ZAGREB, 12. prosinca - Borac protiv fašizma i protiv velikosrpske agresije, umirovljeni general Janko Bobetko jedan je od mnogih stradalnika Hrvatskog proljeća. Pod optužbom da je podržavao nacionalističku politiku 1971. godine, Bobetko je, kao general-potpukovnik JNA, odmah nakon Karađorđeva, dakle poslije 12. prosinca 1971., javno smijenjen s mjesta načelnika Zagrebačke (pete) vojne oblasti i lišen svih prava. Godišnjica »sječe« sudionika Hrvatskoga proljeća povod je razgovoru s njim.

• Kako ste smijenjeni 1971. godine, s kojim obrazloženjem?
- Smijenjen sam javno, preko televizije, s obrazloženjem da me se smjenjuje zato što sam podržavao tadašnje hrvatsko rukovodstvo. Bio sam u tom rukovodstvu, kojem su na čelu bili Savka i Tripalo i koje se zalagalo za demokratizaciju partije i društva, o čemu se i danas, nakon 30 godina, izbjegava govoriti. Valjda zato što su danas, kao demokrati, u vlasti mnogi koji su tada bili protiv nas. Eto, iz tih razloga rečeno je da me treba odmah smijeniti i umiroviti, što je staljinistički.

• Koliko je Hrvata, oficira JNA, smijenjeno s tom nacionalističkom kvalifikacijom?
- Smijenjeni su mnogi oficiri, a od generala smijenjen je, još 1967. godine, pod parolom umirovljenja, general Ivan Rukavina. Njega je naslijedio velikosrpski general Đoko Jovanić, koji je 1971. godine odigrao veliku ulogu. Poslije Rukavine, godine 1971., osim mene »umirovljeni« su Srećko Manola, Ivan Šibl, Vlado Mutak, Šime Ivas, Joža Skočilić, Vlado Lončarić, Đuro Srnec, Stjepan Kučiš... Svi smo mi umirovljeni kao nepoželjni u to vrijeme. Tada je u Hrvatskoj s raznih dužnosti smijenjeno od 35 do 40 tisuća ljudi. Ta brojka daje za pravo da se o tome ne šuti, kao što mnogi tu obljetnicu žele prešutjeti, odnosno dovesti u pitanje pravi smisao tadašnje želje za demokratizacijom. I danas mnogi u tome vide samo nacionalizam. Vjerojatno i zato što je tu činjenicu, taj žižak, na koji su reagirali »sječom«, hrvatski narod zadržao u koheziji koja se na kraju pokazala kao pravi ulog u stvaranju države. A mnogi Hrvati, koji su »sjekli« tada, sijeku i sada. Opstruiraju i osvećuju se. I sada takvima smetaju oni koji su se borili za hrvatsku državu, smetaju im hrvatski generali koje šalju u Haag. Sve bi oni nas najradije vidjeli u Haagu.
 

• Zašto ne spominjete njihova imena?
- Nikad nisam izbjegavao govoriti o imenima. Sada, kad govorim o tome i kad se radi o tome, pada mi na pamet Jure Bilić. On je tada bio član IK CK SKH, i dok se u Karađorđevu odlučivalo o ostavkama hrvatskog rukovodstva, on je iz Mjesnog komiteta, iz Mesničke ulice, naređivao što će se raditi, koga smjenjivati. On je praktički već bio preuzeo vlast prije završetka Karađorđeva. A tamo se dugo čekao povratak Dušana Dragosavca iz Moskve s Brežnjevljevim direktivama, na osnovi kojih je Josip Broz donio konačnu odluku o hrvatskim kadrovima koji moraju podnijeti ostavke. I kojim ljudima ih treba zamijeniti. Na žalost, od tih, neki su i danas na položajima. Sve to pokazuje da je Karađorđevo pripremano i iznutra i izvana.

• Je li se tada toj smjeni hrvatskih kadrova tko usprotivio?
- To je zanimljivo pitanje, o kojem ljudi malo znaju i malo govore. Recimo, tada je predsjednik CK SK Srbije Marko Nikezić došao u Karađorđevo i Titu rekao da će drastična smjena hrvatskih kadrova izazvati među Srbima veliko jačanje četništva. Broz mu je na to odgovorio: »Što si ti došao meni politiku voditi!«

• Zašto je to Tito učinio u Hrvatskoj?
- Prvo, zato što su mu srpski kadrovi iz Hrvatske govorili, kao Dragosavac, da je u Hrvatskoj na djelu velikohrvatski nacionalizam i da je to velika opasnost za koheziju Jugoslavije. Osim toga, Kardelj je s određenim partijskim strukturama pripremio sve to zbog straha od demokratizacije i dolaska mlađih, drugih ljudi. Strah ih je bilo dijaloga vlasti i naroda, takvog kakvo je uspostavilo Hrvatsko proljeće.

• Bez obzira na represiju koja je uslijedila, je li 1971. godina odredila budućnost Hrvatske?
- Iako se tada procijenilo da će takve represivne mjere - zatvaranje, proganjanje, itd. - stvoriti u hrvatskom narodu totalnu pasivnost, mnogi su znali da se iz te pasivnosti može izroditi još veća nacionalna svijest i još veća želja za nacionalnom državom. To se pokazalo točnim kad je došlo do urušavanja komunizma 1991. godine, kad je i stvorena samostalna Hrvatska.
Andrija Tunjić