Tuđman Franjo

26.10.2002

Feral

Tweet

ZAPISNIK SA SASTANKA FRANJE TUĐMANA, JANKA BOBETKA, IMRE AGOTIĆA, JOSIPA LUCIĆA I GOJKA ŠUŠKA KOJI JE ODRŽAN 22. LISTOPADA 1993. U PREDSJEDNIČKIM DVORIMA

 

 

FRANJO TUĐMAN: Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar i da bi trebalo po mogućnosti riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena i koliko sam ja čuo, koliko smo mi pružali pomoć, ali ima i stanovitih pritužbi, sa tog ratišta, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoći s naše strane. Pa bih želio da čujem s vaše strane, šta je do sada učinjeno i da se dogovorimo dalje (...) Opća politička situacija je takva da danas i rijetko tko od međunarodnih čimbenika računa da će se ta Unija Bosne i Hercegovine održati. Još je drže kao rješenje, ali manje-više, traži se rješenje u razlazu te Unije. S druge strane, koliko god smo mi sa Muslimanima, sa Izetbegovićem sklopili sporazum, i javni i tajni – da treba ostvariti suradnju između Muslimana i Hrvata – toliko se te operacije s njihove strane, još uvijek nastavljaju. A, mi zbog strateških razloga trebamo ići na taj sporazum s njima. Ali, isto tako i osigurati, znači, strateške interese Hrvatske, što se tiče teritorija. Mi smo sa Izetbegovićem, razumije se ovo što govorim, ne treba spominjati da je samo za vas (...) postigli sporazum da se između Muslimanske i Hrvatske republike stvara tamo takvo prijateljstvo, da bi te dvije republike onda ušle, zapravo u konfederaciju sa Hrvatskom. A, imamo i sa Abdićem sporazum, da, ako dođe do razlaza, odnosno kada dođe do razlaza, da ta zapadna Bosna je sastavni dio Hrvatske (...) Ali, s druge strane imati u vidu i to da u muslimanskom vodstvu ima onih koji bi nastavili ofenzivne operacije protiv nas, u Herceg-Bosni, to treba osujetiti (...) S tim da kažem da je do mene dolazilo ponekad da nije bilo dovoljno razumijevanja s naše strane i u pogledu streljiva i u pogledu angažiranja helikoptera.

 

JANKO BOBETKO: Kompletna Peta brigada, sa svojim sastavom, znači sa ovog fronta, vinkovačkoga je kompletno, postepeno povučena i našla se na tom ratištu. To je oko 2500 ljudi, plus sve topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo, osim dva, tri časnika. Njihov glavni zadatak bio je da na toj liniji gore, kod Gornjeg Vakufa, gdje i sada drže položaj u samom gradu, uslijed, to je gotovo sada negdje tri mjeseca, oni su dio snaga izvukli radi odmora. Još je ostala jedna ojačana bojna, negdje oko 700 ljudi, sa svim topništvom i oklopom u širem prostoru Gornjeg Vakufa. Očito da i idućih deset dana, da će trebati razmišljati o dovlačenju novih snaga, na liniji dobrovoljnosti, da se oni zamijene, jer ljudi ne mogu toliko izdržati (...) Ja sam prekjučer razgovarao sa Toletom (Žarkom, op. pr.) u Dubrovniku i on je tražio da se sastane, rekao sam da ću biti tamo i da dođe, da je jedan presjek situacije koji počinje od toga da su snage zamorene, što je točno, i da za sada on smatra da oni nemaju, mislim Muslimani nekih friških snaga za neke protu-udare, što ne treba potcjenjivati, mora biti pripremljen. Dalje, dobrovoljci iz prve i druge brigade koji su se javili, oni su sada na položaju južno od Mostara, na položajima prema Blagaju i jedna grupa koju je vodio pukovnik Horvat ona se – jedan dio je ostao, drugi dio se raspao (...) to je bilo neorganizirano (...) Međutim, Peta brigada je svoj zadatak, po mom mišljenju, jako dobro učinila i radila (...)

 

FRANJO TUĐMAN: Pod čijim zapovjedništvom je bila Peta brigada tamo?

 

JANKO BOBETKO: Bio je Kapular (...) Ima svojih prilika i neprilika, tako da mislite u smislu zapovijedanja jedan od dosta ozbiljnih problema (...) Što se tiče streljiva, to je toliko precizno organizirano da je glavni dotur municije išao iz Ploča, direktno prema Mostaru iste noći kada je naručen. I general Marinović je od mene dobio ne samo zadatak, nego i sva ovlaštenja i neka postepeno popunjavamo taj front, jer je to najbliži, najkraći, nemam prevoz velikog, tako da je on sa svog fronta smo skinuli bateriju topova 122, minobacače, mine, municiju, dakle sva streljiva koja su tražena, dakle najkraćem roku, to je funkcioniralo može se reći odlično (...) Dalje, za municiju težih kalibara 130 u tri navrata su pošiljke i narudžbe koje su date, odmah su bile upućivane prioritetno i točno ka liniji fronta (...) To je i prekjučer jedan čitav teret otišao, ide odavde, težeg kalibra 130, 105, 120, a sa onog fronta ide sva druga municija, tako da jasno, troši se (...) Dakle, sa slavonskog osjetljivog prostora smo izvukli Treću i Petu brigadu (...) Sa ovim smo učinili jako puno u stabilizaciji fronta Vakuf i Mostar.

 

IMRA AGOTIĆ: Što se zrakoplovstva tiče i njegove uloge u ovim zadacima, ja vam samo mogu reći da smo mi, što se Bosne cijele tiče, u toku prošle godine, do momenta dok je zabranjeno letenje bilo za zapadnu Bosnu, izvršili 190 letova, sve noću, prevezli 450 osoba i 87 tona. Što se Herceg-Bosne tiče, u toku 1993. realizirano je 105 letova, prevezeno je 700 ranjenika, plus oko 1300 drugih osoba i 50 tona tereta. To je išlo sve po zahtjevu HVO (...) Zrakoplovna podrška, u smislu upotrebe helikoptera HRZ je potpuno neorganizirana, sa naše strane. Zbog toga što svi ti zahtjevi od njih dolaze nekakvim, ako se ja mogu usuditi reći, neredovnim putovima. Tu linija zapovijedanja Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom i Hrvatskom vojskom uopće nije poštovana. Sve to ide manje-više preko ureda gospodina ministra ili direktno od Tole Žarka, ili od ljudi iz Glavnog stožera HVO, prema mješovitoj zrakoplovnoj eskadrili u Divuljama, koji su oni nekako smatrali i smatraju eskadrilom, koja je zadužena za njih (...) Mislim da bi trebalo formirati jednu postrojbu iz redova Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koja bi sa helikopterima HVO ili našim helikopterima bazirala na prostoru Hrvatske zajednice Herceg-Bosna (...) Vi znate da niste imali primjedbi na HRZ da je letjelo bez najave u Herceg-Bosnu (...) Izvrsno bi bilo da mi uputimo jednog časnika tamo ili da oni upute jednog časnika kod nas, na neko od mjesta, može i na istureno zapovjedno mjesto, recimo u Splitu, koji bi koordinirao upotrebu helikoptera. Dešava nam se situacija da mi uputimo helikoptere u Kiseljak, Novu Bilu ili ovo sada kada je bilo izvlačenje ranjenika – imali smo situaciju da je izvršena promjena posade od naše strane i kada su došli tamo, ovi su počeli ulaziti ranjenici u helikopter i ovom članu posade, našem, svako daje po sto maraka. On se začudio, on je sada prvi puta došao i začudio se šta je to sada. Znači, ove prethodne posade, koje su išle, oni su im naplaćivali, neki, te letove, što je po mome shvaćanju

apsolutno nedozvoljeno.

 

JOSIP LUCIĆ: Nakon što ste nam izdali zapovijed ovdje da poduzmemo sve što je moguće u vezi pripremanja dobrovoljaca, ja sam obavio razgovore na nivou zagrebačke operativne zone, na nivou osječkog zbornog područja, u prostoru Istre i u stožeru. Sve ljude koje sam poznavao, koji su imali neke dodirne veze sa Hercegovinom, porijeklom ili ostalo. Organizirane su dobrovoljačke formacije i pretežno zapovjednih struktura nižih koje su otišle dolje. To je drugi ili treći put kako ja pripremam dobrovoljce po različitim osnovama za taj prostor, međutim, moram reći isto jednu stvar: mi nikada nemamo nikakvu pismenu uputu i veoma je teško tim ljudima poslije uzvratiti (...) Imam i pismenu izjavu jednoga, jer sam tražio da mi napiše pismenu izjavu, nisu prihvaćeni u onom smislu kako su očekivali, ne da ih se dobro dočeka, nego da ih se organizirano dočeka, da znaju gdje će biti upotrijebljeni, da znaju što će raditi. Nakon nekog vremena, u prosjeku nakon mjesec dana, ja mislim da se 50 posto ljudi vratilo. Jer, oni su rekli, pazite to su ljudi koji su ratovali dugo, dvije godine. I ja moram istaći nekolicinu ljudi, recimo Andabak, Miličević, Kožul, ja mislim da je 90 pripadnika Prve brigade, šta ja znam, otišli, i još uvijek borave dolje već su mjesecima dolje (...) Moram reći da ćemo sve manje dobrovoljaca pronalaziti za taj prostor (...) Jedan od razloga je, reći ću vam – ja ću reći ono što ljudi govore – mislim da je i sada u jednoj analizi utvrđeno da u, od 100 dobrovoljaca, 22 su bili ljudi koji porijeklom iz Hercegovine. Po svim postrojbama Hrvatske vojske ima značajan broj ljudi, koji su porijeklom ili su rođeni Hercegovci. Međutim, niti oni nisu zainteresirani da idu više dolje, nisu zainteresirani (...) Izgleda da su novcem razoreni međuljudski odnosi.

 

IMRA AGOTIĆ: Mi bi željeli zapovijed u tom smislu, kako i šta. Ja sam danas uputio, danas je moj načelnik stožera, brigadir Čuletić u Glavnom stožeru kod gospodina Brune Stojića i zapovjednik, načelnik stožera zrakoplovne baze, da probamo s njima koordinirati, da vidimo, dogovorimo se u čemu su problemi u zrakoplovnom pogledu i što im možemo pružiti u tom pogledu. Mislim da će poslije toga po vašoj zapovjedi, izričito i za to, do sada smo svu pomoć nekako stidljivo pružali, sve smo to onako znate, iskreno vam kažem, mene Dunja zahtijeva da šaljem helikoptere u Kiseljak, u Novu Bilu, a gospođica Dunja recite mi, ne, ne, hitno, ranjeni su, a što da ja kažem, neću? Ja molim samo da ide sve linijom zapovijedanja, time ćemo efikasniji biti (...) Časnik sigurnosti HVO dolazi na aerodrom Divulje i traži ljude koji će letjeti za Herceg-Bosnu, ja ne znam točno kolike tarife, ali iz džepa vadi marke, plaća. To je jako pogubno po moral ljudi. On je pripadnik HVO.

 

GOJKO ŠUŠAK: Vas moj šef kabineta zove, vi kažete da trebate od nekoga drugog zapovijedi. Ja sam razgovarao sa generalom, ja ne znam šta treba napraviti. Vi ste u ministarstvu obrane, gospodine generale. Ali, vi to ne shvaćate, od kada vas ja poznam, i tu je bit problema. Gospodine generale, nikada Peta brigada nije bila sva u Hercegovini, nikada više od tisuću ljudi iz Pete brigade, vi govorite 2500 ljudi. 2500 broji brigada. Nikada nije bila angažirana, ona je bila pet mjeseci angažirana na Zemuniku dolje, i ona je prebačena u Hercegovinu, već umorni ljudi. Nikada više, sada ima oko 700, nikada više od tisuću ljudi nije bilo iz Pete brigade tamo, nije moguće bilo.

 

JANKO BOBETKO: Kompletna Peta brigada, ministre...

 

GOJKO ŠUŠAK: Gospodine generale, dozvolite, ja vama nisam uskakao u riječ. Vi ste i jutros Kapulinu naredili da povuče brigadu.

 

JANKO BOBETKO: Nije točno, nije točno.

 

GOJKO ŠUŠAK: Generale, ja bih volio da jedanput mi i zapovjednike brigada saslušamo, i njihovu verziju, jer on je kod mene zvao, pa je išao kod vas, nazad. Pa ste mu vi rekli da ćete vi to kod Predsjednika večeras riješiti.

 

JANKO BOBETKO: Ja bih molio, budući se sa mnom razgovara, ravnopravno i otvoreno, i da me se ne optužuje.

 

GOJKO ŠUŠAK: Stalno me se optužuje (...) Ni jedan tenk – 12 tenkova je gore upućeno, baterije topova, municija. Dakle, sve što ima brigada je prevučeno i to je spasilo situaciju dolje u dolini Neretve (...)

 

FRANJO TUĐMAN: Čujem bilo je po ministarstvu, po stožeru, pa do dolje, kaže daje se za Hercegovinu, od odgovornih ljudi, od generala pa do časnika tamo. Čim se tako pristupa, znači onda to nije u redu, onda je riječ o neshvaćanju da je to od strateške važnosti ne samo za sadašnjost, nego i za budućnost hrvatske države (...) Bez obzira što smo bili u toj delikatnoj situaciji da se izravno ne angažiramo, ipak taj svijet zna da smo tamo prisutni, pa ne navaljuju drvljem i kamenjem na nas zbog toga koliko zbog onoga što se desilo u gospićkoj operaciji, u razaranju onih sela srpskih tamo (...) Opća situacija, opet – kao što znate, ovi Srbi u tim, od Knina do Baranje su međusobno u razračunavanju (...) ne mogu poduzeti nikakve veće ofenzivne operacije, ipak, bez odobrenja Beograda. A Beograd je, isto tako, u takvoj situaciji, da bi želio zapravo primirje, i izlazak iz te teške situacije, u kojoj se nalazi, ekonomskoj, i sankcijama i to. Abdić je bio sa Miloševićem i Karadžićem i oni su mu se složili da mu, da su oni za to da mu se odobre komunikacije prema Karlovcu i prema Turnju gore. Tako da to sve skupa govori (...) da se pametno angažiramo u BiH (...) I što ste, napalm bombe, nekakve praskalice da se tamo upotrebi s kojima ste bili zastrašili i još jugo-armiju i kasnije neke muslimane. Nešto smislite to bi nam bilo veoma važno. Među nama rečeno, slušajte, čak su i ovi evropski pregovarači očekivali da ćemo mi taj problem riješiti.