Potpredsjednik Vlade Slavko Linić, koji vodi koordinaciju za gospodarstvo, deset je godina bio čelni čovjek Rijeke, koja je proteklih tjedana u nekoliko navrata bila u fokusu javnosti zbog velikih gospodarskih problema, najprije u brodogradilištu 'Viktor Lenac', potom u Riječkoj banci, a posljednjih dana alarm se oglasio i u brodogradilištu '3. maj'. Bio je to povod za razgovor s jednim od rijetkih članova Vlade koji se ne libi otvorenog sučeljavanja s kritičarima Vlade.

• Kako gledate na to da se na Vas, nerijetko, prebacuje veliki dio krivice za neugodan niz gospodarskih problema u Rijeci?
- Rekao bih da ni posljednja sanacija brodogradilišta nije dala puno rezultata. Uprave neodgovorno ugovaraju gradnju brodova. Lako je ugovoriti brod po cijeni koja je niža od troškova i subvencije. Uprave na to nemaju pravo, nitko ih za to nije ovlastio. Da li su dovoljno učinili na kontroli troškova? Nisu. Dakle, imamo neodgovorno upravljanje sustavima. Naravno, može se postaviti i pitanje koliko smo i mi za to krivi, ali ostaje i pitanje je li to stvarnost Hrvatske. Vlada je sanirala brodogradnju i poljoprivredu, a sanacija je imala nešto više uspjeha u poljoprivredi odnosno PIK-ovima. Ako uspijemo privatizirati te tvrtke, onda možemo odahnuti i reći da smo stvarno sanirali poljoprivredu. S brodogradnjom ćemo se očito opet morati baviti. Niti smo konkurentni, niti imamo uprave koje se znaju nositi s problemima. Da sam u pravu pokazuje 'Uljanik' koji nije u ništa boljoj situaciji od drugih, ali je evidentno da je uprava puno odgovornija. Ona svima čita lekciju ugovaranja poslova i kontroliranja troškova, da ne govorim o strukturnim promjenama u sklopu kojih se sve što nije osnovna djelatnost izdvaja i prepušta privatnom vlasništvu i bitci na tržištu. Zato s punom odgovornošću mogu reći da su jedini problem uprave.
 

• Dakle, Vi se slažete s kritikama novog ministra gospodarstva Vojkovića na račun politike prema brodogradnji koju je vodio bivši ministar Goranko Fižulić?
- Ne bih govorio o kritikama. Naš je problem što se uvijek osobno obračunavamo a ja to ne želim. Iza brodogradnje su stale i ova i bivše vlade. Tu je zaposleno puno ljudi, to je velik i kvalitetan hrvatski proizvod a problem je što s njim nismo konkurentni zato što se ne znamo odgovorno organizirati. Tu je premalo rada, previše izgubljenog vremena, neorganizacije, zastarjelih tehnoloških rješenja. Ali mi jasno poručujemo da ćemo se boriti za taj proizvod. Nažalost, dok god je država vlasnik, svi odgovornost pokušavaju prebaciti na Vladu, a nitko u brodogradilištima nije kriv - ni uprave, niti radnici. Ni sindikati se ne trude. Svi smatraju da zbog našeg opredjeljenja sve probleme moraju platiti poreski obveznici. Dok ne raščistimo pitanje vlasnika, koji će znati štititi taj hrvatski proizvod, koji će prestati živjeti kao parazit na leđima građana Hrvatske, taj se problem neće riješiti. Dakle, krivica Fižulića je samo u tome da je prihvatio opredjeljenje da je brodogradnja strateška grana a brod izvozni program, koji platnoj bilanci Hrvatske donosi 600 milijuna dolara.

• Nije li se pri posljednjoj sanaciji već znalo da brodogradilišta 'Split' i '3. maj' nisu u potpunosti očišćena od dubioza?
- To su opravdanja uprava. Svaki neuspješan čovjek pokušava naći opravdanje. Jedan od direktora kaže: 'Mi ugovaramo brodove za koje unaprijed znamo da su prihodi manji od troškova'. Tko im je dao pravo na to? Sve je vrlo jasno, cijena broda mora biti - troškovi plus osam posto subvencije.

• Neka brodogradilišta traže 15 posto subvencija.
- Tko im je dao pravo da ugovaraju brodove kao da imaju 15 posto subvencija? To im pravo nije dao ni Fižulić, ni Linić, ni Vlada, a oni odgovaraju Vladi. Sada bi sve to trebali platiti građani Hrvatske. Netko, dakle, zloupotrebljava naše opredjeljenje da je brodogradnja strateška grana a mi smo krivi što, eto, ne znamo postaviti ili možda čak i nemamo ljudi koji, kao u 'Uljaniku', pokazuju da se brodogradnja može organizirati u okvirima koje priznaje svjetsko tržište.

• Po nekim najavama u saborskom Odboru za financije se sprema oštra rasprava o odgovornosti Hrvatske narodne banke za događanja u Riječkoj banci, koja bi mogla dodatno poljuljati povjerenje građana u hrvatski bankarski sustav.
- Ja bih rekao da će doći do izražaja to da mi u Hrvatskoj imamo bolesne političare, bolesne i neuspješne ljude koji ne znaju svoj posao, ali znaju glasno lagati, znaju biti napuhane veličine na kritizerstvu. Gledao sam u prilogu Dnevnika HTV-a Novotnyja koji, zamislite, kao član Savjeta guvernera kritizira HNB zbog loše nadzorne službe. A on sjedi u HNB-u, dobio je ovlaštenje da kontrolira rad HNB-a. Što su oni poduzeli? Ništa. Bitno je kritizirati. Oni kritiziraju Štokića da je kriv što nije organizirao nadzor u svojoj banci, a što je Novotny kao član savjeta HNB-a poduzeo da HNB, ako je kriv, ima bolju kontrolu. Dakle, Štokića koji je na sličnoj poziciji kao on kritizira, ali sebe ne vidi kao odgovornu osobu za rad HNB-a. To su apsurdi. Lokin govori da će nam se sutra dogoditi Argentina. Tko je kriv ako se to dogodi? Pa i on, jer sjedi u Savjetu HNB-a. Tko je odobrio da Štokić bude predsjednik Uprave Riječke banke? Savjet HNB-a, a ne Vlada. Zamislite ljude koji su, kada se pojavila kriza, imali pravo smijeniti Štokića, koji imaju pravo i dužnost provjeriti da li je zaista kriva kontrola HNB-a. Jesu li to učinili? Ne. Što rade? Galame. Zašto? Da ne bi morali položiti račune oni galame i prozivaju Vladu. Vlada nije odgovorna za rad HNB-a, a oni jesu. Pokušavam reći da je perspektiva građana Hrvatske zaista ružna s ovako bolesnim ljudima, koji se bave kritizerstvom umjesto da odgovaraju za svoj rad. Zašto predsjednik saborskog odbora za financije Mijalić nešto nije poduzeo? Tvrdim da je problem u Riječkoj banci bio kriminal pojedinca...

• Ali mu sustav nije na vrijeme stao na kraj
- ... i sustav koji svoju kontrolu nije obavio kako treba, od predsjednika i članova uprave banke, koji nisu organizirali nadzor tako da pojedinac ne može tako dugo krasti, i ostatak sustava kontrole, od HNB-a do revizora, koji je po meni najveći krivac, jer je on nama dioničarima dužan položiti račune, a HNB kontrolira samo dokumentaciju.

• Ako se ta kontrola može tako lako prevariti falsificiranim dokumentima, čemu je onda plaćamo?
- Previše znam o knjigovodstvu da bih se tako lako prepustio kritizerstvu. HNB ima kontrolu dokumentacije, a ona je bila falsificirana što HNB to nije mogao znati. To je morala utvrditi kontrola unutar banke, uprava je morala organizirati rad tako da se ne pojavljuje falsificirana dokumentacija, a revizorska kuća se nije smjela osloniti na dokumentaciju nego sama kreirati provjeru. Ako je dokumentacija bila solidno falsificirana HNB to nije mogla utvrditi. Ostaje pitanje da li je na temelju anonimnih prijava HNB morala raditi ono što radi revizor, dakle provjeravati stanje.

• Nije li to dio njene odgovornosti za sustav bankarstva?
- Nitko ne može pobjeći od odgovornosti. Očekujem da Novotny i Lokin kažu kolika je krivica HNB-a. To neću reći ja jer su oni plaćeni za to, neka oni kažu imena i gdje je pogriješila kontrola HNB-a, za to dobivaju dobre honorare. Nije im posao da napuhani sjede pred mikrofonima, neka probaju utvrditi odgovornost. To od njih do sada nisam dobio. Nisam primijetio ni da je Mijalić nešto učinio za rješavanje Riječke banke, a i to mu je posao. Kada je trebalo rješavati krizu, mogao je sazvati svoj odbor i pokušati ponuditi rješenje. Ali, za rješenja treba nešto znati. Ova Vlada je barem ponudila rješenje i nije kritizirala, iako je to najlakše. Kada je trebalo rješavati krizu tada su ovdje bili samo Račan, Crkvenac, Rohatinski i Linić. To je sve što mogu reći.

• Ovih dana je Vlada na velikom udaru sindikata. Radnici su u Hrvatskoj do sada mogli s jedne strane lako završiti na ulici a s druge je poslodavcima vrlo teško dati otkaz nekome tko ne radi dobro svoj posao. Sustav dakle ne funkcionira, radni sporovi se po sudovima vuku godinama. Tek smo u četvrtak nešto više čuli o pokušaju da se konačno uspostavi sustav koji će jednom odobrena prava efikasno štititi.
- Kada sam govorio da pravosuđe ne radi kako treba, da je neefikasno, da neke odluke nemaju veze s pravnom logikom i zakonima, novinari i »pametni« političari proglasili su me nedemokratom, pa si više ne dozvoljavam komentare o pravosuđu. Ali moram reći da Vlada nije odgovorna za pravosuđe. Zašto je ono neefikasno? Sudaca ima dovoljno, imaju dobre plaće, mogu raditi 24 sata kao što neki od nas rade... Vlada ne može mijenjati pravosuđe, za to nije zadužena. Da je pravosuđe približno aktivno kao Vlada riješilo bi mnoge probleme. S druge strane, počeli smo se za svaku stvar parničiti pa je možda i to razlog što ima previše parnica. Jedan od problema je i to što očito nitko ne poštuje zakone. Ali kada govorimo o radnicima, Vlada poštuje zakone. Radnici u stečajevima prvi naplaćuju svoja potraživanja, ako nešto ima u stečajnoj masi. Naplata poreza nije veći prioritet od prava radnika na plaću i otpremnine. Toga nigdje u svijetu nema, toga nije bilo ni u socijalističkoj Jugoslaviji. Zbog toga sada i radnici polako pokreću stečajeve jer su shvatili da imaju šansu naplatiti svoje potraživanje. Tamo gdje smo većinski vlasnici pokušavamo osigurati plaće ako nismo otvorili stečajeve.
Vlada još uopće nije stavila na dnevni red zakon o radu koji bi trebao fleksibilizirati radne odnose. Godinu dana pokušavamo uspostaviti dijalog sa sindikatima, sada smo prvi puta službeno dali teze i dobili smo prijetnje da ćemo razgovarati na ulici. Uvijek nas optužuju da nikoga ništa ne pitamo. Sada pokušavamo ponuditi elemente za razgovor i vidimo da ćemo razgovarati na ulici. To je možda sudbina Hrvatske - ne znamo razgovarati a kada nemamo argumenata izvlačimo parole.

• Vlada je u posljednje dvije godine donijela niz mjera koje su trebale olakšati poslovanje i ulaganja. No, rezultati nisu u skladu s očekivanjima. Je li drastično smanjenje prava radnika doista taj presudni element koji će olakšati poslodavcima investiranje, ili se time glavnina rizika s poslodavaca prebacuje na radnike?
- Mogu se složiti s vama ali postavljam i pitanje: zašto se nitko od otpuštenih policajaca ne želi baviti poduzetništvom? Ako negdje griješimo, onda je to ocjena da budućnost Hrvatske nije u gigantima s desetcima tisuća zaposlenih. Mi smo rekli da, s obzirom da smo mali i siromašni, Hrvatsku vidimo kao zemlju malih tvrtki i poduzetništva. Kako ljude zainteresirati za to? Ocjenjujemo da im treba omogućiti fleksibilnost. To znači omogućiti im da mogu promijeniti posao ako, na primjer, krenu s proizvodnjom čarapa i vide da to ne ide. Oni moraju imati slobodu da bi mogli pronaći ono s čime mogu uspjeti. Ili ćemo ih vezati tako da potpuno propadnu ako ne uspiju u prvom pokušaju. Hrvatska je premalo tržište već za tvrtke s tisuću zaposlenih. 'Lura', 'Pliva', 'Vindija', 'Podravka'..., oni stalno govore da se moraju proširiti najmanje na regiju, a nekima je tek Europa dovoljno veliko tržište. Imat ćemo i takve tvrtke, ali ne možemo imati pretežito takve tvrtke jer smo već zakasnili. Konkurencija je stravična i upitno je koliko možemo uspjeti kada i s brodovima ide teško, a imamo i tradiciju i kvalitetan proizvod. Imat ćemo relativno malo subjekata koji će biti snažni i veliki da mogu uspjeti vani. Na malom domaćem tržištu se moramo boriti za uspješno malo i srednje poduzetništvo, a za to mu je potrebno omogućiti fleksibilnost. Neki to ne razumiju. »Veliki« ekonomisti će reći čak i da smo glupi, jer ne vidimo Hrvatsku velikih tvrtki. Možda će oni imati priliku dokazati da Hrvatska može biti zemlja velikih tvrtki, iako to do sada nitko nije uspio dokazati.
Sanja Kapetanić