Ljubo Jurčić u Račanovu je vladu nakon razlaza SDP-a i HSLS-a ušao kao nestranački ministar gospodarstva, a kao nestranački kandidat na SDP-ovoj listi ulazak u Sabor izborio je u sisačkoj izbornoj jedinici, što je malo koga iznenadilo nakon uloge koju je odigrao u spašavanju Željezare Sisak. Taj profesor ekonomije s vrlo bogatim poduzetničkim iskustvom, jedan je od rijetkih bivših ministara koji otvoreno priznaje greške vlade u kojoj je ostavio upadljiv trag, a jedan je i od rijetkih oporbenih zastupnika s kojim i hadezeovci rado javno kontaktiraju, što mnogi tumače njegovim hercegovačkim podrijetlom. Razgovor smo počeli sa slučajem Bechtel, jer je Jurčić kao ministar vodio neke od najvećih poslova bivše vlade, npr. prodaju 25 posto plus jedne dionice INA-e.

• Koju glavnu poruku Vlada šalje izravnom pogodbom s Bechtelom?
– Svaka nova Vlada i svaki novi ministar su meta napada špekulanata koji nude jednostavna i lijepa rješenja, navodno u interesu Hrvatske, a poslije se ispostavi da se radi o sasvim oprečnom interesu. I mene su u prva tri mjeseca napadali takvi špekulanti, ali poslije Željezare Sisak i INA-e svijet je vidio da u Hrvatskoj mogu funkcionirati pravna država i transparentnost pa su se počeli javljati pravi strateški investitori.
Posljedice izravne pogodbe s Bechtelom, ako je bude, osjetit će se isti čas i imat će multiplikativne efekte jer će svi investitori ići na dogovor a ne na transparentnost. Može se očekivati da bi u tom slučaju neki ulagači tražili reviziju ugovora jer se otvorio prostor za direktan dogovor s vladom pa se ne mora poštovati procedura.
 

• Ni prve dvije značajnije privatizacije u koje je krenula Sanaderova Vlada - Sunčani Hvar i Belje - nisu prošle bez nedoumica, jer se odustalo od prvobitne namjere partnerstva sa Questusom na Hvaru, a natječaj za Belje je poništen nakon 24 sata. Kakva se poruka šalje na taj način?
– Generalna poruka je da Vlada u svom ekonomskom području rada zapravo nema jasan koncept kako želi raditi, nema ekonomsku strategiju, nema cilj, nije snimila postojeće stanje, nije odredila mjere s kojima će uz postojeće stanje postići cilj. Svaki slučaj se rješava ad hoc, ne uvažavajući cjelinu, pa se parcijalno i s ograničenim sagledavanjem stvari krene u jedan projekt, naiđe se na probleme i mora se vraćati natrag.

• Kako ocjenjujete nedavno izglasani rebalans državnog proračuna ?
– Budući da ne postoji strategija ne vidim svrhu rebalansa. Proračun je instrument ekonomske politike koji se mora uklapati u cjelokupnu ekonomsku politiku koja mora biti konzistentna. Zato sam u Saboru i postavio pitanje: s čime je ona konzistentna osim s potrebom da se plaćaju računi. To je razumljivo s pozicije ministra financija koji plaća račune, ali proračun nije pitanje ministarstva financija nego cijele vlade. Zato se na ovaj rebalans ne može gledati sa stručne strane nego samo s knjigovodstvene i djelomično financijske. Radi se zapravo o tzv. konzervativnom pristupu proračunu u kojem se sve svodi na to da tekući prihodi moraju pokrivati tekuće rashode. Tako je razvojna uloga proračuna apsolutno zacementirana. Ukratko, osim zadovoljavanja tekućih potreba uže države - administracije, vojske, policije, diplomacije...- koje se moraju financirati bez deficita, kroz proračunski deficit se financiraju faktori budućeg razvoja. Zato sve razvijene zemlje, od Japana do Njemačke, koriste proračunski deficit za izgradnju infrastrukturnih industrija budućnosti. Japan ima oko 7,7 posto deficita, Nijemci i Amerikanci oko četiri posto i koriste ga za stvaranje uvjeta za novi razvoj. To je ekonomsko-politička suština proračuna koja se u ovom proračunu ne vidi.

• Ali Račanova je vlada, kao i ova, tvrdila da joj je cilj proračunski deficit ispod maastrichtških tri posto. Kako onda financirati razvoj?
– Da sam ja u Vladi to sigurno ne bi bio cilj.

• Bivši ministar financija Mato Crkvenac je upravo to govorio.
– Ne bih sada detaljno ulazio u to, ali mislim da je to bio jedan od načina da se smanje apetiti koalicijskih stranaka u odnosu na proračun. Zato što su ti zahtjevi u početku bili takvi da bi proračun trebao biti dvostruko veći pozivao se i MMF. Zbog toga sam kolegama iz HDZ-a, kada su preuzimali vlast, rekao da imaju jedinstvenu Vladu pa im ne treba MMF i sada mogu »složiti tortu« kako spada. Međutim, ispada da sada i unutar samog HDZ-a postoje »koalicijski partneri«, koji imaju svoje »resore« i regionalna područja interesa.

• Kako ocjenjujete tvrdnje nove misije MMF-a da MMF nije znao da je bivša vlada toliko otišla u deficit iako ima uvid u knjige HNB-a u kojima je upisana svaka lipa koja uđe u Hrvatsku?
– MMF se u pravilu priklanja tekućoj vladi jer drugačije ne može funkcionirati budući da ne može biti u sukobu s vladom koja duguje MMF-u i financijskim institucijama. To je politički princip rada MMF-a. Svi su podaci svima bili jako dobro poznati.

• No novi ministri i nakon šest mjeseci tvrde da još otkrivaju skrivene dugove.
– Očito je da Vlada nije imala svoj koncept kada je stupila na vlast i sada ga tek traži. Pri tome se troši na snimanje situacije kao da je došla s druge planete, kao da nije bila oporba u zemlji u kojoj su sva izvješća HNB-a i Ministarstva financija dostupna javnosti. Nedoumice može biti oko nekoliko postotaka više ili manje, ali ako podatke znaju asistenti na fakultetu trebali bi ih znati i zastupnici. A ne da se uživa u oporbi a kada se slučajno osvoji vlast onda se diže vika.

• Slično je bilo i u prvoj godini trećesiječanjske vlasti.
– Da. Već sam to rekao kao i to da će dva mandata na vlasti ostati ona vlada koja unaprijed bude znala kakva je situacija, što želi i kako to namjerava postići, pa s takvom koncepcijom nastupi već prvog dana.

• Trećesiječanjska vlada je mnogo vremena i novca potrošila na saniranje i reorganiziranje brodogradnje, da bi na kraju priznala da posao nije do kraja obavljen. Kako to da se brodogradnja više ne pojavljuje kao tema?
– Ja sam u dobroj namjeri htio novoj vladi prenijeti svoje iskustvo s brodogradnjom, ne kao političar nego kao konzultant i ekonomist koji je puno vremena posvetio brodogradnji. Prvi korak kojeg je bivša vlada poduzela bilo je osiguravanje narudžbi, pa sada brodogradnja ima preko dvije milijarde dolara narudžbi, bez kojih se ne može restrukturirati brodogradnju u drugom koraku. Drugi korak je bio da se pripreme uvjeti da se sljedeći brod gradi s manjim troškovima, i već smo uglavnom znali gdje nastaju nepotrebni troškovi, gdje treba promijeniti organizacijski pristup. Nazirao se koncept utjecanja na brodogradnju koji bi joj omogućio da u roku od dvije godine posluje na nuli uz subvenciju od deset posto. Zbog toga sam tri puta bio u Ministarstvu gospodarstva, nije iskazan interes za ta iskustva. Sada se opet od početka snima situacija i proći će dvije godine da bi im postalo jasno ono što sam im htio prenijeti. Mogli su to prihvatiti, u roku od mjesec dana provjeriti je li to točno, te izraditi koncept u sljedećih mjesec dana. Ovako, brodogradnja ide spontano kako ide, a gubitci se vjerojatno uvećavaju. Mislim da će se u sanaciju morati opet uložiti više od 150 milijuna dolara.

• Što očekujete od najavljene porezne reforme koja bi trebala na snagu stupiti 1. siječnja?
– Da se ide u poreznu reformu s 1. siječnja ne bi bilo ovih upada u porezni sustav s trošarinama i igara s PDV-om. Mislim da ova vlada reformu neće moći ni provesti ako to nije prije razradila. Smatram da porezna reforma u nekom revolucionarnom smislu nije potrebna. Treba samo pojednostaviti porezni sustav i očistiti ga od upada koje je imala i prošla vlada s olakšicama. U maloj zemlji kao što je Hrvatska ne može se puno napraviti jer je 95 posto toga zadano. Ostalo su politički a ne ekonomski ili fiskalni potezi. Olakšice trebaju postojati ali ih treba razraditi i koristiti ih kao selektivni poticaj pojedinih segmenata potrošnje ili proizvodnje a ne da se ad hoc upada u sustav.

• Ni nakon pola godine mediji još nisu otkrili tko je u Vladi Ive Sanadera preuzeo nekadašnju ulogu Borislava Škegre ili Vašu i Slavka Linića u Vladi Ivice Račana. Tko je po Vašem mišljenju zadužen da razmišlja o gospodarstvu i priprema prijedloge konkretnih poteza?
– Po organizaciji to mora biti Središnji državni ured za strategiju kojeg vodi dr. Ante Babić

• Da, ali nakon nekih njegovih najava on je praktično nestao iz javnosti.
– To jest posao koji traži malo više vremena budući da očito nije obavljen prije izbora. Babić sada vjerojatno priprema koncept i to po američkom principu po kojem se strategija razrađuje u vrhu, a ministarstva ju kasnije provode. No, postavlja se pitanje, je li naš mentalitet, naša politička svijest i pozicija ministara, koji su i politički jaki u svojim izbornim jedinicama, takva da će oni razumjeti tu koncepciju sa stručnog stajališta, te hoće li pristati da budu puki provoditelji. Pitanje je socijalne psihologije naših političara hoće li se ministri uvrijediti kada shvate da su samo izvršitelji, a ne kreatori gospodarske politike.

• Takav sukob se već dogodio kada je dr. Babić najavio mogućnost uvođenja jedinstvene stope od 20 posto poreza na dohodak, dobit i dodanu vrijednost. Iz Ministarstva financija mu je odmah preko novinara vrlo jasno poručeno da su oni protiv toga te da ne bi smio takve stvari najavljivati dok se ne dogovori s njima.
– Kod svake nove organizacije treba uspostaviti komunikaciju između dijelova državne uprave. Kada se najavljivala reforma državne uprave, poručivao sam novoj vlasti da to ne radi odmah nego da najprije upozna sustav, vidi što valja a što treba izbaciti, a onda do kraja godine napravi organizaciju koja će startati 1. siječnja 2005. To bi bio pravi organizacijski, a ne politički pristup, jer ne možete kvalitetno reorganizirati nešto što ne poznajete. Zbog toga sada imamo lošu komunikaciju između dijelova uprave, čak i unutar pojedinih ministarstava, nije uspostavljena prava komunikacija ni između državnih tajnika, ministara i pomoćnika ministara. Ne radi se samo o problemu komunikacije Ministarstva financija i Ureda za strategiju.
Sanja Kapetanić