Vladin prijedlog strategije razvoja mirovinskog i socijalnog sustava, predstavljen prošlog tjedna, uvelike je uzburkao duhove i izazvao niz kritika. Bio je to povod za kraći razgovor s potpredsjednicom Vlade Željkom Antunović.

• Kako komentirate kritike na dio strategije u kojem stoji da bi i žene i muškarci trebali raditi do 67 ili 68 godine, ako se nastave sadašnji demografski trendovi i ne promjeni omjer zaposlenih i umirovljenika?
- Radi se o krajnje neprimjerenom i neprihvatljivom pristupu informiranja javnosti u sklopu kojeg je iz čitave strategije razvitka mirovinskog i socijalnog sustava izvučen jedan, u ovom trenutku apsolutno beznačajan segment. Radi se o predviđanjima stručnjaka koja bi eventualno došla u obzir za desetak ili više godina. Radi se o predviđanjima do 2018. godine. To ukazuje na manipuliranje predviđanjima i planovima stručnjaka koji su i te kako osnovani i argumentirani. U ovom trenutku takvih promjena neće biti i nije potrebno da građani brinu zbog toga. Postoji objektivni problem - nedostatak radnih mjesta u Hrvatskoj i ograničena mogućnost zapošljavanja mladih educiranih ljudi. Istovremeno problem je i veliki broj umirovljenika, često i mladih ljudi, koji su zbog nepovoljnih gospodarskih kretanja umirovljeni manje svojom voljom a više voljom politike. Rješenje treba tražiti između ta dva apsurda. Ovisno o razvitku gospodarstva, kretanju trendova dužine života ovisit će i neka konačna rješenja.
 

• Jedan od glavnih postulata reforme socijalnog sustava je tvrdnja da građani moraju preuzeti veći dio odgovornosti za svoj socijalni status i sigurnost, kao što je uobičajeno u razvijenim zemljama. Zbog toga se sada može čuti da se od osiromašenih građana bez posla ili s malim plaćama i mirovina traži da u većoj mjeri brinu za svoju socijalnu sigurnost a da država, s druge strane, nije učinila ništa da se kazne oni koji su se u proteklom desetljeću u pretvorbi i privatizaciji strahovito obogatili na sumnjiv način.
- Dovođenje strateških preporuka i stavova stručnjaka u direktnu vezu s tekućim problemima, koje smo baštinili iz skorije i dalje prošlosti, je također dio sfere plašenja građana. Građani moraju biti svjesni da odgovornost za svoj socijalni status snose i oni osobno i obiteljski. To je normalno. Sigurna sam da to prihvaćaju svi u ovoj zemlji. Nitko ili barem velika većina građana ne želi biti socijalni slučaj i živjeti od socijalne pomoći. Svi žele raditi i živjeti od svoga rada i to treba dovesti u kontekst vlastite odgovornosti za socijalni status. Treba tražiti sve mogućnosti, više se boriti, ne treba isključivo čekati da država rješava probleme građana. Država treba pomoći onim građanima kojima je solidarna socijalna pomoć potrebna zbog različitih hendikepa. Ali mi danas u Hrvatskoj, više nego ikada, imamo na teretu socijale one skupine građana koje po ni jednom kriteriju ne bi smjele spadati u socijalnu skrb. Radi se o mladim, zdravim i obrazovanim ljudima, kojima država treba stvoriti okvir da bi oni mogli dati sve od sebe. Na to ukazuje ova odredba o preuzimanju odgovornosti. To je bitna novost u odnosu na ulogu socijalne skrbi iz doba socijalizma, kada se govorilo da će država brinuti o svima, kada se stvarao dojam apsolutne zaposlenosti ili lažne sigurnosti i demotiviralo ljude da razmišljaju o tome koliko mogu sami učiniti za sebe. Ovaj drugi dio priče s kojim su građani nezadovoljni, a i ja sam, je nemoć države da sankcionira ono što je učinjeno ne uvijek mimo zakona ali na teret širokog sloja građana i mimo svakog morala.

• Ali i u izvješću Povjerenstva za rješavanje problema neraspoređenih policajaca, kojeg je osnovala Vlada, bilo je predloženo da država, među ostalima, pomaže u pronalaženju posla bivšim policajcima za koje je utvrđeno da su falsificirali svjedodžbe o stručnoj spremi, dakle kršili zakon.
- To je bio samo prijedlog a Vlada taj prijedlog nije usvojila. Radi se o jednom posebnom ali na određen način karakterističnom slučaju za hrvatske uvjete. Pojedine skupine ljudi, pozivajući se na zasluge koje zapravo ne postoje ili zasluge za obranu domovine, uz pomoć pojedinih političkih struktura, koje doista ne postupaju na pravi način, pokušavaju pritiscima ishoditi nešto na što nemaju nikakvo ni moralno ni zakonsko pravo. U Hrvatskoj je važno uvesti kriterije po kojima će pravo na socijalnu skrb imati oni kojima je ona doista potrebna. A o skupinama ljudi, među kojima nažalost ima puno onih koji su lažirali i manipulirali, kršili i zloupotrebljavali zakon treba otvoreno progovoriti, treba javnosti poslati jasnu poruku da je netko tko je bio branitelj u Domovinskom ratu falsificirao svjedodžbu, zloupotrijebio poznanstvo s nekim šefom i zauzeo mjesto nekome kome bi po pravdi i znanju to mjesto pripadalo.

• Prije nekoliko mjeseci Vlada je pokrenula program zapošljavanja mladih pod nazivom »S faksa na posao«. Zasad se čini da rezultati nisu u skladu s očekivanjima i najavama, a notorna je činjenica da se o sebi mogu brinuti samo ljudi koji su zaposleni.
- Spominjete program »S faksa na posao«, koji je samo jedan segment lepeze poticajnih mjera, i odnosi se samo na visokoobrazovane mlade ljude. Ostali dijelovi programa nisu toliko prezentirani. Radi se o mjerama koje tek startaju s primjenom i nije se ni očekivalo da će se veliki efekti vidjeti odmah. Po procjenama stručnjaka koji su program pripremali prvi efekti trebali bi biti vidljivi potkraj ove godine. Sada uočavamo neke nedostatke pojedinih mjera iz te lepeze i mogućnosti za poboljšanja. Ako bude potrebno neke će se stvari, dakle, promijeniti. Nekoliko sam puta naglašavala, i opet ću to učiniti - radi se o skupu mjera koje potiču gospodarstvo da realiziraju neke nove programe i otvore nova radna mjesta, radi se o mjerama koje su čista subvencija svakog novozaposlenog. Radi se o mjerama koje samo po sebi ne otvaraju radna mjesta ali onima koji ih žele i trebaju otvoriti daju šansu da ih to novo radno mjesto manje stoji, da smanjuje novčanu investiciju. Vlada na taj način, novcem iz državnog proračuna, daje doprinos razvoju gospodarstva ali te mjere moraju prepoznati i gospodarstvenici i oni koji traže posao, pa se vraćamo na tezu s početka razgovora - ako svi budu aktivni, ako svi budu razmišljali o tome da i sami trebaju nešto učiniti, onda ćemo sigurno moći govoriti o većim efektima. Ako to izostane, postoji mogućnost da mjere ne naiđu na očekivani odjek, bez obzira kolikim iznosom sufinanciraju svako radno mjesto.
Sanja Kapetanić