Rat u Iraku, suprotno najavama, ušao je već u drugi tjedan. Umjesto brzog uspjeha koalicijskih snaga već se i u SAD-u i Velikoj Britaniji govori o mogućnosti dugotrajnog rata s opsadom gradova i na kraju uličnim borbama. Zašto je došlo do takvog razvoja događaja razgovaramo s bivšim hrvatskim ministrom obrane Martinom Špegeljom.

• Gospodine Špegelj, Vaš komentar dosadašnjeg tijeka rata u Iraku?
- Sam početak rata u Iraku bio je nejasan, da ne kažem, konfuzan. To je nametnula politika koja se bavila problemom širine koalicije, traženja podrške vojnoj akciji a vodila je računa i o jačini proturatnog raspoloženja. To se prenijelo i na vojsku, tako da su borbena djelovanja počela pod tim dojmom. Da bi se te neugodne okolnosti eliminirale, donešena je odluka da se s juga, iz Kuvajta, ide maksimalnom brzinom na Bagdad računajući da će se zapadna i sjeverna fronta otvorili za nekoliko dana.

• To se nije dogodilo?
- Posljedica toga je da su glavne snage izbjegavajući borbe u naseljenim mjestima pa i na samoj obali Iraka, otišle daleko naprijed a da nisu osigurale pozadinu. Stoga su iračke snage koje su ostale iza, nakon izvjesnog vremena počele aktivno djelovati. Tako se dogodilo ono što vojsci može biti najgore, da daleko iza sebe ima presjecanje komunikacija, napade na logistiku, gubitke, na kraju krajeva, nesigurnost.
 

• Što se dalje može očekivati?
- Glavne snage ići će dalje u obuhvat Bagdada s juga i istoka. Sada će se, kako vidimo, to pokušati i sa sjevera gdje su došli američki padobranci koji će vjerojatno biti ojačani, ali to ipak zasad nije ono što bi trebalo da bi se i iz tog pravca jednakom brzinom išlo prema Bagdadu. Međutim, zbog tzv. neočišćenog prostora na bokovima i u pozadini, došlo je do onoga što se vojnički naziva operativna stanka. Ta pauza može trajati, prema potrebi, od desetak sati pa do pet, šest dana.

• Što karakterizira tu tzv. operativnu stanku?
- To nije zaleđivanje situacije nego glavne snage više ne idu naprijed nego stoje, popunjavaju se, nastoje se osvježiti s potrebnim sredstvima, osiguravaju se komunikacije, pokušat će se otjerati i prijetnje s bokova i iz pozadine. Nakon toga očekuje se novi juriš kojemu je cilj potpuno okruženje Bagdada.

• Što kad se to dogodi?
- Tek tada će se otvoriti mnoga pitanja.

• Koja, između ostalih?
- Primjerice, hoće li se ići i u ulične borbe, ne samo u Bagdadu nego i u Basri, koja je ostala kod kontrolom iračkih snaga daleko u pozadini, što je opet povezano s mogućim velikim žrtvama i na američkoj strani.

• Kakva su Vaša predviđanja u vezi s Basrom?
- Iako je Basra naseljena uglavnom protusadamovskim stanovništvom, zanimljiva je izjava jednog od tamošnjih vođa koji je koalicijskim snagama poručio da najviše što im mogu pomoći je da ostanu neutralni. To je katastrofa za Amerikance koji su računali da će od njih dobiti apsolutnu podršku i da će krenuti u rat do istrebljenja protiv Saddama. I to je jedna od bitnih pogrešaka u procjeni koalicijskih snaga koja ima za posljedicu da se jedna potpuno inferiorna iračka vojska zasad uspješno nosi s apsolutno nadmoćnim savezničkim snagama. Ona će biti pobijeđena, međutim, pitanje je samo s kolikim žrtvama i kada. Tako će, po mom mišljenju, i Basra na kraju, što silom što milom, biti zauzeta.

• Tko je, po Vašem mišljenju, najviše zakazao - obavještajni sustav?
- To je izvan svake sumnje zapovijedanje. Kad se vidjelo da pobune protiv Saddama u Basri neće biti, i da su snage koje su mu ostale vjerne dosta jake i da bi eventualnu pobunu lako ugušile, onda je zapovjednik morao zatražiti da s jakim snagama okruži Basru i pokuša je makar i u uličnim borbama potpuno osvojiti. Na taj bi način osigurao komunikacije između glavnih snaga i luke na moru kuda ide i opskrba, a pod potpunu kontrolu bi se stavila i naftna polja na jugu.

• Što bi se u tom slučaju promijenilo u strategiji?
- To bi vjerojatno usporilo brzo napredovanje glavnih snaga prema Bagdadu ali bi zato bila osigurana pozadina. Druga je mogućnost koju sam prije nekoliko dana predvidio, a što se sada već najavljuje, dovlačenje još oko sto tisuća novih snaga koje će obavljati poslove tzv. drugog ešalona, odnosno, dobit će zadatak likvidirati sve ono što je ostalo od iračke vojske u pozadini glavnih snaga. Dok se to ne očisti, logistika će biti neredovita i nesigurna a poznato je da su u pitanju goleme količine tereta koje treba prebaciti glavnim snagama jer je to ustroj koji dnevno troši tisuće i tisuće tona vojnih sredstava.

• Sada već i generali koji vode operacije govore da ih je irački otpor iznenadio?
- Tu se još jednom pokazuje da je početna procjena situacije bila nerealna i potcjenjivačka. Ne vjerujem da su generali u tome mnogo sudjelovali. Politika je tu nametnula svoje viđenje. Naime, svi generali dobro znaju da procjene moraju biti takve da se realno da deset pa i dvadeset posto više mogućnosti protivniku kako bi bili sigurni da je procjena objektivna.
Međutim, ta objektivnost je izgubljena uvjeravanjima politike da će to sve ići brzo, odnosno da će se irački režim srušiti kao kula od karata. Pritom je posebice zanemarena činjenica da u slučaju gradskih borbi čak i inferiorna vojska može dugo odolijevati, naročito ako je riješena da pod svaku cijenu branu grad, odnosno, kuću po kuću.

• To se može očekivati?
- U Bagdadu to ne bi bilo nikakvo iznenađenje. Uostalom, situacija oko same Basre pokazuje da su takve mogućnosti vrlo izgledne.

• U vezi s tim čuju se razne spekulacije koliko bi rat mogao trajati?
- O tome dosta govori nedavna izjava američkog predsjednika Busha koji je rekao da će se ići polako a sigurno. Ovo sigurno odnosi se na vojni princip. A ono polako znači da je došlo do bitne izmjene principa koji je bila nametnula politika. Bushu ni na kraj pameti na početku nije bilo da cijela operacija mora ići polako.

• Vaše stajalište o tom ratu?
- Apsolutno sam protiv rata. Bolji je i truli kompromis, nego rat jer kad-tad bi ta Saddamova kruta, diktatorska politika morala doživjeti poraz. Međutim, Amerikancima se žurilo da se pozicioniranjem u Iraku, ubace i u, ako ga tako možemo nazvati, taj četverokut, od Izraela i Palestinaca pa do Afganistana i Čečenije, koji je nepredvidiv ali i pun prirodnih bogatstava. Zauzimanjem Iraka, utjecaj SAD-a osjetit će se u cijelom tom prostoru.

• Kakav bi utjecaj rat u Iraku mogao imati na okolne zemlje? Je li moguće »prelijevanje« tog rata?
- S obzirom da imamo vrlo žalosno iskustvo sadašnjeg sporog rata i stravičnosti razaranja, te brojnih civilnih žrtava, ne vjerujem da bi se ovaj rat mogao proširiti. Makar inicijalnog eksploziva, da tako kažem, za to ima, posebice na sjeveru gdje su uz Irak i Tursku i nekoliko kurdskih »državica« koje se međusobno sukobljavaju. To je vrlo osjetljivo područje ali mislim da ni u dogledno vrijeme tu neće doći do sukoba. Po mom mišljenju, neće doći ni do prelijevanja rata. Iranu je izuzetno veliki interes ostati u miru. Sirija nije ta zemlja koja bi nešto mogla napraviti. Saudijska Arabija još manje, makar je golema.

• Jedan bivši inspektor UN-a za razoružanje Iraka izjavio je da SAD neće uspjeti zauzeti Bagdad?
- Vidio sam tu izjavu iako ih ima više, posebice onih koje posrednim putem dolaze iz samog Bagdada. Ne bih bio siguran u to. Po mom mišljenju, Bagdad će biti zauzet ali će biti razoren. Napadač ima samo dvije mogućnosti. Ići od kuće do kuće na pješački način s podrškom tu i tamo s nekim oklopnim sredstvom ili da pojedine gradske četvrti ili naselja, jednostavno uništi.

• Koja opcija je, po Vama, vjerojatnija?
- I jedno i drugo je moguće. Uništenje je brže ali ima tisuću svojih nedostataka. A osvajanje kuću po kuću, traži žrtve. Ovo drugo, s obzirom na dosadašnja iskustva, ne pristaje Amerikancima. Oni traže dobivanje rata bez žrtava. To je nešto što je pogrešno u njihovoj doktrini i strategiji općenito.

• Međutim, ako se bude išlo na uništenje pojedinih gradskih četvrti, bit će mnogo civilnih žrtava?
- Apsolutno. Samo mislim da će biti velikih zbjegova iz Bagdada i da će taj izbjeglički val biti strašan. Cilj je grad staviti u okruženje i blokadom ga prisiliti na predaju. Ukoliko se glavno vodstvo neutralizira ili uništi, onda bi se i to moglo dogoditi. Međutim, ono što kritičari koji kažu da se neće uspjeti u osvajanju Bagdada zaboravljaju, je to da su Amerikanci nepravedno krenuli u rat, uhvatili su, da tako kažem, lava za rep, i oni ga iz velikih strateških razloga, više ne smiju pustiti. Moraju pobijediti.

• Zašto?
- Katastrofa je već i sam rat u Iraku, ono što smo dosad vidjeli, a pogotovo ono što će se tek dogoditi. Međutim, po mom mišljenju, ništa manja katastrofa ne bi bila odustajanje od tog rata. Tada, naime, ne bi bilo nijedne dominantne vojne sile koja može utjecati u drugim zonama na sprečavanje nasilja, rata za bogata područja, itd. Izgleda da ovaj planet treba jednu od velikih sila koja ima dominaciju i koja može dići glas i značiti stanovitu stabilnost. U slučaju da SAD izgube taj rat, takva vrsta katastrofe bila bi izvjesna.

• Kako gledate na ponašanje Rusije?
- Rusija prati situaciju sa strane i neće se miješati. Njoj je potreban mir. Ona se postupno konsolidira. To je bogata zemlja koja se nedavno počela razvijati u naprednu državu. Tako sada i sa Čečenijom i drugim velikim protivnicima uspostavlja mostove suradnje. Ona politički i diplomatski vrlo aktivno djeluje ali zapravo želi ostati neutralna. Međutim, njihov ne samo sadašnji nego i, usudio bi se reći, dugoročni interes je jedno kritičko promatranje ali i nesudjelovanje u tom sukobu.

• A budućnost Europske unije s obzirom na protivljenje Francuske i Njemačke ovom ratu?
- Mislim da neće doći do bitnog narušavanja Europske unije. Ona je čvršća nego to sada izgleda. Interesi većine država EU-a su toliko međusobno uvjetovani i izmiješani da bi raspetljavanje ili eventualno izvlačenje vlastitog interesa iz te dogovorene strukture, bilo katastrofa. Stoga predviđam da će, unatoč svim tim kritičkim primjedbama pa i svađama, Europska unija ostati relativno čvrsta i postojana i da će to biti budućnost Starog kontinenta. I to bez obzira što Amerikanci ne gledaju dobro na postojanje još neke super sile makar se ona zvala i Europska unija.
Marko Barišić