene, građevinske i farmaceutske industrije koji bi ulagao u financijski sektor. Ulaganja su dobrodošla ali ostaje pitanje tko će ulagati u njihov sektor. Jesu li oni baš toliko bogati da mogu ulagati u svoj i u financijski sektor ili će to ulaganje u domaće osiguravajuće društvo značiti da će nedostajati novca u prehrambenoj industriji, a uvozimo najviše hrane. Da li će to značiti da ćemo zaustaviti ulaganja u farmaceutiku? To me ne veseli.

• Kako ocjenjujete tvrdnju predstavnika dominantne struje najveće oporbene stranke, HDZ-a da će Hrvatska bankrotirati za godinu dana, a argumenti su djelomično slični onima koje iznose kritičari vezani za predsjednika Stjepana Mesića.
- To su slabe računice. Za ovu godinu, svi su tvrdili da nećemo moći zatvoriti bilance jer smo krenuli s premalom stopom rasta i nismo pokrenuli neke monetarne mjere pa neće biti rasta u Hrvatskoj, interes svijeta će pasti pa ćemo imati dosta proračunskih problema.

• Problema je i bilo.
- Bilo je jer smo kasnili u reformama, probijali smo stavke koje smo mislili ranije srezati pa smo imali lomove u socijalnim izdacima i plaćama. No, vrijeme je pokazalo da je manje-više ipak ostvareno ono što je Vlada prognozirala. Čak je u industriji postignut i nešto veći rast, a imali smo i dosta stabilne financije.

• Jedan od najvećih hrvatskih problema je nezaposlenost i tu još nisu postignuti značajniji pomaci.
- To nas sve čini nesretnima. S druge strane, šokira nas i to da smo življu aktivnost, življi promet roba riješili uvozom a ne domaćom proizvodnjom, aktivnostima malog i srednjeg gospodarstva i poduzetnika. Malo nas obeshrabruje što se ljudi još premalo okreću mogućnostima koje im otvara domaće tržište. Ako smo značajno povećali uvoz, to znači da smo mogli prodati i više domaće robe.

• MMF je vrlo jasno rekao da Hrvatska s nezaposlenošću nema problem veći nego druge tranzicijske zemlje i da ne treba očekivati brze značajne pomake.
- Svi nalazi državnog inspektorata u posljednjih godinu dana govore da među službeno nezaposlenima imamo od osamdeset do sto tisuća ljudi koji rade. Najveći pomak u sljedećoj godini bit će ako to uspijemo srediti, ako uspijemo u borbi protiv niza takvih nezakonitosti. No, to nije pomak kojeg mi želimo jer ni 280.000 nezaposlenih nije malo, i morat ćemo se i te kako organizirati da bismo uspjeli nešto promijeniti.

• Jedna od posljednjih velikih reformi koje je najavila Vlada je reforma radnog zakonodavstva. No, mjere koje su do sada predložene uglavnom su usmjerene na one najslabije na tržištu rada - radnike koji su često prisiljeni prihvatiti posao na crno. Kojim mjerama Vlada namjerava poslodavce odvratiti od traženja profita u takvom poslovanju.
- Zakonima ćemo poduprijeti obračun s takvim poslodavcima ne samo zbog zaštite radnika nego i zbog osiguravanja ravnopravne tržište utakmice. Prema zadnjim inspekcijskim podacima u samo šest gradova nađeno je preko 6000 neprijavljenih radnika. Obračun će biti vrlo težak za njih, kazne su enormne a pitanje je i kako naplatiti neplaćene doprinose. Radnici će biti zaštićeni samo ako država bude primjenjivala najstrože mjere. No, ostaje i pitanje je li uzrok takvog ponašanja poslodavaca i to što se neradnika vrlo teško može otpustiti. Ostaje i pitanje straha od recesije pa se mnogi boje zapošljavati jer je zaštita zaposlenih prevelika. Ljetos sam najavio novu regulaciju radnog zakonodavstva, a ozbiljan rad i razgovore, pripremu zakona očekujemo u sljedećih šest mjeseci. No stalno slušam da Vlada radi nešto bez znanja sindikata, iako samo javno iznosimo razmišljanja i želimo polemiku koja bi nas usmjerila. Želimo da nam i nezaposleni i poduzetnici i ostale strukture kažu što je prejaka zaštita i koliko ona može biti opasna. Želimo radnike usmjeriti u poduzetništvo, pa neka kao poduzetnici razmisle da li je potrebno fleksibilnije radno zakonodavstvo. Želimo javnu polemiku koja bi nas usmjerila a dobivamo tvrdnje da Vlada radi bez sindikata, prijeti se generalnim štrajkom i poručuje da nemamo pravo ništa promijeniti. A tema razgovora je da li postoji strah poduzetnika od nefleksibilnosti radnog zakonodavstva. Mi mislimo da postoji.

• Još nije pokrenuta ni reforma poljoprivrede iako se svi uzrujavaju zbog velikog uvoza hrane, a jasno je da se s prosječnim posjedom od 2,5 hektara i tri kravice suvremena poljoprivreda ne vodi.
- Na ni jednom drugom području u posljednjih godina nije bilo toliko različitih istupa koliko na poljoprivredi. Vlada je ostala na poticajima i to očito pogrešnima, na žitarice, nismo se okrenuli prema poticajima za uzgoj voća i povrća a to se najviše uvozi. Kroz PIK-ove smo pokušali potaknuti domaću proizvodnju i preradu, jer domaća prehrambena proizvodnja ima dosta modernu tehnologiju i može uspjeti, što su pokazali Lura, Gavrilović, Vindija, Podravka, dio Agrokorove proizvodnje. S ulaganjima u prehrambenu industriju krenut će i bazna proizvodnja. Zato smo išli u sanacije ali s malim uspjehom, uprave su loše, nema efekata kao u privatnim firmama. Dakle, treba privatizirati. U baznu proizvodnju treba još puno uložiti ali je sigurno da trebamo naći i vlasnike koji će odgovorno ponijeti prerađivačku prehrambenu industriju i tada ćemo bitno promijeniti i uvozno-izvoznu bilancu. Katastrofa je da se moderni kapaciteti PIK-ova koriste u postotku koji je toliko nizak da ga se ne usudim ni spomenuti. A tu se radi o radnim mjestima i kvalitetnoj proizvodnji s kojom možemo supstituirati lošu uvoznu hranu i postati spremni za izvoz. U sljedeće dvije godine ti se procesi mogu ojačati, što je pretpostavka da se u sljedećem mandatu može ozbiljno računati na uspjehe u tom sektoru. Da bismo u tome uspjeli moramo reformirati poticaje, okrupniti posjede i privatizirati prehrambenu industriju.

Sanja Kapetanić