Vrkić Ivan

13.05.2000

Feral

Tweet

Bilo je svakodnevnih reakcija, iz svih slojeva i struktura društva pa i iz krugova samog Ureda Predsjednika. Najčešće su primjedbe bile osobne naravi: je li netko viđen u Dnevniku ili nije. Je li netko dobro izgledao na slici ili nije. Kad je netko u vlasti i ima moć, misli da mu se i slika proljepšala. Najgore reakcije dolazile su od onih koji su svoju sliku najviše ljubili l Vjerovali ili ne, o programu se isključivo odlučivalo na Prisavlju. Dokaz tome je činjenica da s Televizijom nitko nije bio zadovoljan. Ni vlast, ni oporba. I jedni i drugi mislili su da imaju više prava na Televiziju i služili su se HRT-om u utrci za prikupljanje političkih poena l Galić je otišao kad su me pred državnim vrhom optužili kako sam mu predao Televiziju. Iskorištena je činjenica što sam mijenjao pravilnik i Galiću dao daleko veće ovlasti, pa su zbog toga dnevno stizala denuncijantska pisma na Pantovčak

 

 

 

 

 tekst

 ■ je li o vašem dolasku na čelo HRT-a odlučivao isključivo predsjednik Tuđman ili su svemu “kumovali” Vesna Škare-Ožbolt i Hrvoje Šarinić?

- Na čelo HRT-a došao sam odlukom Sabora, kao što je to bio slučaj i sa svim direktorima i prije i poslije mene. Predložio me predsjednik Franjo Tuđman. Direktora poslije mene imenovao je Sabor na prijedlog nove vlasti. Razlika je samo u tome što je nova vlast, za razliku od stare, dobila zasad tek jedne izbore. Mome izboru kumovali su Vesna Škare-Ožbolt i Hrvoje Šarinić, naročito Vesna, ali ne na osnovi privatne intervencije, nego nakon zajednički dobro obavljenog posla mirne reintegracije, koju i naša i svjetska javnost drži najuspješnijom misijom UN-a.

■ Neposredno prije preuzimanja HRT-a bili ste na razgovoru s predsjednikom Tuđmanom? U kojoj mjeri vam je dao odriješene ruke?

- Bio je to jedan od ukupno, slovima i brojkom, tri razgovora koje smo u mom jednoipogodišnjem mandatu obavili. Bilo je to vrijeme neposrednog poraća, dirigiranog razvoja Hrvatske. Na globalnim temama, o ulozi Televizije, složili smo se u potpunosti. Imao sam odriješene ruke upravo onoliko koliko se politika nije miješala u život uopće, a u to vrijeme nije bilo prostora u koji se politika nije petljala. Za obojicu je bilo bolje što smo se rijetko sastajali.

 

■ Koliko su vas često zvali s Pantovčaka? Odakle su dolazile primjedbe i kakav je bio njihov sadržaj?

- Nisu me često zvali. Ali bilo je svakodnevnih reakcija iz svih slojeva i struktura društva pa i iz krugova samog Ureda Predsjednika. Najčešće su primjedbe bile osobne naravi: je li netko viđen u Dnevniku ili nije. Je li netko dobro izgledao na slici ili nije. Kad je netko u vlasti i ima moć, misli da mu se i slika proljepšala. Najgore reakcije dolazile su od onih koji su svoju sliku najviše ljubili. Koliko vidim, vlast se promijenila, ali navike nisu.

■ Povremeno ste bili i na sjednicama VONS-a. Je li predsjednik želio utjecati na program?

- Kad sam bio u dobrim odnosima s vrhom, pozivali su me na sjednice VONS-a i obično bih sjedio u ‘magarećoj klupi’. Bilo bi bolje da su i drugi mediji imali pristupa; tada bi se vidjelo da se na sjednicama, barem na kojima sam bio nazočan, ozbiljno razgovaralo o najvažnijim pitanjima za razvoj Hrvatske. Kako je sada u modi objavljivanje raznih vrpca, volio bih da se objave i te pa da se vidi da govorim istinu. Predsjednikova zabrinutost za sve što se događalo, možda se činila prenaglašenom. Možda je u tome pretjerivao, ali to se uvijek događa ljudima kojima je ideja i posao što ga obavljaju životna opsesija.

■ U vrijeme vašeg upravljanja HRT-om dogodio se i onaj famozni intervju s Tuđmanom koji je na krajnje poltronski način vodio Branko Uvodić. Zašto ga je radio Uvodić, a ne netko od “zvijezda” Informativnog programa?

- Ideja je bila da se napravi ležeran razgovor. Koliko je to bio promašaj, o tome se može govoriti. Promašaja ima u svim medijima, pa su se mogli dogoditi i nama. Činilo nam se da bi osoba izvan dnevne politike mogla razgovor učiniti zanimljivijim.

■ Jednom prilikom naš novinar Ivica Đikić napisao je da ste osoba koja se ne miješa u svoj posao. Tada ste ga nazvali i čestitali mu na duhovitosti. Koliko ste stvarno imali utjecaja na uređivačku politiku HRT-a?

- Moj stil rada bio je nešto tiši negoli onaj mojih prethodnika. Slikao sam se samo kad nisam imao drugog izbora. Upravo ta moja samozatajnost stvorila je sliku kao da sam doista izvan stvarnih odluka na HRT-u i zato su neupućeni mogli zaključiti da se ne miješam u svoj posao. Sve sam odluke donosio samostalno, ali u dogovoru s najužim vrhom kuće i za sve propuste osobno sam odgovoran. U tako velikom sustavu, posebice u vrijeme tranzicije, i čovjek s pravim mudima mora hodati kao po jajima. I mali vjetar je dovoljan da se sve začas pretvori u buru. Usporedbe radi, to se najbolje vidjelo na onome što se na samom dolasku događalo Mirku Galiću. Premda nije bilo istina ništa od onoga što je napisao o meni, Đikića sam nazvao i čestitao mu. Slika daleko izvan Televizije može izgledati i onako kako ju je Đikić opisao.

 

 

■ Je li postojala paralelna linija prema Pantovčaku i kakva je u tome bila uloga Kosovca?

- Do Kosovčeva dolaska na mjesto glavnog urednika postojala je paralelna linija, jer sam na Televiziju došao u vrijeme kad su između različitih skupina i interesa postojale otvorene fronte. Svatko je radio protiv svakog. Kosovac, Hloverka i Manjkas imali su već svoj rat s Merlićem, Ladišićem i drugima. Forum protiv ostalih i ostali protiv Foruma. Pola sam godine izgubio ne bih li pomirio nepomirljivo.

■ Gdje se doista kreirala uređivačka politika HRT-a; na Prisavlju, Pantovčaku, Trgu hrvatskih velikana?

- Vjerovali ili ne, isključivo na Prisavlju. Dokaz tome je činjenica da s Televizijom zapravo nitko nije bio zadovoljan. Ni vlast, ni oporba. Jedni i drugi mislili su da imaju više prava na Televiziju. A najgore je bilo što su i jedni i drugi koristili HRT u utrci za prikupljanjem političkih poena. Reagirao sam podjednako na primjedbe Pantovčaka kao i na one iz drugih izvora. Moja javna isprika Zdravku Tomcu zbog Branke Šeparović izazvala je žestoku reakciju HDZ-a. ali ne i oporbe, jer bi joj takvi potezi oduzeli dragocjeno stjecanje političkih poena.

■ Pokušali ste vratiti u program neke forumaše; krenula je pa stala emisija “1+1”; imali ste sukob s Lončarom... Zašto niste uspjeli provesti ono što ste namjeravali – javnu televiziju.

- Nisam pokušao nego sam vratio u program Merlića, Ogrestu, Ladišića, Mitrovića, Menđušićku, Huma, Šafera i pristojno izmirio obveze prema Gordani Grbić i drugima koji su izgubili određena prava zahvaljujući bivšim direktorima. Žao mi je što nisam okončao razgovore s Mirkovićem i Svilanom. Ne ističem to kao svoju zaslugu, nego kao obvezu da pomognem onima kojima je njihovo radno pravo bilo uskraćeno. Ivan Lončar je jedina od 3500 osoba na HRT-u s kojom sam bio u svojevrsnom sukobu. Zato mu se ovom prilikom javno ispričavam. A što se drugog dijela pitanja tiče, što je to javna televizija, želio bih čuti što to znači i je li to ona sada. Stječe se dojam da je bilo najvažnije promijeniti ljude, ali ne i program. HRT je samo dio sveukupnog razvoja prema slobodnom i demokratskom društvu u kojem sam i ja na svoj način sudjelovao.

■ Kakvi su bili vaši odnosi s Kosovcem? Jesu li njegove veze s Pantovčakom bile jače od vaših?

- Do imenovanja na mjesto glavnog urednika naši su odnosi bili loši, nikakvi. Zbog njega sam htio dati ostavku. No, nakon što smo počeli raditi, uvidio sam da je profesionalac, korektan suradnik u timskom radu. Rekao sam već: kad se Ivici Račanu može dopustiti da se razvije u demokrata, zašto se to ne bi dopustilo i Kosovcu. Kao što je dopušteno i svim novinarima koji su prolazili svoju katarzu. Apsurdno je zaklinjati se u promjene, a kad se u skladu s tim promjenama treba ponašati, zaboravljamo osnovno načelo za koje smo se prethodno zalagali.

 

 

■ Umjesto Kosovca tada je otišao Mirko Galić. Što su bili stvarni razlozi njegova odlaska?

- Bilo mi je žao što je Galić otišao. Neko vrijeme smo izvrsno surađivali. Zbog takve suradnje imao sam silnih problema. Sjetite se samo priča o “francuskoj vezi” i odakle su dolazile. Galiću je u jednom trenutku doista bio skučen prostor za djelovanje i on se zbog toga s pravom povukao iz igre. On tada nije kalkulirao: otišao je u trenutku kad su me pred državnim vrhom optužili kako sam mu predao Televiziju. Iskorištena je činjenica što sam mijenjao pravilnik i Galiću dao daleko veće ovlasti, pa su zbog toga dnevno stizala denuncijantska pisma na Pantovčak. Galić je HRT napustio zbog solidarnosti s Lončarom, no zasad nisam primijetio da ga je uzeo za svog najbližeg suradnika.

■ Iz vremena vaše vladavine HRT-om ostat će zapamćen jedan od najskupljih projekata u koji se Televizija ikad upustila – Četverored. Kako je došlo do ideje o snimanju te kontroverzne serije i u čemu je tu bio interes HRT-a?

- Nisam siguran da je to bio najskuplji projekt. Gledanost Četveroreda bila je oko 50 posto i to je najbolji odgovor. Je li to napravljeno najbolje ili ne, o tome se može raspravljati, ali da je HRT stvorio kakvu-takvu, prvu sliku o Bleiburgu, to nitko ne može osporiti. Da sam bio duže na TV-u, tražio bih da se sve tragedije Hrvata pa i svih naroda s kojima smo dijelili ovaj prostor ekraniziraju. Predlagao sam da u isto vrijeme kada je išao Četverored budu prikazani i filmovi koji bi pokazali i druga stradanja hrvatskih građana. Odluku o neemitiranju drugog dijela Četveroreda, dan uči izborne šutnje, donio sam samostalno, nakon konzultacija s nadbiskupom Bozanićem i akademikom Vlatkom Pavletićem.

■ Navodno su od vas zahtijevali da se iz HRT-ove blagajne koješta plaća, pa se spominje i zahtjev Ankice Tuđman za financiranje nastupa Luciana Pavarottija. Kako ste na to reagirali?

- Najveći problem svakog direktora HRT-a je u “velikoj blagajni”. Bilo je pokušaja, kao u slučaju Pavarottija, da se od HRT-a otme velika količina novca. No, taj sam konkretni slučaj riješio u razgovoru s gospođom Tuđman.

■ Predsjednik je navodno znao da neki urednici na razne načine potkradaju Televiziju, ali je navodno rekao: “Znam, pustite ih. Naši su…”

- Mnogima se gledalo kroz prste, a trebalo im je dati nogu.

 

 

■ Navodno vas je – pričalo se po Prisavlju - i Stjepan Tuđman, dok mu je otac ležao u bolnici u Dubravi, nazvao i tražio da HRT od njegove firme otkupi nekakve pršute?

- Bilo je svakakvih neprimjerenih situacija. Ali suzdržao bih se od komentara jer ako o tome nismo govorili u vrijeme događaja, nemoralno je sada iznositi nešto što je davno izgubilo na aktualnosti. Protiv malverzacija borio sam se svakodnevno, stoga mirno spavam. Mogu dovesti stotinu revizija – ne plašim se onoga što sam radio. Strahovati mogu eventualno zbog onoga što mi možda drugi rade. Od Sabora sam, prije odlaska, uredno tražio da podnesem izvješće o radu, ali to mi novi demokrati nisu dopustili, kako bi, ukoliko im zatreba, brojke i slova mogli tumačiti bez mogućnosti da na sve upite, a naročito objede, meritorno odgovorim.

■ U nekoliko ste navrata najavljivali i ostavku? Što je bio razlog tome?

- U vrijeme imenovanja Kosovca na mjesto glavnog urednika, a posebice u vrijeme igre oko postavljanja Marije Peakić-Mikuljan, kuvertirao sam ostavku. Sugerirali su mi prijatelji, i to ne politički, da izdržim još neko vrijeme. Prihvatio sam to, procjenjujući da bez obzira koliko programski ne mogu mijenjati sve što bih želio, moj ostanak znači održavanje kuće na životu, da se ne raspadne, ne daj bože opljačka, da se sačuva za neka bolja vremena.

■ Prilikom odlaska s HRT-a vaš nasljednik Galić poklonio vam je sliku Ede Murtića. Murtićeve slike Račan je podijelio i novinarima Europa Press Holdinga koji su navodno najviše pridonijeli promjenama. Je li to koincidencija ili tiho priznanje?

- Galiću želim sreću: prvo, jer je dobar čovjek, a drugo – sa svojom sam ekipom uložio previše truda u Televiziju da bih se radovao njegovu krahu. Volio bih da Galić ne popusti pritisku i ne smijeni sve ljude koji su sa mnom radili u prethodnoj upravi (primjerice tehničke osobe, inženjere Grgića i Perčina). Morao bi voditi računa da bi se, kad danas-sutra ode, osjećao loše ako bi se nekog kažnjavalo samo zato što im je on bio direktor. A što se slike tiče: možda mi Račan preko Murtića i Galića šalje poruku.

 

■ Neposredno nakon odlaska s HRT-a izašli ste iz HDZ-a i pristupili DC-u. Zašto ste, kao dugogodišnji oporbenjak, uopće ulazili u HDZ i žalite li zbog te epizode?

- Sa strankama, za razliku od ljubavi, nisam imao sreće. Zato se više zamjera meni koji sam mijenjao stranke, a cijeli život ostao vjeran supruzi Zori, nego nekima koji su promijenili više žena, a ostali u jednoj stranci. Kad je HNS skrenuo ulijevo, otišao sam u HDZ. Kad je HDZ skrenuo udesno, otišao sam u centar, i to Demokratski. Zbog staža u HDZ-u ne žalim. Zahvaljujući Tuđmanu i HDZ-u dobio sam mogućnost da za Hrvatsku, za svoj kraj, Slavoniju i Baranju, za Hrvate i Srbe obavim veliki posao: mirnu reintegraciju. Nije li to dovoljno da se time ponosim cijelog života.

■ U šali ste nedavno rekli da biste, umori li se Đermano Senjanović, rado pisali kolumnu o TV-programu u Feralu...

- Đermano je napisao da se Vrkić smije ko blesav. Možda sam blesav, ali na Televiziji se čovjek ne može smijati od muke. Kad se Đermano umori i ako to zaželi Feral, vrlo bih rado njegovu teleću glavu zamijenio svojom.

■ Čujemo da ćete uskoro – iz diplomatske fotelje – gledati program Televizije Beograd? Koliko u tome ima istine?

- Bio sam u igri za Beograd. Volio bih obaviti još jedan koristan posao. Bio bi to nastavak onoga što sam radio u Podunavlju. Ako me nova vlast imenuje, u Beogradu ću raditi 3 x 24 sata na dan, sve dok me ne ukinu, kao i programsku shemu HRT-a. Uostalom, bio bi to i neki reciprocitet: Oni nama Veljka, direktora TV Zagreb, a mi njima Ivicu, direktora HRT-a

AUTOR: Drago Hedl