Prošlog je tjedna obavljena i posljednja formalnost: Stalni kazneni sud u Haagu je nakon prisege osamnaestero izabranih sudaca spreman za početak rada. No, u razdoblju od tzv. Rimskog statuta kojim su udareni temelji tom tijelu međunarodne pravde, dogodilo se i izričito negiranje Sjedinjenih Američkih Država, čija je administracija odbila ratificirati osnivačke dokumente toga sudišta, tražeći da se njeni građani ekskluziviraju od nadležnosti Stalnoga kaznenog suda.
Ta je činjenica otvorila i dvojbe o dosezima toga Suda. O tim dvojbama Vjesnik je razgovarao s profesorom kaznenog procesnog prava na Pravnom fakultetom u Zagrebu, dr. Ivom Josipovićem, inače stručnjakom kojega je Hrvatska istaknula kao nacionalnog kandidata za sudačko mjesto u tom sudu.
Dr. Josipović je do samoga kraja bio u najužem krugu kandidata, nedostajala mu je samo podrška nekoliko tranzicijskih zemalja da bi dobio potreban broj glasova. Razjedinjenost i političke igre tranzicijskih zemalja omogućile su da »velike zemlje« dobiju i više mjesta no što bi im po unaprijed utvrđenim kvotama pripadalo. S druge strane, odstup dr. Josipovića od kandidature omogućio je bivšem predsjedniku Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u Jugoslaviji i Ruandi, Francuzu Claudeu Jordai, da nakon glasačkog maratona stekne dovoljan broj glasova i uđe među osamnaestero izabranih sudaca.
Sve to nukalo je da prvo pitanje upućeno dr. Ivi Josipoviću postavi dvojbu: nije li osnivanje Stalnog kaznenog suda zapravo još jedno veliko iskušenje za međunarodnu pravdu? Igra velikih i malih država, mogućih veta i drugih kompromitacija suda i pravde, opravdavaju tu dvojbu.

- Ni slučajno. Osnivanje stalnog Međunarodnog kaznenog suda velik je korak u kojega je pred desetak godina malo tko vjerovao. Sigurno je kako je put međunarodne pravde prema neselektivnosti i punoj ravnopravnosti država i pojedinaca još dalek, ali korak koji je učinjen odličan je početak. Uostalom, ima li ijedan argument kojim bismo opravdali tezu kako bi svijet bez Međunarodnog kaznenog suda bio bolji od onoga s njim?
 

• Nije li već u izboru sudaca obavljeno to »nadigravanje« velikih i malih, bitnih i manje bitnih u međunarodnoj zajednici?
- Sigurno je kako je i Sud rezultat određenog međunarodnog poretka u kojemu je različita ekonomska, politička, vojna i druga snaga država različita i koja im daje i različitu »težinu«. No, to je realitet koji je mogao utjecati i na izbor sudaca. Ali, ako pogledate listu izabranih sudaca, nema niti jednoga koji ne bi bio dostojan funkcije na koju je izabran. I zato ti suci, koje čeka iznimno težak zadatak, zaslužuju svaku podršku međunarodne zajednice.

• Ne sugerira li osnivanje takvog kaznenog suda, po prvi puta u povijesti, da svijet ubuduće može računati na nove ratove, nove zločine i gomilu zla, zbog čega je onda osnivanje takvog transnacionalnoga suda razumljivo?
- Očito, ne treba biti posebno dalekovidan da bi se zaključilo kako čovječanstvo zasigurno čekaju još brojni ratovi i zločini. No, upravo zato, osnivanje Međunarodnog kaznenog suda posebno je važno. Ono samo po sebi nosi određenu moralnu poruku o neslaganju sa zločinom. Postojanje suda sigurno može i odvratiti nekoga od zločina. Uostalom, podsjećam da države sve više u edukaciju svojih vojnih postrojbi uključuju i pouku o međunarodnom ratnom i humanitarnom pravu, a neke armije u timovima za planiranje vojnih akcija imaju i pravnike koji daju savjet o pravnim aspektima pojedinih vojnih poduhvata.

• Je su li ad hoc kazneni sudovi po vašem mišljenju stvarno iscrpili svoje pravnozaštitne domete pa ih je trebalo zamijeniti stalnim sudištem?
- Ad hoc sudovi su imali iznimno pravno i povijesno značenje. Njihove vrline, ali i slabosti, bili su važno iskustvo koje se koristilo pri kreiranju Rimskog statuta. Podsjećam da je hrvatska delegacija u Rimu iznosila iskustva ICTY, a pojedina su iskustva tog suda vidljiva i u Rimskom statutu. Stalni i univerzalni sud izbjegava selektivnost, glavnu slabost ad hoc sudova. Podsjećam da je na prvoj sjednici skupštine država-članica Rimskog statuta naša ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović održala iznimno zapažen govor u kojemu je, između ostalog, naglasila prednosti univerzalnog sudovanja.

• Može li stav SAD prema Stalnom sudu zapravo srušiti pozitivne tekovine i Rimskoga statuta i činjenice da je Sud već osnovan?
- Sigurno je da činjenica što SAD, pa i neke druge velike države poput Rusije, Kine, Indije, Pakistana ili Indonezije nisu članice Rimskog statuta, trenutačno umanjuje domete Statuta. Ali, podsjećam, tek smo na početku projekta, a 89 država je ratificiralo Statut. Uvjeren sam kako će dobar rad Suda i pritisak demokratske i humanističke javnosti u relativno kratkom vremenu dovesti do gotovo pune univerzalnosti Rimskog statuta. Pri tome, naravno, mislim da desetljeće ili dva, u kontekstu povijesnog razvoja međunarodnog kaznenog prava, predstavlja kratko razdoblje.

• Kakav je položaj »malih« država u prihvaćanju stalne haaške sudbene nadležnosti? Dugo se čekalo da se skupi potrebnih 65 ratifikacija, znači li to da dvije trećine međunarodne zajednice još osluškuje što će reći Washington.
- Načelno, ratifikacijom Rimskog statuta sve države dolaze u isti položaj. Sigurno je kako realni odnos snaga u međunarodnoj zajednici takvu načelnu jednakost može modificirati. Ali, tako je i u drugim područjima međunarodnih odnosa. Inače, sigurno je da stanovište SAD o sudu, posebice ako se promijeni, može dramatično unaprijediti proces razvoja međunarodnog kaznenog prava. Ipak, podsjećam da je već palo 89 ratifikacija, a očekuje se da će u vrlo kratkom vremenu ta brojka prijeći 100 država.

• Svaki sud je, po logici stvari reakcija na počinjeno kazneno djelo. Je li Stalni sud zapravo doveden u situaciju da kaznenopravnim normama »krpari« sve ono što UN, međunarodna zajednica, EU nisu u stanju učiniti svojim diplomatskim, obavještajnim i drugim sredstvima namijenjenim sprečavanju izbijanja zločina takvih razmjera da dolaze u nadležnost Stalnoga suda?
- I na nacionalnom nivou je kaznenopravna reakcija ultima ratio societatis, dakle, posljednje sredstvo koje zajednica ima prema nedopustivim ponašanjima. Zato teza sadržana u vašem pitanju stoji i, zapravo, govori o prirodi kaznenog prava preslikanoj na međunarodnu razinu.

• Kakav je vaš stav prema Sudu s obzirom da ste do zadnjeg časa bili sasvim ozbiljan kandidat za sudački talar?
- Osobno sam zadovoljan tijekom izbora i mislim da su rezultati, bez obzira što su me prozvali »devetnaestim sucem«, dakle, prvim ispod crte, bili iznenađujuće dobri. Podsjećam da su izbori bili natjecanje u zaista najvišoj, prvoj pravničkoj ligi, da su sudjelovala 44 istaknuta pravnika, većina iz velikih, bogatih i moćnih zemalja. Zato plasman na 19. mjesto predstavlja objektivni uspjeh. Svakako, dobru prezentaciju Hrvatske u postupku izbora treba zahvaliti i kvalitetnoj pripremi Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva pravosuđa. U svakom slučaju, iznimno podržavam sve suce i sam sud. Većinu izabranih sudaca sam tijekom iscrpljujuća 33 kruga glasanja upoznao i s nekima od njih zadržao kolegijalni kontakt.

• Hoće li buduća praksa Suda i kako utjecati na nacionalna zakonodavstva u kaznenoj oblasti, a onda i na sudbenu praksu kaznenih sudova u pojedinim državama? Nije li sud, na neki način, iskaz nepovjerenja u nacionalno sudstvo općenito?
- Podsjećam da je tzv. načelo komplementarnosti jedno od osnovnih načela Rimskog statuta. Ono znači da Međunarodni sud nastupa onda kada nacionalni sudovi neće ili ne mogu sami razriješiti slučaj. Prema tome, Međunarodni sud ne dezavuira nacionalno pravosuđe ako ono samo to ne zavrijedi svojim lošim radom. Inače, sigurno je da će Međunarodni kazneni sud utjecati na pravo i praksu pojedinih država. Podsjećam da su neke države već donijele važne izmjene zakona, te usvojile implementacijsko zakonodavstvo. I Hrvatska radi na tome, a promjene Kaznenog zakona već usvajaju neka rješenja koja proizlaze iz Rimskog statuta. To se posebice odnosi na opise pojedinih zločina i na zapovjednu odgovornost.
Jasno, riječ je i o izvjesnoj globalizaciji određenog dijela kaznenog prava koje, u kontekstu humanih vrijednosti koje nosi, treba ocijeniti pozitivno.

VLADO RAJIĆ