Dr. Šemso Tanković, profesor statistike na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, društveno i politički angažirani član Islamske zajednice u Hrvatskoj te utemeljitelj i predsjednik (već treći mandat) Stranke demokratske akcije, nedavno je na simpoziju »Suvremeni svijet i terorizam«, u zagrebačkom Islamskom centru, održao zanimljivo predavanje »Upotreba i zloupotreba terorizma«, o čemu razgovaramo u kontekstu aktualnoga rata u Iraku.

• U svom predavanju istaknuli ste da intelektualci na Zapadu znaju gotovo sve o islamskim terorističkim organizacijama, ali jako malo o zapadnjačkim pandanima poput Ku Klux Klana, Francuske akcije, židovske Irgun Zwai Leumi ... Kako to tumačite?
– Trenutno dovršavam rad u kojem nastojim slikovito prikazati događanja vezana za historiju onoga što se danas naziva terorizam. Ono što je danas najveći problem, bilo je i nekoć, ali je danas posebno aktualno, zahvaljujući vrlo snažnom udjelu medija, jest to da su u upotrebi dvostruka mjerila. Tu se može postaviti i načelno pitanje u kojoj mjeri mediji sudjeluju ili u kojoj mjeri su zloupotrijebljeni da pripreme javno mnijenje svoje zemlje za nešto što će možda tek uslijediti. Meni se čini da najsnažnije zemlje svijeta, u prvom redu Sjedinjene Američke Države, koje su ekonomski, vojno i politički vodeća zemlja svijeta, mogu i stvaraju određene predloške koji pogoduju onomue što mi danas nazivamo svjetski terorizam. Neću ništa novo kazati ako navedem neke od najsvježijih primjera koji upućuju da je, primjerice, Osama bin Laden stvoren u okviru američkih laboratorija.
 

• Želite li reći da je Bin Laden instruiran i instaliran na Srednjem istoku kao američko »oružje« koje se otelo kontroli?
– Ja to ne znam i sasvim sigurno ne mogu znati. Ali na temelju onih podataka koji se prezentiraju u medijima otprilike se kaže ovako: u vrijeme sovjetske agresije na Afganistan američke tajne službe su izravno pomagale obranu Afganistana. Navodno, u takvim je okolnostima stvoren čitav niz institucija koje su se pokazale kao borci za slobodu Afganistana, ali su se kasnije očito suprotstavile nekim drugim modelima infiltracije u tu regiju.
Osama bin Laden je, po onome što se može iščitavati iz pojedinih vijesti, stvoren u nekome od laboratorija SAD-a, a u određenom trenutku on se okrenuo protiv svojih naredbodavaca. Međutim, ima tu još jedan problem: tko ima najviše koristi od toga što je, recimo, učinila Al-Qaida u terorističkim napadima na Washington i New York, 11. rujna? Praktično kad sada pogledate, najviše koristi od toga imaju SAD i Izrael.
U tom kontekstu bilo bi uputno postaviti pitanje: nije li Al-Qaida i Osama bin Laden njihov »igrač«? Ja, naravno, ne mogu o tome empirički govoriti, nego samo sa stajališta tko ima najviše koristi. Jer to sigurno nisu ni Afganistan ni Irak ni Europa, čak ni Rusija ili Kina. Po mom dubokom uvjerenju oni su proizveli sve te terorističke aktivnosti na način da su stvorili te institucije i nosioce tih institucija, te su sasvim sigurno mogli i pretpostaviti da se može dogoditi nešto što će određenu aktivnost pretvoriti u svoju suprotnost.

• Tu tezu je već iznio francuski novinar Meyssan. Međutim, terorizam s predznakom »islamski«, postoji na Srednjem istoku već desetljećima prije Al-Qaide i Bin Ladena, da spomenemo samo organizacije kao što su Hamas i Islamski džihad koje se same kite ovim predznakom. Je li islamistički ekstremizam zaista generator terorizma ili te organizacije skrivaju prave motive iza vjerske etikete?
– O toj temi bi se dalo dosta raspravljati. Reći ću samo nešto što može biti samo više-manje uspjela analogija. Mi smo u školama dosta učili o načinu na koji su neki narodi branili svoju slobodu. Ako je u pitanju neka snažna državna institucija, onda su šanse da joj se pruži neki normalan oružani otpor vrlo, vrlo male. Naravno, u takvim situacijama pojavljuju se manje skupine koje pružaju otpor oficijelnoj vlasti. Mi smo u našim školama učili o oblicima narodnog otpora kao što su uskoci i hajduci. Za nas su i uskoci i hajduci bili heroji. Danas imamo primjer Palestine. Nakon što je 1948. stvorena država Izrael, brojni židovski doseljenici počeli su istjerivati domicilni narod, što se i dan danas događa.
Tu sad doista imamo situaciju Davida i Golijata, imamo jedan istočni grijeh kršćanskog svijeta prema Židovima u 2. svjetskom ratu, tako da je sada došlo do jedne nepodijeljene podrške gotovo čitave Europe, sa snažnim naglaskom na SAD, državi Izrael. Tu nema više nikakvih kriterija u toj podršci koja je proizišla iz činjenice da je tomu narodu učinjena jedna strašna historijska nepravda i grijeh – koji se zove holokaust. I sada što se događa? Događa se da domicilno stanovništvo pruža otpor i mi taj otpor nazivamo terorizmom. Dakle, gledajte, ako sad uzmemo jednu historijsku dimenziju: s jedne strane uskoci i hajduci koji su činili iste stvari su heroji, a ista stvar koja se sada događa u Palestini i u nekim drugim sredinama proglašava se terorizmom. Ja doista moram sebi postaviti pitanje zbog čega je to tako?

• No, terorizam je već po svojoj definiciji različit od gerile čiji ciljevi su ponajprije vojno-policijske formacije, dok teroristi ne prave razliku između vojno-policijskih i civilnih ciljeva. Može li se takva teroristička strategija opravdati borbom za slobodu, bez obzira na to radi li se o Hamasu u Palestini ili IRA-i u Sjevernoj Irskoj?
– Vrlo je tanka linija razdvajanja između gerile i ovoga što danas nazivamo terorizam. Po meni je to opet pitanje dvostrukih mjerila. Tako dugo dok postoje dvostruka mjerila, mi praktički ne možemo ići u rješavanje ovoga groznog problema. Čovjek koji je istjeran iz svoga doma i doveden na rub strašnoga poniženja, praktički jedino što može žrtvovati je – svoj život. I on to čini. Pogledajte, kakav je pristup tom dvostrukom mjerilu.
Sjećate li se izjave supruge Tonyja Blaira koja je u jednom trenutku, a upravo je rodila najmlađe dijete, rekla da kao majka suosjeća s tim samoubojicama. Nakon toga bjesomučna kampanja protiv nje bila je tolika da se morala ograditi od te izjave. Za mene je i to terorizam. Na kraju krajeva, uzmimo problem Čečenije! Tko je tu terorist? Da li snažni ruski div ili jedan mali, ali ponosni narod koji želi da sam sebi kreira svoju budućnost?

• U propagandnom ratu teror se nerijetko opravdava tzv. višim – vjerskim, ideološkim i nacionalnim ciljevima, bez obzira na to dolazi li od kršćana, židova, muslimana ili neke treće strane. Koliko se doista radi o »višim« ciljevima, a koliko o kamufliranju vrlo »prizemljenih« motiva?
– Temeljni problem svih kreatora terorizma je – kako kod vlastitog naroda izazvati najmanje nervoze i stresova i kako osigurati da vlastiti narod to »što mi činimo« prihvati kao nešto normalno. U tom kontekstu, najlakše se kod običnog puka koriste vjerski atributi za profane ciljeve. Pa odjedanput George Bush postaje veliki kršćanin. Međutim, niti je on kršćanin niti je Saddam Hussein musliman, jer način na koji oni žive i na koji ostvaruju svoje temeljne ciljeve je sve samo ne kršćanski, samo ne muslimanski.
U pitanju je temeljni model kako kod vlastitog naroda osigurati podršku za ono što ćemo učiniti ili što činimo. Dakle, ne prihvaćam da možemo govoriti o kršćanskom, židovskom, ali isto tako ni o islamskom terorizmu. U pitanju je samo igra. Jer najlakše ćeš jednog kršćanina pridobiti ako prikažeš islam kao religiju rata, kao religiju koja želi ostvariti svoje ciljeve ratovima...
Prema tome, ako uspiješ na takav način prikazati islam ili neku drugu religiju, onda je sasvim sigurno da će domicilni svijet to prihvatiti kao nešto normalno i onda sve ono što se događa pod firmom zločina neće praktički biti osuđeno. Da je to doista tako, svjedoče nam neke ankete: u Srbiji su Karadžić i Milošević i dan-danas najprihvatljiviji heroji, u Americi Bush uživa fantastičnu potporu, onog trenutka kada je Putin krenuo u bjesomučni obračun s čečenskim narodom, odjedanput je postao najpopularniji ruski predsjednik.
Danas je puno teže graditi animozitet na ideološkoj osnovi kao nekad između komunizma i kapitalizma. Najlakše je da se to učini kroz religiju, i to se fantastično radi. Religija je zloupotrijebljena, prije svega u profane ciljeve, kao što je dobivanje velikoga bogatstva, primjerice u Iraku.

• Koje su ključne razlike između terorizma takozvanih ilegalnih organizacija i, globalno sve nazočnijeg, »legalnog« državnog terora?
– Državni terorizam, s obzirom da ga provodi država koja je organizirana i snažna, po mnogo čemu ima daleko snažnije implikacije na sva događanja nego što ga ima skupni ili pojedinačni terorizam. Jer niti jedna skupina, ma koliko dobro bila organizirana, ne može proizvesti toliko zla koliko ga može proizvesti jedna organizirana i snažna država. Očito je da država mora biti ta koja se mora odreći supremacije zato jer ima snagu vezanu za svoje institucije, a naravno treba i osluhnuti koji su segmenti suprotstavljene strane voljni za suradnju.
U ovom slučaju veća je odgovornost na državi, jer ona ima veću snagu djelovanja i ona je ta koja mora shvatiti da se problemi ne mogu riješiti državnim terorom, što pokazuju primjeri Sjeverne Irske i Palestine. To se može riješiti jedino modelom Europske unije koja tamo gdje se uključi ne priznaje nikakvu dominaciju većine nad manjinom niti manjine nad većinom.

• Nije li u tom kontekstu rat u Iraku sukob dvaju državnih terora – jednoga regionalnoga i jednoga globalnoga?
– U nekoliko sam navrata rekao i ponovit ću: ishodište svega je da se najsnažnija država svijeta ponaša praktički kao država-diktator. Tu se javljaju neka obilježja što opisuju svrhu te diktature koju sad imamo ustoličenu u liku Georgea W. Busha. Jedni govore da je to dobro jer će se na taj način preduhitriti sva moguća obilježja snaženja nekih regionalnih režima itd. Međutim, historija je učiteljica života i ona nam je posve jasno rekla da nikada niti jedna stvar ne može biti trajno pozitivna niti trajno negativna. Pa recimo, ja mogu shvatiti da George W. Bush i njegova administracija i Amerika kao takva doista želi sve najbolje sebi i cijelom svijetu.
 

Međutim, uzmite brojne prethodnice koje su nastupale s istom parolom da žele prosvijetliti ovaj svijet, a praktički sve se svodilo na osvajanje i zadržavanje supremacije. Amerika to želi i ona je to jasno pokazala. Mi praktički imamo teror na svim razinama i stupnjevima snage; teror najmoćnije države, teror regionalne sile... što pokazuje i slučaj Slobodana Miloševića koji je bio glavni pokretač terora na području bivše Jugoslavije. Doista, postoje regionalni diktatori, ali najtragičnije je to da najsnažnija zemlja svijeta kao što je Amerika svojim ponašanjem zaista zabrinjava svakoga normalnog čovjeka na svijetu.
Gordan Pandža