Prijedlog reforme visokog obrazovanja i znanosti, ugrađen u novi Nacrt zakona o visokom obrazovanju i znanosti, predviđa nekoliko novina koje će zahtijevati veliku rekonstrukciju sustava visokog obrazovanja. Prijedlog reforme oslanja se na Bolonjsku deklaraciju, čijim se potpisom Hrvatska obvezala da će harmonizirati svoj sustav visokog obrazovanja s europskim. Planira se uvođenje tri obrazovna ciklusa - dodiplomski, diplomski i postdiplomski, uvođenje europskog sustava prijenosa bodova i prihvaćanje tzv. binarnog sustava.
Ministar znanosti i tehnologije dr. Hrvoje Kraljević pojašnjava da rekonstrukcija sustava visokog obrazovanja predviđa binarni sustav, odnosno dvije vrste obrazovanja - sveučilišno i stručno, uz novinu da se stručni studiji, osim na visokim školama i veleučilištima, mogu izvoditi i na sveučilištima.
l Zašto stručno obrazovanje nije uspjelo zaživjeti odvojeno od sveučilišnog?
- Stručni studiji u Hrvatskoj većinom koriste za nastavnike sveučilišne profesore, pa ispada da je pripadnost stručnog studija veleučilištu zapravo samo formalna, na papiru, a katkad čak ni to. Primjerice, jedno veleučilište nema ni jednog jedinog zaposlenog, čak ni rektora! Nema ni svoj žiroračun, pa se služi žiroračunima dvaju fakulteta.
Zbog takvog stanja stručni studiji kod nas nisu uspjeli zaživjeti odvojeno od sveučilišnih i prirodno je da se neki od njih ponovno i formalno izvode na sveučilištu.
l Bolonjski proces predviđa uvođenje dodiplomskog, diplomskog i postdiplomskog studija.
|
Mnoštvo studenata koje neki fakulteti upisuju zapravo onemogućuje stvarno studiranje. O tome će se morati voditi računa. Angažman studenata mora biti jači, nije dovoljno samo upisati se i nekako naučiti za ispit. Moramo dostići stupanj stvarnog studiranja
Rekonstrukcija sustava visokog obrazovanja predviđa binarni sustav, odnosno dvije vrste obrazovanja - sveučilišno i stručno, uz novinu da se stručni studiji, osim na visokim školama i veleučilištima, mogu izvoditi i na sveučilištima
Zbog predviđenog brzog tempa promjena najviše se bune dekani onih fakulteta koji tvrde da su im programi kvalitetni, no upravo njihove diplome ne mogu se nostrificirati nigdje u Europi
|
Kakvi se akademski nazivi njima stječu i što se mijenja?
- U Nacrtu zakona o visokom obrazovanju i znanosti predviđa se dodiplomski studij koji bi u pravilu trajao tri godine, nakon čega se stječe prva kvalifikacija - bacalaureus. To je nekadašnji, do prije stotinjak godina i u Hrvatskoj korišteni naziv, koji se sada ponovo uvodi u nekim zemljama, poput Njemačke. Još nismo sigurni kako ćemo nazvati taj stupanj, jer bacalaureus malo nespretno zvuči.
Nakon dodiplomskog studija, slijedi dvogodišnji diplomski studij, koji završava stupnjem diplomiranog inženjera, magistra struke ili doktora struke.
Treća razina je trogodišnji postdiplomski, koja vodi doktoratu znanosti ili doktoratu umjetnosti, a čime se ukida magisterij znanosti. Novost je doktorat umjetnosti, koji kod nas nije postojao duže vrijeme.
l Zašto ste se opredijelili za takav sustav visokog obrazovanja?
- Takav je sustav predviđen u Bolonjskoj deklaraciji, koja predstavlja proces koji vodi harmonizaciji visokog školstva u svim zemljama pristupnicama. To ne znači da će se do kraja ujednačavati sustavi visokog obrazovanja u svim zemljama, već da će se postići njihova prepoznatljivost i usporedivost, što će automatski omogućiti priznavanja stupnjeva obrazovanja stečenih u drugim zemljama. Tu mora doći do određenog automatizma, a ne da se posebno utvrđuje kojoj je našoj diplomi ekvivalentna neka diploma stečena, primjerice, u Nizozemskoj. Lisabonska konvencija, čiji je i Hrvatska potpisnik, a nadam se da ćemo je uskoro i ratificirati, predviđa automatsko priznavanje diploma, bez dugotrajnog postupka nostrifikacije svake pojedine diplome. Potrebno je utvrditi u čemu je neka diploma ekvivalentna našemu.
To nam je važno zbog uključivanja u Europu, ne zato da bi naši ljudi mogli lakše odlaziti van, već radi lakše protočnosti u svim smjerovima. Sadašnje stanje jednostavno onemogućava kretanje najvrednije radne snage.
l Što će zahtijevati uvođenje takvog sustava?
- Izradu novih nastavnih planova i programa za sve studije. Kod nekih fakulteta novi kurikulumi su manje potrebni jer na njima je već uvedena neka vrsta bodova, iako ne do kraja usklađeni s tzv. ECTS.
l Kada će se i na koji način uvesti europski sustav prijenosa bodova (ECTS)?
- Europski sustav prijenosa bodova drugi je element naše reforme od kojeg se ne može odustati jer ga uvode sve zemlje potpisnice Bolonjske deklaracije. ECTS predstavlja bodovanje opterećenja studenta s pojedinim kolegijem. On predstavlja ne samo broj sati koje student provede na predavanjima, već vrednuje koliki je ukupni angažman studenta nužan da bi savladao određeni predmet. Ukupan broj bodova je fiksiran i po semestru iznosi 30 bodova.
No, ECTS ne možemo samo formalno uvesti, već je potrebna ozbiljna analiza stvarnog potrebnog angažmana studenta kroz sve oblike nastave ali i vlastitog učenja. To je nešto što zahtijeva da se nanovo razmatraju svi nastavni programi, da se uspoređuju s drugim zemljama, odnosno sveučilištima. Bit će to naporan ali izuzetno važan posao kojem trebaju pristupiti hrvatska sveučilišta. Predviđamo da se s reformom, odnosno novim kurikulima krene već 2003./2004. godine, iako neke zemlje počinju godinu dana kasnije pa bi i mi to mogli prolongirati. No, mislim da bi bilo dobro da mi u to uđemo što prije. Kao mala zemlja, s manjim brojem sveučilišta, mislim da bismo mogli s ECTS sustavom i novim planovima i programima krenuti odjednom na svim fakultetima od iduće akademske godine.
l Kritičari reforme ne slažu se s tako brzim rokom.
- Ako se svi prime posla, a morat će ako se donese novi zakon, krenut ćemo u reformu na vrijeme. Uz volju akademske zajednice, mislim da to neće biti takav problem, no možemo računati i na pomak do 2004./2005. godine.
l Koji je prema vašem mišljenju razlog da dekani nekih zagrebačkih fakulteta protestiraju zbog brzog tempa uvođenja promjena?
- Zanimljivo je da se najviše bune dekani onih fakulteta koji tvrde da su im programi kvalitetni, no upravo njihove diplome ne mogu se nostrificirati nigdje u Europi. Baš bi zato oni prvi trebali ustrajati na promjenama a ne na zadržavanju postojećeg stanja. Ne možemo ostati začahurena zemlja, jer ako se želimo uklopiti u Europu visoko školstvo jedan je od najvažnijih segmenata s kojim trebamo krenuti. U svijetu su kvalitetna sveučilišta nositelji razvoja, a to isto treba i nama.
l Na koji će se način kontrolirati kvaliteta studija?
- Predlažemo osnivanje agencije za kontrolu kvalitete studija a važan segment u tome je europska mreža agencija za kontrolu kvalitete studija (ENQA). Predviđa se da svaka zemlja ima svoj sustav kontrole kvalitete, a da on bude uklopljen u taj europski sustav. Tu moramo napraviti veliki korak što bi trebala biti glavna zadaća Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu.
l Zbog čega instituti prestaju biti javne institucije i postaju podružnice sveučilišta?
- Prema sadašnjemu zakonu status javnog instituta nije riješen na zadovoljavajući način. U novom nacrtu zakona propisana im je interdisciplinarnost i veliki broj znanstvenika, a zbog činjenice da je riječ o loše napisanoj odredbi ni jedan ju institut ne zadovoljava. Stoga je potrebno jasnije odrediti što može biti javni znanstveni institut a što ne. Nije prihvatljivo da neki institut bude javni, da država daje novac za njegovo održavanje i plaće zaposlenih, a da nije jasno što su obvezni ti ljudi raditi. To jednostavno nije održivo, institut mora imati jasnu misiju, jer nismo toliko bogata zemlja da si možemo dozvoliti rasipanje kadrova s kojima smo zapravo oskudni. Smatram da bi većina sadašnjih javnih instituta trebala postati sveučilišnim.
l Kako komentirate konstataciju akademika Paara o potrebi veće uloge sveučilišta kao ustanove koja proizvodi 50 posto znanstvene produktivnosti?
- To me začudilo, nisam mogao naslutiti što zapravo želi time reći. Naime, potpuno mi je jasno da Sveučilište u Zagrebu proizvodi polovicu znanstvene produktivnosti, ali činjenica je da to sveučilište zapravo ne postoji. Postoje fakulteti, a sveučilište je nakupina labavo povezanih fakulteta nad kojima sveučilište nema praktički nikakve ingerencije. Nije mi jasna Paarova primjedba, jer ja upravo želim ojačati Sveučilište kao instituciju.
l Uvodi se sustav decentralizacije financiranja. Kakav je trenutačno stanje s financiranjem fakulteta?
- Uvođenjem decentralizacije znači da sveučilišta trebaju donijeti svoj proračun kao i svi njegovi dijelovi - fakulteti, zavodi, katedre. Potrebno je uvesti transparentnost u trošenja novca jer sveučilište trenutačno uopće nema uvid u to koliko novaca koji fakultet ima, to može vidjeti samo okvirno iz završnog računa. Trošenje novca na fakultetima potpuno je netransparentno.
l Nedavno ste rekli da kod nas ne postoji upisna politika. Ipak, Nacrt zakona ne daje rješenje tog problema. Zašto?
- Zato jer to u potpunosti treba biti u ingerenciji sveučilišta. Ono pritom mora voditi računa o okolini, o potrebama zajednice. Upravo na temelju stupnja uklopljenosti u zajednicu ovisit će i količina novca koju država daje pojedinom sveučilištu. Do sada su fakulteti predlagali kvote i tvrdili da to mogu raditi posve autonomno, bez odobrenja bilo koga. Pritom se često događalo da nisu vodili računa o pravim stvarnim kapacitetima. Problem je, naime, što se na neki čudan način tumači postojeća odredba zakona da sami fakulteti mogu odrediti koliko će studenata upisati za tzv. studij kojeg studenti sami plaćaju, a to nema veze s pružanjem mogućnosti studentima da kvalitetno studiraju. Mnoštvo studenata koje neki fakulteti upisuju zapravo onemogućuju stvarno studiranje. O tom će se morati voditi računa. Angažman studenata mora biti jači, nije dovoljno samo upisati se i nekako naučiti za ispit. Moramo dostići stupanj stvarnog studiranja. Koliko god neki tvrdili da imamo kvalitetan sustav studiranja, zanimljiv je primjer »Plive«. Njen direktor dr. Željko Čović nedavno je rekao da svega 1,6 posto studenata zadovoljava njihove kriterije potrebne da bi uopće ušli u natječaj. To znači da je naše visoko školstvo neprilagođeno potrebama uspješnih tvrtki.
Dekani vode računa samo o interesu svog fakulteta
l Predlažete i novi model upravljanja sveučilištem. Zašto smatrate da senat više ne može biti samo skup dekana?
- Po uzoru na druge europske zemlje predviđa se da tijelo koje na sveučilištu donosi glavne odluke ne bude jednostavno skup dekana, već tijelo koje se bira i to na način da budu su zastupljene ravnomjerno sve grane znanosti i umjetnosti, predstavnici drugih zaposlenika i studenti. Smatram da nema prave mogućnosti za planiranje razvoja ako se senat sastoji samo od dekana, jer svaki od njih vodi interes samo o svome fakultetu. Ne želim reći ništa protiv dekana, jasno je da oni brinu o onome za što su zaduženi - svome fakultetu, no takvo upravljanje sveučilištem nije dobro niti u pogledu planiranja razvoja, niti u pogledu brige o kontroli kvalitete, a posebno zbog uvođenja interdisciplinarnih studija.
l Kakvu ulogu u novom sastavu senata imaju studenti?
- Za njih je predviđeno pravo suspenzivnog veta na odluke koje se tiču studenata. Smatram da i po pitanju napredovanja znanstveno-nastavnog osoblja studenti moraju imati značajnu ulogu, to je prisutno svuda, mi ne možemo biti nedodirljivi prema tome jer student je izuzetno važan dio akademske zajednice. Suspenzivni veto ne znači zabranu odluke, već da se o njoj mora još jednom raspraviti i donijeti odluku kvalificiranijom većinom.
|
Ako imaju bolji prijedlog...
l Na sjednici saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu čula su se mišljenja protiv predložene reforme. Kako ih komentirate?
- U raspravi su došla do izražaja mišljenja protiv reforme, čije motive nisam mogao u prvi mah naslutiti. Izgledalo mi je kao da te osobe, poput akademika Paara i profesora Furića i Šunjića, uopće nisu čitale Nacrt zakona, čime sam iznenađen jer znam da su to znanstvenici a za njih nije karakteristično da daju stavove bez pravog uvida u sadržaj o kojem govore. Na kraju sam zaključio da je riječ o vrlo osobnim, partikularnim mišljenjima koji se temelje isključivo na spoznaji tko je sudjelovao u pisanju teksta.
l Možete li to pojasniti?
- Naknadno sam ustanovio zašto su neki naši fizičari protiv reforme. Oni su redom bili zaposlenici instituta s kojih su prešli na sveučilište, konkretno na Prirodoslovno-matematički fakultet. Prema odredbi Nacrta zakona koja govori o napredovanju u znanstvena znanja glavnu ulogu igra znanstveni matični odbor. Predviđeno je da članove tog odbora, koji je analogija sadašnjem matičnim povjerenstvima, biraju tajnim glasovanjem svi znanstvenici iz pojedinog znanstvenog polja ili interdisciplinarnog područja. Ispostavilo se da su neki nezadovoljni tom odredbom jer su shvatili da njome većinu imaju fizičari iz Instituta »Ruđer Bošković«. To im je bio motiv da se protive novom zakonu, zbog čega sam od njih zatražio da mi predlože kvalitetniji način formiranja tog važnog tijela za pojedino polje znanosti. Njihov ću prijedlog razmotriti i prihvatiti ako je bolji, jer ne želim da se zakonom uvede dominacija jedne institucije nad drugom.
|
Mirela Lilek
|
