Dr. LJUBO JURČIĆ, MINISTAR GOSPODARSTVA, GOVORI O SLUČAJU SISAČKE ŽELJEZARE, TE O ALARMANTNOM STANJU DOMAĆE PRIVREDE

Željezara nije u mojoj nadležnosti. Ona je u stečaju i za nju je nadležan Trgovački sud i stečajni upravitelj. Ja sam samo upozorio da strani kupac nije osigurao bankovnu garanciju kao naše osiguranje da neće rasprodati sve što je praktički dobio besplatno i uzeti novac. Mi mu, naime, za samo jednu kunu prodajemo nekoliko milijuna metara četvornih uređenog terena, zgrade, strojeve na kojima se može proizvoditi...

Kako je to biti ministar gospodarstva kad vam ministar rada i socijalne skrbi Davorko Vidović prodaje Željezaru?
Ne znam da li baš on prodaje Željezaru, ali Željezara i nije u mojoj nadležnosti. Ona je u stečaju i za nju je nadležan Trgovački sud i stečajni upravitelj. Ja sam bio angažiran samo na procjeni je li taj ugovor dugoročno ekonomski održiv i ima li sve potrebne osigurače. To je sve.

Pritom ste prvi upozorili da strani kupac nije osigurao bankovnu garanciju. Zašto mislite da je ta garancija važna?
Zato što za samo jednu kunu prodajemo imovinu velike vrijednosti; nekoliko milijuna četvornih metara uređenog terena, zgrade, strojeve na kojima se može proizvoditi... Zauzvrat, kupac mora pokrenuti proizvodnju i zaposliti sve radnike, i to na rok od najmanje pet godina. Mi se ne smijemo naći u situaciji da on rasproda sve što je praktički dobio besplatno, uzme novac, a da mu mi možemo samo staviti soli na rep. Takvi se poslovi ne rade bez garancije, koliko god cijenili nečije dobre namjere i lijepa obećanja.

Zbog jednog drugog slučaja, Sunčanog Hvara, Vlada je smijenila cijeli Upravni odbor Fonda za privatizaciju, u kojemu ste, uz vicepremijera Slavka Linića i još nekoliko ministara, bili i vi. Kako čovjek može biti smijenjen iz jednog upravnog odbora ne razriješen, nego baš smijenjen i nakon toga ostati ministar?
Takva je organizacija i funkcioniranje državne uprave. Ja sam kao ministar, formacijski, morao biti i u tom Upravnom odboru, ali nisam mogao bitno utjecati na njegove odluke. Vi morate vjerovati ljudima iz aparata. Fond za privatizaciju radi prema zakonima koje je donio Sabor, a mi smo provjeravali samo elemente onog što nam se predložilo. Nije naš posao da se bavimo ponudama, ugovorima itd. Ali na velikim poslovima, kao što je na primjer privatizacija INAe kojom se bavi moje ministarstvo, uključen sam od početka do kraja. Zato sam smjenjivanje Upravnog odbora Fonda za privatizaciju shvatio kao političko rješenje, a ne kao ocjenu svojega rada.

Kako se uopće može normalno raditi kad je koalicija, a to znači i Vlada, u dubokoj krizi?
Trenutak je politički težak i nepovoljan za dugoročnije odluke i poslove, ali moj je posao ekonomski, a ne politički. Mi u Ministarstvu moramo obaviti naše operativne zadaće, jer o tome ovisi život i budućnost mnogih ljudi, koji ne smiju biti taoci politike i političara. Na primjer, upravo smo danas potpisali ugovor o davanju koncesije za slobodnu zonu u Bjelovaru. Rješenje o tome donijeli smo doslovno preko noći. Tako i inače sada radimo, jer je posao državne administracije da pomaže, a ne da koči poslovanje i razvoj. Pritom nam je sasvim svejedno koja je stranka na vlasti u Bjelovaru i kakvi su njezini odnosi s drugim strankama. Naravno, krupne, strateške odluke, donosi Sabor, odnosno koalicija koja u njemu ima većinu. Ja obično na sjednicama Vlade ili koordinacije, ako na njima sudjelujem, kažem: donesite političku odluku, a tehnika njezina provođenja naš je posao.

Takva je odluka da se mora povećati izvoz, koji ne raste već devet godina, pa Hrvatska zaradom od vlastitog izvoza ne pokriva ni pola svojega uvoza. Kako je ostvarujete u sadašnjim ekonomskim uvjetima, a da ne postavljate velika politička pitanja?
Naše se otvaranje svelo na to da je svijet došao k nama, ali mi nismo izišli u svijet. Kako to promijeniti? Prvo trebate znati što se traži na svjetskom tržištu, što je to što se tamo prodaje, kako se tamo posluje, tko su glavni igrači na pojedinim dijelovima tog tržišta itd. Tome želimo prilagoditi i naše izvozne napore.

Vi u Ministarstvu ili poduzetnici?
Velike kompanije mogu same, ali male za to nemaju ni dovoljno znanja ni mogućnosti. Zato im mora pomoći država. Tako rade sve izvozno uspješne zemlje svijeta, počevši od naših susjeda, Slovenaca, Talijana ili Mađara, pa do Engleza ili Amerikanaca. Svi oni imaju razvijene institucije, infrastrukturu, koja omogućuje njihovim tvrtkama da iziđu na svjetsko tržište. Postoje dvije vrste infrastrukture, na koje se oslanja razvoj. Do bruto domaćeg proizvoda od pet tisuća dolara po stanovniku, to su ceste, struja, telekomunikacije i određena razina obrazovanja. Preko toga, mora se razviti institucionalna infrastruktura; za planiranje, za poticanje ulaganja, za industrijski razvoj i posebno za pojedine sektore; za tekstil, za drvo, za metal, za elektriku itd. To mora biti cjelovit i međusobno usklađen sustav. Mi počinjemo na tome raditi osnivanjem agencija za izvoz, za ulaganje i za industrijski razvoj.

Hoće li one biti dio državne uprave?
Agencije će biti korisne samo ako budu mogle živjeti od svoje zarade, dakle od provizije na poslove koje su omogućile. U suprotnome, to bi opet bila samo državna birokracija. Zato ćemo agencijama dati samo sredstva da počnu raditi. Ako privreda osjeti da od njih ima koristi, agencije će se financirati same već za godinu do dvije dana.

Što će one raditi?
Čim smo donijeli odluku o njihovu formiranju, počeli su nam se nuditi navodno genijalni ljudi, koji znaju sve o poslovanju u svijetu. Ali agencije moraju djelovati kao sustav, koji neće ovisiti o pojedincima. One moraju stvoriti baze podataka o poduzećima, proizvodima, tehnologijama, kako bi se znalo što se u Hrvatskoj može proizvoditi. Zatim o ljudima, njihovoj kvalifikaciji, gdje se oni nalaze itd. Na temelju toga možemo nešto nuditi inozemstvu. Osim agencija, moramo stvoriti cijelu infrastrukturu koja će podržavati ekonomsku politiku države i prevoditi je na jezik poslovnog svijeta. Trebamo zakone o poticanju ulaganja, tehnološkim parkovima, slobodnim zonama itd. Ti zakoni ne smiju stvarati prepreke poslovanju, već ih moraju uklanjati.

Ako se to ostvari, ostaje pitanje hoće li privreda poslovati sa zaradom. Većina sadašnjih izvoznika izvozi samo zato jer mora, i to s gubitkom.
Najveći dio našeg izvoza su doradni poslovi. Samo u tekstilnoj i kožnoj industriji to je milijarda dolara, pa kod brodova pola milijardi itd. Stranac daje sve, od dizajna do materijala, nabave, organizacije proizvodnje, financiranja itd., a mi samo fizički rad. Po tome smo sada na razini Rumunjske. Naš je prvi cilj da usvojimo još neku fazu, osim one najjeftinije, u kojoj sudjeluju samo ruke. Na primjer, barem da sami organiziramo nabavu materijala, po specifikaciji stranaca, pa onda dizajniranje itd. To bismo mi financirali iz Fonda za razvoj. Za drvnu industriju ćemo na državni trošak angažirati agencije i institute, koji će pokušati stvoriti nekoliko tipova našeg, hrvatskog namještaja.

Ukratko, naprijed u bolju prošlost.
Da, hrvatska industrija sada proizvodi 40 posto manje nego prije, a njezini su proizvodi tehnološki mnogo jednostavniji i jeftiniji.

Zašto to ne podržavaju i banke, koje u Hrvatskoj zarađuju 20 posto na angažirani kapital?
Stanje nije prirodno kad u nekoj ekonomiji banke ostvaruju ekstraprofite, a poduzeća ekstragubitke. To je jasan znak da nešto nije u redu. Banke su čak u jačoj poziciji nego država. Na primjer, one se prve naplaćuju, a državi što ostane. Sve je to posljedica njihovog monopolskog položaja, koji se ne vidi po stablu, ali se vidi po plodu. Može se tvrditi da banke posluju u uvjetima tržišne konkurencije i da je pravno i formalno sve u redu. Ali po rezultatima se ipak može dokazati da su one u monopolskom položaju. Dakle, ne po tome koliko ima banaka, već po elastičnosti njihovih prihoda i profita. Tako se to radi i u Americi.

Je li Vlada toga svjesna?
Djelomično jest, ali to zavisi o tome kako ministri ekonomskih resora prezentiraju stanje. Budući da je Vlada dosad radila vatrogasno ili se bavila čišćenjem ruševina ostalih iz rata i tranzicije, mislim da za sustavnu i kreativnu politiku nije bilo ni vremena ni mogućnosti. Ja smatram da bismo u 2003. mogli i u realnom sektoru, dakle u proizvodnji, postići da poduzeća, uključujući i takva kakva su Željezara ili Đuro Đaković, posluju s dobiti, makar i od jedne kune. Na toj osnovi može se razvijati i financijsko tržište, na kome će proizvodnja imati veći utjecaj nego dosad.

Mislite li da treba osnovati jednu jaku banku u domaćem vlasništvu?
To ne bi ništa riješilo. Cijeli bankarski sustav mora funkcionirati tako da odgovara hrvatskom gospodarstvu.

Izvoznici i najugledniji ekonomisti tvrde da je kuna prejaka, a izvoz ne raste već devet godina. Zašto se to ne mijenja?
Hrvatska se odlučila za fiksni tečaj još prije devet godina. Od tada je prošlo previše vremena da bi se sada stanje moglo promijeniti devalvacijom. Štednja je u devizama, krediti su s deviznom klauzulom, a banke i država dužni su inozemstvu više od 14 milijardi dolara. U takvim bi uvjetima devalvacija izazvala teške potrese.

Ipak, mirenje s tim da je promjena tečaja nemoguća, znači da će tržište i ubuduće slati pogrešnu poruku da je bolje uvoziti nego proizvoditi i izvoziti.
Hrvatska se odrekla tečaja kao instrumenta ekonomske politike, i time sebi smanjila mogućnosti upravljanja procesima. Kad se fiksira tečaj, tome se moraju prilagoditi svi ostali elementi ekonomske politike, što u posljednjih deset godina nije napravljeno. Nismo vodili industrijsku politiku, a imamo skupu, umjesto jeftine države. To se samo devalvacijom ne bi promijenilo.

Je li moguće dovoljno smanjiti budžet i tako rasteretiti privredu, da ona može izvoziti i sa sadašnjim tečajem?
Neke su zemlje u tome uspjele, posebno manje, na primjer Novi Zeland, Kanada ili Danska. Rješenje je da mala i operativna vlada, s dvjestotinjak zaposlenih, radi samo ono što je nadležnost države, dakle, da provodi zakone i upravni postupak. Sve druge poslove koje sada rade ministarstva i uprave, prepušta se agencijama, koje se biraju natječajem. Te agencije posluju na tržištu i za druge partnere, a ne samo za Vladu, što im omogućuje da budu jeftinije. Možda će i Hrvatska krenuti istim smjerom. Agencije koje mi osnivamo također su na tom tragu.

Koliko vrijedi prošlogodišnji rast od pet posto, kad je izvoz ostao isti?
Za malu zemlju kakva je Hrvatska, izvoz je jedino mjerilo uspjeha i kvalitete. Sve su drugo samo priče za malu djecu. Naš sadašnji, relativno brzi rast, sasvim sigurno nije dugoročno održiv, jer nije zasnovan na rastu izvoza.

Zato je dugoročno održiv inozemni dug, kojim je plaćen taj rast...
Razlika između uvoza i izvoza privremeno se plaća posuđenim novcem, ali svaki se uvoz, prije ili poslije, mora platiti izvozom. Zato su pokazatelji rasta industrijske proizvodnje i bruto domaćeg proizvoda kratkoročno dobri, ali dugoročno uvijek treba gledati koliki je dug zemlje. Kad naš dug premaši 15 milijardi dolara, a već je veći od 14 milijardi, strani će nas kreditori ocijeniti kao rizičnu zemlju, što znači da ćemo teže dobivati nove zajmove i plaćati više kamate. A na toliki iznos duga već jedan posto veće kamate odnose veliki dio bruto domaćeg proizvoda.

Kako će se tada gledati na problem tečaja? Hoće li ga i tada biti nemoguće promijeniti?
On će se promijeniti sam, ako ne povećamo izvoz drugim mjerama. Onima bez kojih je fiksni tečaj neodrživ.
 

Milan GAVROVIĆ