RIJEKA, 23. svibnja – »Svaka reforma u zdravstvu u Hrvatskoj se samo formalno odrađivala, iako je financirana kreditom Svjetske banke koji ulazi u naš vanjski dug. U vrijeme reforme hrvatski liječnici iz hitne pomoći upućivani su u Australiju na dodatnu edukaciju, jer nam je valjda australski model primjeren. Golem je novac potrošen na intelektualne usluge i honorare savjetnika projekta reforme, za što bi netko i kazneno trebao odgovarati. I HDZ-ovi i SDP-ovi zastupnici u Saboru su potvrdili da je tijek reforme zadovoljavajući. Događanja pokazuju da Ministarstvo zdravstva ne može kontrolirati troškove u zdravstvu, pa nas sada uveseljava pričom da troškovi u tom resoru enormno rastu, te proglašava krizno stanje koje je u zdravstvu isto od 1995. godine do danas.« Tim je riječima naš sugovornik, saborski zastupnik Primorsko-goranskog saveza i priznati hrvatski internist privatne liječničke prakse u Rijeci, dr. Nikola Ivaniš komentirao aktualna događanja.

• Dr. Ivaniš, nekoliko ste puta od svojeg ulaska u Sabor 1995. kritički govorili o reformi zdravstva, i za HDZ-ove i za SDP-ove vlade. Bezuspješno ste pokušali progurati i svoj prijedlog reforme. Možete li rezimirati sva ta događanja?
– Kada se u Hrvatskoj išlo u reformu zdravstva, nije nam bila potrebna. Trebala nam je reforma sustava zdravstvenog osiguranja. Unatoč neuspjeloj reformi, zdravstvo nam je, u usporedbi s nizom zemalja srednje i jugoistočne Europe, još bolje. Najgore što se tada dogodilo je to što je provedena prisilna privatizacija i čvrsto uništavanje domova zdravstva. Dom zdravlja je institucija koju je formirao naš čovjek Andrija Štampar.
Štamparov model doma zdravlja cijeli je svijet prije mnogo godina prihvatio kao savršen model privatne zdravstvene zaštite. To smo uništili i tek se posljednjih godinu, ili dvije primjećuju pokušaji da se domove zdravlja ostavi i spasi kao neke jezgre primarne zdravstvene zaštite. Dugo se upozorava da je nužno smanjiti troškove u bolničkom zdravstvu. Svi ministri zdravstva Hrvatske su do dana današnjega obećavali da će provesti objektivnu kategorizaciju bolnica, a to znači da će se u skladu s veličinom, značenjem, kadrovskom ekipiranošću, stručnom osposobljenošću i objektivnim uvjetima za rad, odrediti što koja bolnica može i mora raditi, ali istodobno i što neke ne smiju raditi, te napraviti pravu mrežu kategoriziranih bolnica. Zadnji je put Ministarstvo zdravstva 2001. godine ponovno tražilo stav o tome kako provesti kategorizaciju, ali ona opet nije učinjena.
 

• Na što ste najviše apelirali svojim prijedlogom?
– Reforma koja se svodila na ograničavanje prava osiguranika, smanjivanje prava osiguranika, ili u najgorem slučaju i gubitak prava osiguranika, nije reforma koja odgovara hrvatskom društvu. Morali smo provesti reformu financiranja zdravstvenog sustava, osigurati odgovarajući dio bruto nacionalnog dohotka za zdravstvo i u njemu provesti racionalnu organizaciju na razini privatne i bolničke zdravstvene zaštite. Ovako nismo napravili ništa. Nemamo kategorizirane bolnice i jasno određeno što je to što osiguranik u Hrvatskoj dobiva za osnovno zdravstveno osiguranje.

• Kako komentirate poteze prethodne, a kako sadašnje vlade kad je zdravstvo u pitanju?
– Zastupnik sam od 1995. godine i tvrdim da se ništa bitno, ni pozitivno, ni negativno do danas nije dogodilo. Sabor je godinama izvještavan o stanju reforme zdravstva. Smatram kako reforma ne bi smjela biti ograničavanje, smanjivanje i gubitak stečenih prava. Država mora osigurati efikasnu zdravstvenu zaštitu, primarnu i bolničku. Nema razloga sada govoriti o nekakvoj posebnoj krizi kad će svi realni i danas reći da je ona već dugo prisutna. Moj kolega, dr. Ante Tukić iz Splita i ja upozoravali smo na to, ali uzalud, jer nikada nismo pripadali saborskoj većini.

• Dugo imate privatnu praksu. Kakva su Vaša iskustva i s čim imate najviše problema?
– Privatna praksa je dio integralne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj. Nije pokrenuta zato što su to htjeli pojedinci nego društvo i osnovni je problem privatne prakse je što je pojedinci iz državnog sektora i sustava HZZO-a gledaju kao poseban dio zdravstvene zaštite. Takvi bi najradije privatnu praksu izdvojili iz ukupnog zdravstva. Privatni liječnici, ordinacije i poliklinike dio su sustava hrvatskog zdravstva i bitno umanjuju troškove koje HZZO ima za specijalističke preglede i obradu pacijenata.
Zato danas nitko nema pravo gledati na privatnu zdravstvenu zaštitu kao zasebnu i ići s mjerama kojima će se smanjivati prava pacijenata koji posjećuju privatne ordinacije. Dapače, i osiguranici i djelatnici privatnih ordinacija trebaju biti nagrađeni, jer su u funkciji smanjivanja troškova HZZO-a.

• Što je ovoga trenutka nužno pokrenuti i napraviti da se stanje u zdravstvu popravi u što kraćem roku?
– Najprije ozbiljno sagledati kako dalje razvijati dom zdravlja i kakvu organizacijsku relaciju uspostaviti između doma zdravlja i liječnika primarne zaštite koji su u zakupu u domovima zdravlja i koji su uvjetni privatnici. Nužno je odlučno pristupiti realnoj kategorizaciji hrvatskih bolnica, kojom bi se provela dekoncentraciju zdravstvenih kapaciteta iz Zagreba.
Ljiljana Mamić Pandža