Petar Kriste |
|---|
 |
PETAR KRISTE, MINISTAR OBRANE U PRVOJ VLADI RH, A POTOM MINISTAR TRGOVINE DO LIPNJA 1992.
Na odgovor i dokaze o tome kakvi su sve aranžmani postojali, morat ćemo pričekati još neko vrijeme. Mogu reći samo to kako ima indicija da je ono što se zbivalo oko Dubrovnika u nekoj vezi s razgovorima između predsjednika Tuđmana i predsjednika Miloševića. Mislim da će se ubuduće pokazati neka preciznija saznanja i dokumenti u vezi s tim, utoliko više što se u novije vrijeme već pokazalo da su vođeni razgovori o tome kako bi Srbija dobila izlaz na more na području oko Dubrovnika. Ne znam kako bi drukčije Srbija i dobila izlaz na more bez ozbiljnih implikacija na dubrovačko područje
“Čudim se generalu Tusu, kojega inače visoko cijenim, i kao čovjeka i kao vojnika.”
tekst
* knjigu o ratu na području Dubrovnika naslovili ste Iznevjereni grad. Tko je u to vrijeme, po vašemu mišljenju, iznevjerio Dubrovnik?
- Dubrovnik je u prvoj godini rata bio u iznimno teškim okolnostima, da ne ponavljam sad sve poznate podatke o odnosu napadača i branitelja. U takvim okolnostima, po mom dubokom uvjerenju, Dubrovnik nije dobio potrebnu pomoć od središnje državne vlasti. Istina je da je u to vrijeme čitava Hrvatska bila u teškoj situaciji, i da se potrebna pomoć u punoj mjeri nije mogla osigurati ni na drugim područjima Hrvatske. Ali, na temelju svega što sam kao ministar imao prilike vidjeti, čuti i doživjeti, mogu slobodno reći da Dubrovnik nije dobio ni onu pomoć koja se, uza sve poteškoće, realno mogla uputiti gradu pod opsadom.
* Iz vaše knjige očito je da ni tadašnji premijer Franjo Gregurić nije imao praktičnu moć da o pomoći Dubrovniku odlučuje bez ministra obrane Gojka Šuška. Kako to komentirate?
- U to vrijeme Ministarstvo obrane je bez svake sumnje u tim stvarima imalo glavnu riječ. No, kad spominjem središnju državnu vlast, a govorim isključivo o stvarima kojima sam u Vladi bio svjedokom, onda na umu imam sva tijela vlasti, od toga ministarstva do ostalih centara koji su raspolagali vojnim potencijalom, pogotovo oružjem i opremom, što Dubrovnik nije ni nakon brojnih naših nastojanja dobio u zadovoljavajućoj mjeri. Dubrovnik nije tražio pomoć u ljudstvu, nego u oružju i vojnoj opremi. Domaćih ljudi bilo je dovoljno, pogotovo mladih, koji su bili spremni da ponesu izravni fizički teret u obrani grada. U vrijeme prvog napada na Dubrovnik, 1. listopada 1991. godine, bio sam u Dubrovniku i osvjedočio se da za okupljene branitelje jednostavno nije bilo dovoljno oružja. Naime, ni u približnoj mjeri...
BRANITELJI BEZ ORUŽJA
* Imali ste nekoliko prilično otvorenih nesporazuma s Gojkom Šuškom u to vrijeme?
- U knjizi sam namjerno objavio i razgovore unutar Vladinih krugova, i zapisnike mojih istupa s Vladinih sjednica. Mislim da je iz toga vidljivo da nije u dovoljnoj mjeri pokazano razumijevanje za položaj Dubrovnika. Žao mi je što neki odgovorni pojedinci danas nisu živi, da se očituju o ovim pitanjima, ali oni na sve to ionako nisu reagirali ni u ono vrijeme.
* Da je oružje bilo na vrijeme i u realno mogućoj količini poslano u Dubrovnik, što se moglo izbjeći?
- Teško je o tome govoriti s punom sigurnošću, bi li veći dio teritorija bio sačuvan, te bi li žrtava bilo manje. U ono vrijeme prijetila je opasnost da sve padne i da dođe do pokolja širih razmjera. Da je grad pao, mislim da bi žrtava bilo puno više negoli ih je bilo u Vukovaru. Uostalom, i Dubrovnik je pod opsadom imao četiri puta više stanovništva nego Vukovar. Iz te perspektive svaka puška i svaki metak značili su veću šansu da se pad grada izbjegne. Ali, čini mi se da bi uz bolju opskrbu obrane ipak bilo spriječeno gubljenje dijela teritorija oko Dubrovnika, i da grad ne bi bio onako stiješnjen na usko gradsko područje. Napredovanje neprijatelja bilo bi u tom slučaju sporije, i slobodni teritorij omogućavao bi općenito lakšu i djelotvorniju obranu.
* Koliko je vaša pozicija, te pozicija Ivana Cifrića i Davorina Rudolfa, koji ste poslani u Dubrovnik kao povjerenici Vlade, utjecala na razvoj događaja u gradu?
- Da gotovo nikakvog utjecaja na to ne možemo imati, znali smo čim smo krajem studenog poslani iz Zagreba. Formalne ovlasti nisu nam bile od pomoći, jer nije bilo faktičkih mogućnosti da se na licu mjesta popravi položaj obrane grada. Neposredno nakon pada Vukovara u zraku je visjelo pitanje kada će pasti Dubrovnik i eventualno Osijek. I Dubrovniku i Osijeku u tome je trenu puno više trebalo oružje nego nekakva Vladina delegacija. Nas trojica osvjedočili smo se u Dubrovniku da obrani ne možemo bitnije pomoći, osim pokušajem da pregovorima dobijemo na vremenu, što su dubrovački pregovarači u susretima s predstavnicima JNA pokušavali čitavo vrijeme. Ipak smo otišli, naravno, jer svojom prisutnosti nismo mogli ni naškoditi obrani grada. Stjecajem sretnih okolnosti postigli smo prilično zadovoljavajući sporazum s JNA, i na temelju toga je nakon 7. prosinca došlo do postupnog popravljanja situacije, koja je dan prije bila dosegla krajnje kritičnu točku.
PREGOVORI S JNA
* S kojom ste onda namjerom poslani u Dubrovnik?
- Dolazeći u Dubrovnik, imali smo na umu iskustva Vukovara, gdje su oni koji su predvodili obranu grada bili nakon pada optuženi za izdaju. Pretpostavljam da je to bila neka vrsta pranja državne vlasti od onoga što se dogodilo, a kako se u Dubrovniku očekivala repriza Vukovara, bilo nam je jasno da naše poslanje unaprijed znači pripremanje alibija za pad Dubrovnika. Na žalost, imali smo osnove da u to vjerujemo. Do Dubrovnika nismo mogli proći legalno, bez dopuštenja JNA, nego je bilo moguće iskoristiti jedino ilegalne, tajne putove. Unatoč tome, odluka predsjednika Vlade, povjerljivog karaktera, bila je još prije negoli smo je dobili u ruke objavljena u svim sredstvima javnog informiranja, od radija do novina. Je li onda smisao našeg odlaska bila pomoć Dubrovniku, ili osiguravanje pozicije žrtvenih jaraca u slučaju gubitka grada? Stekao bi se tada dojam da je učinjeno sve što se moglo, a to ni slučajno nije bilo tako.
* Jeste li pratili aktualnu polemiku između ondašnjeg načelnika Glavnog stožera HV-a Antona Tusa, i također ondašnjeg gradonačelnika Dubrovnika Pera Poljanića, o navodnim nakanama predaje Dubrovnika neprijatelju?
- Jesam, i čudim se generalu Tusu, kojega inače visoko cijenim, i kao čovjeka i kao vojnika. Stvar je potpuno čista, i mislim da je sad i on shvatio da je dao nepromišljenu i pogrešnu izjavu, koja može imati posljedica i na sigurnost pojedinih ljudi danas, u krajnjoj liniji. Iz dokumenata koji su sada dostupni javnosti, jasno je da su Dubrovčani neprestano pregovarali s armijom, ne bi li dobili na vremenu. Osjetili su tada da armija zaoštrava stav, i poslali su izvještaje o tome u Zagreb. U nastavku pregovora armija je tražila predaju grada i ponudila svoj prijedlog sporazuma. Ništa logičnije nije bilo, nego da Poljanić pošalje na tome temeljen izvještaj u Zagreb. Nije on nipošto ponudio prijedlog sporazuma armiji, nego upravo obrnuto, no to je sada srećom potpuno jasno, nakon što su objavljeni svi dokumenti.
PRAVO VRIJEME
* Drugim riječima, klica eventualne izdaje i predaje grada mogla je u to vrijeme postojati samo među odgovornima u Zagrebu, a nikako u Dubrovniku?
- Na odgovor i dokaze o tome kakvi su sve aranžmani postojali, morat ćemo pričekati još neko vrijeme. Mogu reći samo kako ima indicija da je ono što se zbivalo oko Dubrovnika, u nekoj vezi s razgovorima između predsjednika Tuđmana i predsjednika Miloševića. Mislim da će se ubuduće pokazati neka preciznija saznanja i dokumenti u vezi s tim, utoliko više što se u novije vrijeme već pokazalo da su vođeni razgovori o tome kako bi Srbija dobila izlaz na more na području oko Dubrovnika. Ne znam kako bi drukčije Srbija i dobila izlaz na more bez ozbiljnih implikacija na dubrovačko područje.
* Zašto ste čekali sve ove godine da objavite svoja saznanja o tim događajima?
- Dok je veliki dio zemlje bio pod okupacijom, bio sam uvjerenja da ne bi bilo pametno javno pokazivati sve unutarnje slabosti, bar ne pred neprijateljem. No, da bih potegnuo prava pitanja, nisam čekao ni časa, nego sam vrlo otvoreno o svemu raspravljao u samoj Vladi, među odgovornima. Ja sam napustio HDZ 1994. godine, a o tome kad je pravo vrijeme za ovakvu knjigu, teško je govoriti. Ipak, knjiga se nalazila kod izdavača još dok se vjerovalo da je predsjednik Franjo Tuđman u dobroj kondiciji. Vaša aluzija, dakle, s njegovom smrti i promjenom vlasti, nije utemeljena. A neki mi postavljaju i pitanje zašto sam knjigu objavio tako rano, dok su sjećanja na ratne patnje tako svježa, dok se još nisu slegle sve strasti...
Igor LASIĆ
|
||||
