ZAGREB, 13. kolovoza - Adalbert Rebić, profesor biblijskih znanosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, jedan je od najaktivnijih i najsvestranijih katoličkih intelektualaca kad je u pitanju javna riječ. Uvijek otvoren za javni dijalog čest je gost na stranicama naših medija, pogotovo uoči velikih katoličkih blagdana, pa tako i ovom prigodom uoči blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije.

• Gdje leže korijeni snažne tradicije marijanske pobožnosti u Hrvata?
- Korijeni marijanske pobožnosti u Hrvata su u samoj katoličkoj vjeri. Marija je kao Majka Kristova zajedno s Kristom u središtu kršćanskog vjerovanja. Kršćani od početka vjeruju u Blaženu Djevicu Mariju kao onu koja je svojim pristankom i svojim djevičanskim životom kršćanima darovala Sina u kojem se utjelovila Riječ Božja, Sina koji je svojom mukom, smrću i uskrsnućem otkupio, kako kršćani vjeruju, čovječanstvo. Prema tome, upravo kao majka ona je čvrsto povezana sa svojim Sinom i kao takva ušla je u sadržaj kršćanske vjere. Hrvati štuju Blaženu Djevicu Mariju jednako tako kao što je štuju i Talijani, Slovenci, Mađari i Bavarci, naši susjedi. Dapače, možda u Talijana, Bavaraca i Austrijanaca postoji i dublja pobožnost prema Mariji. U tom pogledu marijanska pobožnost u Hrvata nije nikakva iznimka na ovim prostorima.
Možda je, prema mome sudu, hrvatska veza s Blaženom Djevicom Bogorodicom tako posebna zato što su Hrvati imali vrlo tešku povijest. Česti ratovi, borba za vjeru i domovinu, mnogi socijalni problemi kroz povijest, teški trenuci bili su razlogom da se naš narod više vezao uz Mariju kao svoju majku, kao svoju zaštitnicu. U njoj je gledao svoju zaštitnicu, svoju pomoćnicu za svoju sigurniju budućnost. Zato je Mariju nazivao »advocata Croatiae«, odnosno odvjetnica Hrvatske, naslov vezan uz Gospu Remetsku koju osobito štuju Zagrepčani u Remetama. Zatim, naslov »Marija početak boljega svijeta«, naslov vezan uz marijansko proštenište na Trškom Vrhu pokraj Krapine; Hrvat katolik vazda je u njoj gledao bolji život i vjerovao da mu ga ona jedina može podariti. Ili pak onaj prekrasni naslov pripisan u hrvatskoj pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji koji glasi »Pharmacopea Coelestis« to jest »Ljekarnica nebeska«. Taj naslov pokazuje da je hrvatski narod u svojim mukama i nevoljama u Mariji gledao neku vrtu duhovnoga pa i tjelesnog lijeka; duša je naime s tijelom čvrsto povezana.
Dakle, sigurno ima vidova marijanske pobožnosti koji su vlastiti hrvatskom katoličkom puku. Međutim, globalno gledano, marijanska pobožnost hrvatskih katolika je u kontekstu marijanske pobožnosti srednjoeuropskih katoličkih naroda koje sam upravo nabrojio.
 

• Je li u posljednjih 12 godina, nakon odlaska komunizma, porasla vjera i kršćanski moral u Hrvata?
- Hrvati katolici su jednako bili katolici i prije odlaska komunizma kao što su to i sada. Tu se nisu dogodile velike razlike. Razlika je jedino u tome što su prije kao katolici u komunističkom društvu bili zapostavljani, da ne kažem proganjani. Mnogima je ulaz u javni život bio spriječen. Pojavom demokracije, u posljednjih 12 godina, više nema toga zapostavljanja i progona katoličkih vjernika u nas. Katoličkim je vjernicima omogućen pristup u sva područja javnoga života, pa i u područje političkog djelovanja.
Međutim, vjera katolika je ista danas, poslije dolaska demokracije, kao što je bila i prije dolaska demokracije. Ne bih rekao da je nakon pojave demokracije u Hrvatskoj više katolika i boljih katolika negoli ih je prije bilo. U tom pogledu, u vjerničkom pogledu, situacija je ista.

• No je li kršćanski moral u postkomunističkom razdoblju došao više do izražaja u našem društvu, bilo u svakodnevnom životu bilo u javnom djelovanju?
- Javni moral, nažalost, ne ovisi samo o djelovanju Crkve, nego i o mnogim drugim čimbenicima. Javni moral uvelike danas ovisi i o medijima i o samoj politici koja se njima služi; oni su joj potpuno na raspolaganju. To su sigurno važni čimbenici koji utječu na stvaranje javnoga moralnog života.
No Crkva i sada, dolaskom nove demokracije, čini isto što je uvijek i činila: propovijeda, naviješta Božju riječ, naviješta kršćanske moralne i etičke vrednote i za njih se stalno zauzima. Razlika je u tome što se nadolaskom demokracije i sam taj glas Crkve više i dalje čuje - Crkva ima pristup televiziji, radiju i novinama - pa se njena riječ i sluša i provjerava, to jest podliježe se i dobronamjernim ili zlonamjernim javnim kritikama.
U komunizmu se o kršćanskim vrednotama pisalo s prijezirom i ocrnjivanjem; nije se omogućivalo da se javno čuje glas Crkve, nije joj se dala mogućnost da brani svoje stavove. U tom je pogledu nakon dolaska demokracije velika promjena, velika novost za Crkvu.

• Postoji li na našoj društvenoj i političkoj sceni stranka ili udruga koja snažnije promiče kršćanske vrijednosti u široj javnosti?
- Crkva ima mnogo svojih ustanova, udruga, pa i onih javnog, društvenog karaktera, kao što su svjetovni instituti, i udruge koje djeluju u sklopu Crkve ili prema načelima kršćanskog morala. Pa i mnoge su političke stranke kršćanske orijentacije. One bi trebale, ili barem to samo žele, na javnom, političkom području djelovati u duhu kršćanske tradicije, širiti kršćanske vrednote i djelovati u duhu kršćanskih moralnih i etičkih vrednota.

• Imamo li na našoj političkoj sceni takve stranke koje zaista djeluju iz kršćanskih pozicija?
- Nažalost, koliko mogu prosuditi, nije se do danas ni jedna stranka jasno profilirala kao kršćanska stranka, ili stranka koja bi bila nadahnuta kršćanskim vrednotama i u duhu tih vrednota djelovala. Ima u nas mnogo stranaka koje bi željele biti kršćanske, koje sebi prisvajaju kršćansko ishodište. Koliko su one kršćanske, u kojoj su mjeri na djelu poslušne kršćanskim vrednotama, to treba dokazati njihovo djelovanje. Samo po plodovima njihova rada možemo ih prepoznati kao kršćanske.
Čini mi se da sve političke stranke u nas žele promicati ono što je u biti kršćanska temeljna vrednota, to jest čovjekoljublje, pravednost, jednost među ljudima, ljudska prava, mir... Čini mi se da sve veće stranke u nas žele cijeniti te vrednote i u njihovu duhu djelovati. Gotovo da nema u nas političke stranke koja ne bi, na ovaj ili onaj način, priznavala neku vezu s kršćanskom kulturom, tradicijom i poviješću. Dakle, tradicijski gledano, svaka je naša politička stranka nekako vezana uz kršćanstvo.

• Je li se Hrvatska seljačka stranka (HSS), čiji se vođe pozivaju na hrvatsku tradiciju i katoličanstvo kao njen sastavni dio, profilirala kao mogući novi partner Crkve na društvenoj sceni?
- Teško mi je na to pitanje odgovoriti. Čini mi se da ne samo HSS, nego i neke druge stranke žele imati dobre odnose s Crkvom - mislim na hijerarhijsku Crkvu - i vidjeti u njoj svoga partnera. Volim praviti razliku između Crkve kao hijerarhije - papa, biskupi i prezbiteri - i Crkve kao zajednice svih Kristovih vjernika. Ako uzmemo Crkvu u užem smislu riječi, kao hijerarhijsku Crkvu, onda ima stranaka koje žele s biskupima i svećenicima imati bolje odnose, češće kontakte, dogovore. No ako se uzme Crkva u širem smislu riječi, kao zajednica Kristovih vjernika, i imajući u vidu da se gotovo 90 posto našeg naroda izjasnilo katoličkim, onda možemo pretpostaviti da su sve naše političke stranke nekako vezane uz samu Crkvu. Jer tko su članovi tih političkih stranaka, tko ih to na izborima bira, ako ne upravo oni koji sačinjavaju Crkvu, katolici. U tom pogledu ne bih davao prednost određenoj stranci. Ali bih ih prosuđivao prema njihovim djelima: zastupaju li u svojem djelovanju ono što propovijeda i naučava Crkva ili ne. A to mogu prosuditi i sami građani.

• Surađuje li Crkva dovoljno s građanskim inicijativama i nepolitičkim udrugama na opću dobrobit zajednice?
- Crkva surađuje dovoljno sa svima koji s Crkvom žele surađivati, koji u Crkvi žele imati svoje ishodište i oslonac. Nikomu Crkva neće uskratiti svoju suradnju ako ta suradnja ide općem dobru cjelokupnog hrvatskog društva.

Gordan Pandža