Tuđman Franjo

29.04.2000

Feral

Tweet

FERAL EKSKLUZIVNO OBJAVLJUJE CJELOVITI SADRŽAJ RAZGOVORA NA PANTOVČAKU IZMEĐU TUĐMANA I ŠKEGRE O “RASPRODAJI OBITELJSKOG SREBRA”

 

ŠKEGRO: Ja sam vama sačuvao 100 milijuna dolara za 12 mjesec, jer, mislim da nam to treba. Predsjedniče, to nisu dodatna sredstva, to vam moram reći, koja sada možemo ispaliti na dodatne projekte. Ali, sada to nisam htio trošiti, jer mi se moramo pripremiti za neposredno prije izbora, da idu plaće na vrijeme, mirovine na vrijeme, da nam nitko ne može ništa. Dakle, 100 milijuna dolara, ili 700 milijuna kuna je u... menadžmentu, u jednoj irskoj banci, 100% sigurnoj, neku malu kamatu ćemo dobiti na tome. Ja vas molim, i to znate vi, Mateša i ja. To je ono, za zlu ne trebalo, ako nas netko pokuša tako...

 

 

 

 

tekst

         “dobar večer. Što sada nosiš torbu?” tim riječima Franje Tuđmana počinje razgovor između pokojnog predsjednika i bivšeg ministra financija Borislava Škegre što je vođen 14. listopada 1999. u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku, a integralni zapisnik s tog razgovora Feralovim je novinarima u srijedu kasno navečer predočio visoki dužnosnik jedne od stranaka vladajuće koalicije. Naš izvor omogućio nam je uvid u stenogram rečenog razgovora, te da fotokopiramo početnu stranicu transkripta koji je u proteklih desetak dana izazvao neviđenu pažnju domaće - ali i dijela međunarodne - javnosti. U medije je dosad procurio samo mali dio dijaloga između Tuđmana i Škegre (dvadesetak redaka koji se odnose na prodaju Hrvatskih telekomunikacija i prebacivanje 100 milijuna dolara iz državnog proračuna u jednu irsku banku), a Feral u ovom broju ekskluzivno objavljuje cjelovit sadržaj stenograma koji se proteže na ravno trideset tipkanih stranica.  

Tuđman i Škegro počeli su pričati u 18 sati i 30 minuta, a na predsjednikovo početno pitanje o torbi Škegro odgovara: “Predsjedniče, što zatreba. Ali, imam i sve u glavi. Predsjedniče, znam da ste u velikom poslu, ali, mi samo recite koliko imamo vremena.” Tuđman uzvraća da “može jedno 20-tak minuta”, a njegov sugovornik zatim govori da će mu najprije kazati dvije neugodne stvari, pa će kasnije prijeći na “ove druge lakše stvari”. Prva neugodna tema tiče se Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

 

 

         “Predsjedniče, rekao mi je Kostović da je netko tužakao oko HNK, da smo mi navodno nekakvu financijsku policiju poslali, pa da su išle interpretacije do toga da čim se vi zainteresirate za nekakav problem, da se onda ide s time. Predsjedniče, mogu kratku, a mogu i dugu varijantu. Htio bih vam samo reći činjenice. Prvo, g. Canjuga je jutro nakon što smo ovdje razgovarali na Vijeću za strateške odluke, ono kada smo razgovarali o Telekomu, i kada se spominjao HNK, nazvao moga zamjenika i zamolio ga, ili naredio, da primi ministra Biškupića, gradonačelnicu, Georgia Para, i još nekoga... s ciljem da se razriješe problemi financiranja HNK. Dakle, sve u dobroj vjeri. Dakle, njih četvero, Jukić, Marina Dropulić, Paro i ovaj, na inicijativu Para da se dogovore - da sada ne ulazim u detalje, ali ovdje imam i pismenu bilješku, koju mi je potvrdila i Marina, dogovore se, da budući da je...”, priča Škegro Tuđmanu i nastavlja: “Dakle, samo da vam ovo kažem. 51% je država, 49% je grad Zagreb. Mi smo svoje plaćali, uključujući i povišice plaća njihove, grad i nije baš uključivao povišice. Onda smo rekli, dobro, da vidimo kakvo je stvarno stanje. Paro je to tražio. Paro, Marina i Biškupić. Kaže - pošaljite vi, ne financijsku policiju, proračunski nadzor. Imaju nešto što je unutar Ministarstva financija što se zove proračunski nadzor, dakle, oni koji nadziru kako se troše proračunska sredstva. Poslali su tamo. Sada vam govorim istinu, i samo istinu, i cijelu istinu - budući da imam četiri čovjeka u tome proračunskom nadzoru, od toga dva pijanca. Onda je bilo dalje, budući da su rekli svi - hitno je, hitno, dakle, u nikakvoj zloj namjeri, nego da se naprave čisti računi između grada Zagreba i državnog proračuna, rečeno je - uzet ću još jednog čovjeka iz financijske policije, ali ne kao financijskog policajca, nego kao proračunski nadzor, da to vide, i to je to. Predsjedniče, tko je to kasnije - baš ću upotrijebiti ovu riječ - cinkao i zlonamjerno interpretirao, to ja ne znam, možda je to i do vas došlo, ali, to je sada tako nisko...”

 

 

         Tuđman na Škegrin iskaz reagira riječima da to jest nisko, ali da je ipak riječ o političkom gafu. “Jedino kazalište, koje je od uprave i u sastavu potpuno naše, HDZ-ovsko, tamo se vrši drugi puta financijska kontrola ove godine, a sva ova druga, od Rijeke do Osijeka - ne. To je politički gaf”, rezolutan je predsjednik Republike, no ni Škegro se ne da. “Predsjedniče, ne dvojim oko toga, ali, Paro ga je tražio, ne mi. Zašto mi uvijek nastradamo ni krivi, ni dužni. Predsjedniče, evo potpisanih izjava, pozovite Marinu, pozovite ministra Biškupića”, kaže ministar financija.

         “Boro, dobro, da ne gubimo sada s tim vrijeme”, veli Tuđman, ali Škegro pod svaku cijenu sa sebe želi sprati mrlju, pa govori predsjedniku da će on dati kazalištu onoliko novaca koliko mu se naredi. “Predsjedniče, ali ako vi meni kažete, daj, ne znam, milijun, dva, tri milijuna kuna kazalištu, ja ću reći - na zapovijed. Ali, moram Biškupića barem izvijestiti o tome, jer je resorni ministar, jer će onda on tamo imati probleme u kući - kako to mogu jedni, a ne mogu drugi. Mislim, samo se o tome radi o ničemu drugome.”

Tuđman se ubacuje s opaskom da “o tome treba voditi računa”, a Škegro nastavlja: “Predsjedniče, voditi ću računa, i vodili smo. Ja ću vam dostaviti čak i izvješće u zadnjih nekoliko godina, koliko su dobivali iber, samo Zagreb...”

         “Dobro, ja sam, da ne bih tebe opterećivao, prije nego što si imao novaca, jednom prije mjesec, dva, rekao Ćiri Blaževiću, daj im 100, 200.000 maraka. I, dao im je”, veli predsjednik.

         “Da, ali Ćiro ima. Predsjedniče, ako mene pitate. Ćiro može dati za što god hoće, ali, vjerujte da hrvatska država ima puno više novaca od Ćire, neka on daje za nogometaše, itd. Dakle, ako smo već njega spomenuli, inače ga ne bi sada trebalo rastezati, kako ga rastežu, jer, to je peh, eto, desi se, desi se...”, kazuje Škegro i odmah prelazi na drugu neugodnu stvar zbog koje se popeo na Pantovčak.

 

 

         “Druga neugodna stvar, prodajem, pošto sam kupio od Koste (Ivica Kostović, op.a.), navodno su došle do vas priče, kako je iz Ministarstva financija, ne znam da li su priče i od mene osobno, dolazile priče oko onog što je Nacional pisao, da će Stjepan Tuđman biti u nadzornom odboru, itd. Predsjedniče, notorne bedastoće, i, osoba koja je jako puno radila sa svim žutim tiskom bio je Eltz mlađi, i to se može nedvosmisleno vidjeti. Ja sam inače s Bracom razgovarao, potpuno nezavisno, jučer i prekjučer, jer on je bio u Ministarstvu financija zbog...”

         “Ne”, uzvraća Tuđman, “gore je u tom sklopu bilo da sam se ja angažirao zato što sam osobno i familijarno bio zainteresiran za prodaju.” Škegro potom pita predsjednika može li mu reći “dvije rečenice o Deutsche Telekomu, sada nakon svega”. Tuđman odgovara potvrdno, a Feral dijalog o toj temi donosi integralno.

         ŠKEGRO: Da. A, Kinkel je imao samo jednu ulogu, i ja priznajem, ja to tada nisam shvaćao, to je bio veliki dribling, a koji su Nijemci napravili. Kinkel je imao ulogu - samo nas nagovoriti da produljimo rok na način da Šveđani otpadnu. Da su Šveđani otpali, jer, Šveđani su znali da ne mogu, u pravoj utrci sa Švabama, da ne mogu izdržati. Oni su se nadali u prikrajku - kaj bude... Ali, moram Nijemcima priznati da su vrhunski odigrali. Ali, ipak smo ih... i to se vama i u četiri oka, dakle, zahvalio vam se na onome što ste rekli - Boro, to neće biti tvoj problem, to će biti moj problem. Tada su meni bile ruke odriješene. I još vam u četiri oka kažem - Pašalić, Kosta i Sanader, kada su se pojavili u onoj zadnjoj fazi, onda je cijela stvar i kod ovih dobila na ozbiljnosti. Jer, kada je bila odlučna faza pregovora, negdje u 01,20 u noći, mi smo se dogovorili da Pašalić i ja nasamo izvučemo ovu dvojicu, dogovorili smo se što ćemo im reći, to je bila ona zadnja ponuda, onih 5%... Ja sam rekao - čujte, vi ste do sada mogli misliti da razgovarate s ovim, ili s onim. Ali, kada razgovarate s nama dvojicom osobno, vi znate, s kim u stvari razgovarate. Da li vam je to jasno? Ovaj jedan je počeo nešto tako, i ovaj ga je... uhvatio za ruku, i rekao mu je... I, onda je tu bilo gotovo. Sve ovo dalje je....

 

 

         PREDSJEDNIK: Sve u svemu, čak smo dobili maksimalno koliko smo mogli dobiti.

         ŠKEGRO: Ali, ne samo to, nego, bog nas je htio, i dobili smo vani na ugledu. Jer, prvo, oni kažu - ne, odbili su 611, i rekli su - nećete se vi s nama zafrkavati. Imali su petlje ući u dodatne pregovore, sačuvali su transparentnost, bili su fer prema jednima i drugima. Predsjedniče, vani su fascinirani - i, dostavit ću vam, ako ćete imati nekada vremena, sažetak pisanja i ovoga. Jer, vani su fascinirani.

         Predsjedniče, to me vodi na treću točku. Znate vi, ja i Mateša. Ja sam ispalio namjerno u javnosti, da su novci predviđeni proračunom. Međutim, ja sam vama sačuvao 100 milijuna dolara za 12 mjesec, jer, mislim da nam to treba. Predsjedniče, to nisu dodatna sredstva, to vam moram reći, koja sada možemo ispaliti na dodatne projekte. Ali, sada to nisam htio trošiti, jer mi se moramo pripremiti za neposredno prije izbora, da idu plaće na vrijeme, mirovine na vrijeme, da nam nitko ne može ništa. Dakle, 100 milijuna dolara, ili 700 milijuna kuna je u... menadžmentu, u jednoj irskoj banci, 100% sigurnoj, neku malu kamatu ćemo dobiti na tome. Ja vas molim, i to znate vi, Mateša i ja. To je ono, za zlu ne trebalo, ako nas netko pokuša tako... To što ću ja u javnosti pričati, to sam već rekao, da je to sve već ispaljeno, i čak sam i to tako... ali, pokazati ću vam kako to i izgleda. Jer, svi misle da smo mi već te sve novce, nakon što smo vratili dugove, itd. to potrošili.

         PREDSJEDNIK: Koliko si vraćao dugova.

         Ministar financija nakon ovog upita Tuđmanu pruža 85 stranica materijala, te mu objašnjava što se nalazi na kojoj stranici i što govori pojedina rubrika. “Tamo s desne strane, vidite ove minuse - minus 300, dakle, ovo su prihodi, a tamo kada vidite ovaj minus, to je 300 milijuna kuna, vraćen dug bankama, pa minus 2 milijarde 600 i nešto, vidite taj dolje ispod, to je onih 350 milijuna vraćeno Dresdener banci. Razlika između 5 milijardi i tih 2 miljarde i 900, ja sam 2 milijarde i 300 milijuna kuna u jednom danu poplaćao dugove, izvođačima radova, dobavljačima, sve što je, obrani, obnovi i razvitku, prosvjeti, socijali, itd.”, hvali se Borislav Škegro, a Tuđman mu kaže da je to negdje trebao i reći.

 

 

         “Predsjedniče, da, sada krećemo u to, jedno po jedno. Marko (Škreb, op.a.) je povećao devizne rezerve, za 315 milijuna dolara”, rekao je Škegro, a Tuđman mu odgovara: “I, što sada, recimo, preko 3 milijarde.”

         ŠKEGRO: 3 milijarde, 150 milijuna dolara. Prema tome, kažem, nas trojica znamo. To još nije sve, ovih 100 ćemo ispaliti kada bude vrijeme.

         PREDSJEDNIK: Za posebne potrebe.

         ŠKEGRO: Da. Dakle, molim vas, da još jedanput shvatite, mi ne možemo, mi samo time jamčimo da ćemo uredno napraviti sve ono što smo mislili, jer prije izbora - ne znam jeste li odlučili točno o datumu, itd...

         Predsjednik potom kaže da će izbori biti 22. prosinca, a Škegro mu na to govori da u tom slučaju do 19. prosinca mora “ispaliti” povećane plaće, božićnice i mirovine tako da “ljudi imaju 3 dana vremena”. Naravno, tri dana su ljudima, po Škegri, potrebna da podignu novac iz banke i da ga potroše. Nakon toga na poticaj ministra financija tema razgovora postaje prodaja Croatia osiguranja.

         “Predsjedniče, nama se previše sada ne žuri u ovoj situaciji sa Croatia osiguranjem. Međutim, i Suad to... no, ne znam da li to ima petlje priznati. Ali, ja vam to kažem. Kažem, sada, u ovoj situaciji, ne gramzljivi ministar financija koji bud zašto sada daje. Croatia osiguranje se svakim danom suočava sa sve većom i većom konkurencijom, i to ne pikzibnera nekih, koji su do sada bili, nego je sada Alianz, njemački moćnik, svjetski, tu unutra. On je kupio neki Adriatic osiguranje, i u strahovitoj je ekspanziji. Predsjedniče, ako mene pitate za savjet, ponavljam - ne samo zbog i ne uopće prvenstveno zbog nekakvih prihoda proračuna, makar bi nam krasno došli. (...) Pokušao bih izravno razgovarati i s Alianzom njemačkim, i s dva, tri jača igrača, koji su bili tu negdje, ali su onda - jer je kraj godine, jer su izbori, i ne znamo što će biti, itd. Međutim, sada su za nas okolnosti povoljne, da ih dovučemo natrag. Ja tu ne bih gledao u plus, minus 100 milijuna kuna, više, manje, ako je pravi igrač, i iz prave države, koliko bi napravili”, govori Škegro.

Predsjednik u načelu prihvaća ministrove ideje, a Škegro zatim Tuđmana moli da moguće kupce Croatia osiguranja - u slučaju da svi imaju iste novčane ponude - rangira po zemljama kako “ne bi lutao u mraku”.

 

 

         “Bio bih za Talijane”, kaže Tuđman, “ali se nisu baš pokazali i u ovoj situaciji. Francuzi su takvi kakvi jesu. Jedino možemo financijski biti zainteresirani kod Francuza. Prema tome, ti Nijemci, bez obzira što i oni znaju igrati, ipak nekako ostaju." Škegro se slaže da su Nijemci najbolja solucija i predlaže da se na drugo mjesto stave Austrijanci. Treći su Švicarci, a onda slijede Francuzi. Tuđman se sa svime slaže, te dodaje da Amerikanci dolaze u obzir samo ako su povoljniji.

         “Što je s bankama?” pita potom predsjednik svog ministra, a ovaj mu govori da za Riječku banku postoje brojni i ozbiljni interesenti. On bi u tu banku gurao Nijemce, a ne Talijane, s čime se Tuđman slaže. Škegro nadalje kaže da su za Privrednu banku zainteresirane dvije velike talijanske banke.

         “Samo talijanske?” opet pita Tuđman, pa mu ministar priča kako je rečena banka premala za velike njemačke banke, kao što je Deutsche Bank.

         “Da vam kažem, tko su ti Talijani”, uvjerava ga Škegro, “više to nisu oni Talijani koje mi poznajemo. Recimo, ta Banka Comerciale Italiana, to je velika banka. Njeni vlasnici su, sada gledajte ovo, 7% Deutsche Bank, 5% Dresdner, 5% Comerc njemački, i to vi više ne znate, jer, de facto su vam to Nijemci, i to vam je ova liga gore nord. Druga, isto moćna, i sasvim je... Unikredito. Isto je, u vlasničkom smislu, europska banka.” Tuđman onda pita je li to isto talijanska banka, a Škegro mu odgovara da jest i odmah počinje govoriti kako on godinama moljaka šefove Deutsche Bank (“Tilsa, i Shikanedera, i Heidelbeka”) da uđu u Hrvatsku, ali se oni ne daju nagovoriti.

         ŠKEGRO: Prema tome, kada se tiče PBZ-a, bilo bi dobro, ako imamo ozbiljnu ponudu, i, ako mogu samo s vama podijeliti jednu misao, ali neka ostane među nama. Dakle, bilo bi dobro, ako možemo, dakle, sa solidnom talijanskom bankom, ako ustanovimo da je sve u redu, i ako daju pristojnu ponudu, ne da mi tu sada cigančimo za 20, 30 milijuna kuna više ili manje, bez da najavljujemo, ako možemo dobiti novce prije 15. 12. ili najzadnje 15. 12. i onda te novce, koje bi dobili, drmnuti za dodatnu isplatu ovih osiguranih štednih uloga, u ovoj našoj dijaspori, i ovima koji su “popušili” u tim bankama.

         PREDSJEDNIK: To bi bila velika stvar, u moralnom smislu.

         ŠKEGRO: Ja mislim da bi bila. Jer, to nas čeka, i tako i tako. Dodatno bi povećalo sigurnost ovog ukupnog bankarskog sustava, a u političkom smislu mislim da bi to fenomenalno djelovalo.

 

 

         Predsjednik Republike potom pita bi li Talijani na taj način dobili mogućnost zakupljivanja hrvatske obale. Škegro odgovara da to nema nikakve veze i Tuđmana obavještava da je Božo Prka konačno prodao hotel Argentina Androniku Lukšiću. Predsjednik pita “za koliko”, a ministar uzvraća da su posrijedi bili veliki novci, te odaje priznanje Lukšiću.

         “Dakle, to je zanimljivo. Znači, on očito ima neke milijarde dolara, koje negdje treba uložiti”, retorički se pita Franjo Tuđman.

         “Predsjedniče, znate što ja mislim, a samo nemojte reći. Ja mislim da on više ne kupuje kalkulacijom, nego srcem. Pod stare dane, ja to ne mogu objasniti, i to ne samo ovako, i, on kupuje... Dakle, sada razgovaraju o ‘Plavoj laguni’, isto tako, što ima...”, naglas misli Škegro.

         “Boro, reci mi”, već se na sljedeću temu prebacuje Tuđman, “kada si već govorio o prodaji obiteljskog srebra - koliko smo mi sada s ovim Telekomom i sa svim ovim što smo do sada imali, koliko smo mi zapravo privatizirali, i dali strancima.” Škegro kaže da se radi o 35 posto, a Tuđman odmah pita je li riječ o 35 posto svega. Ministar se ubrzo ispravlja i saopćava predsjedniku da je u tom trenutku u rukama stranaca “niti 5%” čitave privrede: nabraja da su stranci u Plivi, Telekomu, Zagrebačkoj banci, te u Siemensu i Ericssonu. Tuđman ga onda upozorava da hrvatske rezerve, na HEP, INA-u, JANAF.

“Da, HEP, INA. Mi to sada pripremamo, i govorili smo sada o tome i na stožeru, sada u kampanji. U kampanji se sada treba brutalno obračunati s takvim pričama, brutalno obračunati. Za iduću fazu privatizacije hrvatskog Telekoma, za domaću i međunarodnu, ostaje više novca, nego što je sada dano. Prema tome, gospodo, ako ćete vi dobiti izbore, mi smo to pripremili i za vas”, kaže Škegro, a Tuđman na njegove zadnje riječi reagira da “ne treba uopće govoriti o...”.

Škegro se slaže da ne treba ni govoriti o eventualnom izbornom porazu, te se ponovno vraća na Hrvatske telekomunikacije: “Priča obiteljskog srebra, ja kažem, obiteljsko srebro, ako smo prodavali obiteljsko srebro, kupili smo obiteljsko zlato, jer ono u što smo uložili je zlato, a nije srebro, na te floskule i priče. Sada su zašutjeli, jer prvo, vide koliki je iznos bio. Vidite, mi tamo nemamo ni štrajkovam, niti priče, pokušali su toga Pupićam, i neke ove ubaciti unutra, da bi radili. Božo Kovačević i Gotovac su tamo neke...”, no predsjednik više ne želi slušati o tome, te ministra pita kakvi su financijski problemi sa selom. Škegro odgovara da je pšenica plaćena prije tri dana, ali da će svejedno “Tomčić raditi cirkus”.

 

 

Završni dio razgovora - koji se proteže od sredine dvadeset i četvrte stranice do kraja - tekao je ovako:

ŠKEGRO: Predsjedniče, moramo ići, ne znam jesu li vas Ivić i Ljerka obavijestili, sutra smo se dogovorili da se nađemo u Šestinskom Lagviću, ovaj Odbor za strategiju i koordinaciju. Zašto to? Pašalić i ja smo to razgovarali. Mislim, vi svoju djecu najbolje poznajete...

PREDSJEDNIK: U svakom slučaju je korisno.

ŠKEGRO: Nekakva je napetost, nervoza, tamo su glasovali nešto na Bjelolasici, pa su sada nosevi spušteni, ovo, ono, tko je, itd. i, neki baš puno o tome i ne kuže, kako Predsjednik vodi državu i stranku. Zato smo i rekli, idemo se malo naći, i sjesti, i nećemo pričati o ovome, onome, i malo zapjevati, pojesti, ispričati koji vic, i da tako jednostavno nađemo se na toj ljudskoj razini. Ljerki također pogotovo treba pomoći, jer ona je sada sva nekako... Mislim, mi smo pričali među sobom, i ona je sada ušla kao u nekakvu sada prvu ligu tu, a upravo se u prvoj ligi udara, da, da, udara se.

PREDSJEDNIK: Da, u prvoj ligi je u klinču.

ŠKEGRO: Da, u klinču je, i moramo joj malo pomoći. Naravno, bilo bi nam izuzetno drago da nam se, makar i na kratko, pridružite. Rezervirali smo gore u Šestinskom Lagviću jedan separe, i imamo neke tamburaše.

PREDSJEDNIK: U Lagviću ste? (Da.) Od kada ste gore?

ŠKEGRO: Negdje od 20,30 sati.

PREDSJEDNIK: Dobro, vidjet ću.

ŠKEGRO: Predsjedniče, navodno ste tražili preko naše drage prijateljice Lidije Zorić nekakve podatke o plaćama novinara, po listovima. Predsjedniče, ovo je za vas, nije za objavljivanje, jer je bez njihove suglasnosti, ali tu su vam vrlo zanimljive stvari. Ako mogu samo komentirati što tu je. Novinari su vam tu po listovima, Feral Tribune, Globus, HINA, Jutarnji list, Nacional, Novi list, Slobodna Dalmacija, Večernji list, i Vjesnik. Tako da tu imate pregled toga.

Predsjedniče, ovo je bruto plaća. Dakle, od radnog odnosa, u koji je uračunat i porez, ne doprinosi, nego i porez. Ovo je dohodak od honorara, tako to nazovimo, zbrojeno jedno i drugo je ukupni dohodak, plaćeni porez, i, kada se od ukupnog dohotka oduzme plaćeni porez, to je neto dohodak od jednog i drugog, dakle, od plaća i od ovoga. Unutra ima lipih stvari, ali imena ne smijemo objavljivati, jer je striktno protiv zakona, bez njihovog pristanka. Mislim, može se, pojedinci, itd.

Zaključak, Feral, oni su prijavljeni na minimalne plaće, osim ovog nemaju nekakvog hedla, ni nekakva honorare, jer naplaćuju u Sloveniji i Austriji, izravno na računima. Globus, mislim, to su stvarno đubrad. Prijavljeni su isto na nekakve minimalce, ali deru li ga, honorare, deru. Naša Tatjana Torbarina je prijavljena na bruto plaću godišnju - pazite, sve su ovo godišnje plaće, 19.000 kn. To je 1.600 kn mjesečno bruto, dakle, neto 1.500 kn.

 

 

PREDSJEDNIK: A, dobiva... 3 milijuna maraka... Toliko je dobivala.

ŠKEGRO: Ne, ne znam koliko dobiva. Na to je još prijavila 92.000 kn honorara godišnje, a koliko dobe u kešu... Vidjeli ste sada, stisnuo sam ih malo s remitendom, pa sam opet u novinama. Škegro ovakav, onakav, platit ćete gospodo, da, da, platiti ćete, samo po zakonu.

Zanimljivo, najpošteniji izgledaju, po ovome, barem ovako, Novi list, i iznenadit ćete se, Slobodna Dalmacija i Nacional, i, naravno, Večernji list. Prijavljuju neke plaće koje imaju smisla. Naravno, neki drmaju, itd. Rekorder po primanjima, novinarskih, a vjerojatno toliko i zaslužuje, to je Ivanković. Ivanković je prijavljen na apsolutno najveću plaću, što je korektno, 366.000 kn bruto godišnje, i još, a to vjerojatno televizije, dobiva velike honorare - sve je to 1998. godina, tako da je njegova plaća blizu vaše, tu negdje, ukupno zbrojeno. Predsjedniče, to vam ostavljam da to vidite.

PREDSJEDNIK: Da, da, samo ne znam kada će staviti na dnevni red. Jedno javno poduzeće, od najjavnijih itd. plaća Vedrišu 7.000 maraka mjesečno za konzultacije.

ŠKEGRO: Samo mi recite prvo slovo, pa ću ja to provjeriti.

PREDSJEDNIK: Moram to vidjeti. Dalje, vjerojatno si čuo, ako nisi vidio, onog Heraka iz Toronta.

ŠKEGRO: Čuo sam, ali ga nisam vidio.

PREDSJEDNIK: Dobar je čovjek, kupio je Grič, itd. Nije mogao dobiti mjesecima i mjesecima dozvole od grada, platio je 30.000 dolara, dobio je...

ŠKEGRO: Kome, njemu?

PREDSJEDNIK: Da. Tako da tu nešto moramo poduzeti. Ali, o tome šuti. Nešto moramo tu pametno poduzeti, da li sada za vrijeme izbora, ili poslije...

ŠKEGRO: Ne, njega ne. On tu više nije nikakav subjekt, i zašto mu sada davati važnost. Ali, možemo pronaći ove druge. Ja ću vam to reći, i, mislim da mi premalo radimo to. Sve pljuvanje je na vas, na HDZ, na vašu obitelj, i na nas par, koji nešto tu prčkamo. Ja sam tu rekao i na ovome, mi ćemo pripremiti podatke, ne samo podatke tipa, onih koji se ne mogu dokazati. Ali, treba vidjeti SDP-ovu garnituru, tko su ti ljudi.

 

 

Ministar financija Tuđmanu potom priča o poduzeću Kentrade, koje je, po njegovim riječima, najviše “mutilo” s Gluminom i Dubrovačkom bankom: poduzeće je osnovano 1989., a osnovali su ga tada osamnaestogodišnji Zdeslav Barač, Nevenov sin, i Ivo Perišin, bivši guverner Narodne banke Jugoslavije. Zatim se ponovno vraća Croatia osiguranju.

ŠKEGRO: Reći ću vam još i ovo. Jedna jaka baza financiranja SDP-a je, vjerovali ili ne, Croatia osiguranje. Oni puste Suadu, da on odigra svoje nešto, što mu treba, ali stvarnu vlast u Croatia osiguranju drži Zekan, to je onaj bivši savezni ministar financija, i ekipa oko njega. To ste imali ovdje i pritužbi. Da, da i nekolicina oko njega. Oni vam plasiraju sve te priče, o tome, onome, itd. i Suada odmah gore, jer Suad smeta jer s vama igra tenis.

Predsjedniče, ja sam uvjeren da on svoja politička uvjerenja nije promijenio, i vrlo su oni perfidni, i znaju, točno znaju kako to treba odigrati, a sav glib ide na HDZ zbog Suada.

Predsjedniče, toga ima, ima, i mi nedovoljno u toj opterećenosti svakodnevnim poslom radimo na tome. Ja nisam samo za nabacivanje blatom, ali, ako se na nas stalno nabacuje blatom, sa svim lažima, onda... HDZ nije savršen, nismo mi sveci. Predsjedniče, ali kada pogledam ovo drugo, onda...

PREDSJEDNIK: Trebamo dobiti izbore, i onda još stvari sređivati.

ŠKEGRO: Izbore treba dobiti. Ja vas molim, ovako malo promatram sa strane, koliko se mogu, malo se samo angažiram o tome, dajte da ovi dečki i djevojke, u ovom odboru to shvate, da moramo biti jedno, da se zaboravi što je bilo, kako je bilo, Ljerka, Ivić, Drago, Vlado, Jure, Mate, i tko sve nije... Samo zajedno možemo napraviti nešto.

Nakon toga uslijedilo je još nekoliko formalnih rečenica, pozdravljanje i razgovor je u 19 sati i 15 minuta bio završen.

(Ivica Kostović, Zlatko Canjuga, Božo Biškupić, Marina Matulović Dropulić, Borislav Škegro. Jukić ?, Ivić Pašalić, Ivo Sanader, Marko Škreb, Božo Prka, Božo Kovačević, Vladimir Gotovac, Zlatko Tomčić, Ljerka Mintas Hodak, Mladen Vedriš, Drago Krpina  - admin)

 

Ivica Đikić