PERO LUČIN, PROREKTOR SVEUČILIŠTA U RIJECI, AUTOR HNS-ova RAZVOJNOG PLANA ZA ZNANOST I VISOKO OBRAZOVANJE

Cilj Razvojnog plana za znanost je da Hrvatska u deset godina dosegne obrazovnu razinu Finske. Jasno je da će Finsku, koja je 1990. imala 30 posto ljudi s tercijarnim obrazovanjem unutar radno aktivnog stanovništva, biti teško dosegnuti. Upravo zato potreban je potpuni zaokret u politici spram visokog obrazovanja: znanost i visoko obrazovanje trebaju postati prvi ili drugi nacionalni prioritet, a ne dvanaesti ili trinaesti, kao što je sada slučaj

Znači li vaš Razvojni plan za znanost i visoko obrazovanje da ste nezadovoljni sadašnjim stanjem u tom području. Kakvim ga ocjenjujete?
Ne mogu reći da nisam zadovoljan načinom kako se stvari sada razvijaju. Ova je vlada puno uložila u razvoj znanosti i visokog obrazovanja i poduprla reforme na tom području. No ipak, zaostajanje je jako veliko. Mislim da treba napraviti dodatan iskorak kako bi čitav sustav znanosti i visokog obrazovanja dobio svoje mjesto kao strateška točka na kojoj će se temeljiti razvoj društva. To znači da znanost i visoko obrazovanje trebaju postati prvi ili drugi nacionalni prioritet, a ne dvanaesti ili trinaesti.

No on je danas ipak dvanaesti ili trinaesti po prioritetu. Ne stječe se dojam da sadašnja vlada temelji razvoj društva na znanstvenom i obrazovnom razvitku.
Da bi se to promijenilo, potrebna je vrlo aktivna politika razvoja čitavog sustava, više sustavnosti i autonomija akademske zajednice. Ona se obično shvaća kao fraza, iako se radi o ključnom pitanju.

U Razvojnom planu postavljate cilj da Hrvatska u 10 godina dosegne obrazovnu razinu Finske, kao vodeće evropske zemlje u pogledu udjela visokoobrazovanog stanovništva u ukupnoj radno aktivnoj populaciji. Na koji bi način to bilo ostvarivo i što bi to konkretno značilo za Hrvatsku?
To bi trebala biti strateška orijentacija Hrvatske i način ubrzanja njezina ukupnog razvoja. Hrvatska treba biti zemlja obrazovanih ljudi, i njezin razvoj treba se temeljiti na stvaranju obrazovanih kadrova koji bi privlačili ulaganja i stvarali nove vrijednosti. Jasno je da će Finsku biti vrlo teško doseći. Ona je 1990. godine imala 30 posto ljudi s tercijarnim obrazovanjem unutar radno aktivnog stanovništva, dok je prosjek unutar zemalja EUa bio oko 25 posto. U ovom je trenutku u Finskoj, koja ukupno ima 5.400.000 stanovnika (dakle nešto malo više od Hrvatske), u proces tercijarnog obrazovanja uključeno gotovo pola milijuna ljudi: oko 150.000 na sveučilištima, 150.000 na politehnikama i visokim školama i oko 200.000 u različitim oblicima naknadnog školovanja, odnosno "cjeloživotnog" obrazovanja. Strateški je plan Finske da za pet godina dosegne pedesetpostotni udjel visokoobrazovanog stanovništva unutar ukupne radno sposobne populacije. Ako bismo mi uspjeli dosegnuti 30postotni udjel, bila bi to izuzetno velika stvar.

To zvuči gotovo utopistički znamo li da smo pri dnu evropske ljestvice po udjelu visokoobrazovanog stanovništva.
Da, i upravo zato je potreban potpun zaokret u politici spram visokog obrazovanja.

Koliko bi budžetskih sredstava država trebala uložiti u ostvarenje tog cilja?
Kad se govori o financiranju takvog projekta, svi odmah zaviču: tko će naći toliki novac?! To, međutim, i nisu neka pretjerano velika sredstva. Ilustracije radi, dobro poznati financijski gubitak Riječke banke, koji je nastao kao rezultat nedovoljne kompetentnosti i znanja, "pojeo" je cijeli kampus Sveučilišta u Rijeci koji namjeravamo izgraditi.

Možete li biti konkretniji? Koliko bi takav projekt stajao, koliko bi za njega izdvojili porezni obveznici, a koliko drugi izvori?
Godišnji rast prihoda u području visokog obrazovanja od 10 do 15 posto u odnosu na sadašnji proračun bio bi posve dovoljan. U znanosti je priča nešto drugačija. U znanstvena bi istraživanja daleko više trebalo ulagati gospodarstvo, a važno bi bilo da i druga ministarstva koriste znanstvene institucije u planiranju razvoja unutar svojih resora. Teško je sada reći koliko bi ukupno novca trebalo biti usmjereno u znanost; države EU-a donijele su zaključak da do 2010. trebaju dosegnuti ulaganja od 3 posto BDPa. Mi sada ulažemo oko 0,8 posto, i to u optimističkoj kalkulaciji.

No kako motivirati privredu za ulaganje u znanost? Tajkunska je privatizacija u posljednjih desetak godina išla u posve drugom pravcu, prema iscrpljivanju i razaranju privrednog tkiva zemlje.
Pitanje je vrlo kompleksno, a prvi odgovor je da je potrebno poticati policentrični razvoj Hrvatske. Kad danas govorimo o znanosti, govorimo gotovo isključivo o Zagrebu. Pitanje dakle glasi, kako uključiti znanost u razvoj splitske, riječke ili osječke regije. Izvan Zagreba djeluje vrlo malo znanstvenih institucija izuzev sveučilišta, i zato upravo ona trebaju postati nositelji znanstvenog razvoja u regijama i uključiti se u njihov ukupan razvoj. Sveučilišta bi trebala biti uključena u izradu razvojnih projekata jedinica lokalne samouprave i sudjelovati u realizaciji tih projekata, a mi to sada pokušavamo provesti na Riječkom sveučilištu. Cjelokupno znanje koje postoji na sveučilištima mora biti uključeno u razvoj vlastitih sredina. Sveučilišni profesori trebali bi direktno pridonositi razvoju svojega kraja.

Mislite li da su sveučilišni profesori načelno zainteresirani za takav tip angažmana? Izuzev uskog kruga intelektualaca neprekidno prisutnih u javnosti, profesori uglavnom šute.
To je istina i dobrim je dijelom rezultat stava politike prema znanosti i visokom obrazovanju. Znanost se marginalizirala, na djelu je bio dugački val negativne kadrovske selekcije u akademskoj zajednici, što je dovelo do njezina zaostajanja. Moj je dojam, a imam zaista mnogo kontakata, da na sveučilištu postoji velik broj kvalitetnih, osobito mlađih ljudi koji se mogu i žele uključiti. Kad od strane politike bude stvorena atmosfera poticanja takvog uključivanja, visoko obrazovanje i znanost mogli bi se s vrlo dobrim rezultatima uključiti u razvoj društva.

Skepsu spram projekta o kojem govorite izaziva odljev mozgova, odnosno činjenica da naši najjači mladi znanstveni potencijali već dugi niz godina gotovo u pravilu napuštaju Hrvatsku. Postoji li opasnost da se velika ulaganja u visoko obrazovanje pretvore u bacanje sredstava u vjetar?
Odljev mozgova može zaustaviti opća promjena politike na tom području. Pouzdano znam da mladi znanstvenici prije svega traže mogućnost kvalitetnog rada. Potrebno je zato ulagati u opremu, laboratorije, nastavna pomagala... Drugi problem koji mlade znanstvenike navodi na odlazak iz zemlje je neriješeno pitanje stanovanja. Na našem smo sveučilištu pokrenuli program subvencioniranih kredita koje mogu koristiti svi znanstvenici, posebice mlađi, radi rješavanja stambenog pitanja. Kod nas svi mlađi znanstvenici mogu kupiti stan na dugoročni, tridesetogodišnji kredit, uz kamatnu stopu od 2,25 posto. Takav tip kreditiranja sada postaje i nacionalni model.

Na jednome mjestu u vašem Razvojnom planu kažete da u Hrvatskoj ni danas ne postoji autonomija sveučilišta. Možete li objasniti zbog čega ne postoji?
O autonomiji sveučilišta ne može biti riječi dok netko drugi određuje na koji će način raspoređivati novac, hoće li ili neće otvoriti neko radno mjesto i koga će na to radno mjesto primiti. Nužno je uvesti financijsku, kadrovsku i razvojnu autonomiju. Država mora sveučilištima osigurati stabilnost financiranja, kako bi ona mogla samostalno planirati svoj razvoj. Mi na Sveučilištu nikad ništa ne možemo unaprijed planirati, jer ne znamo ni hoćemo li ovaj proračun do kraja realizirati.

Kakav bi ubuduće trebao biti odnos države prema sveučilištu?
Sveučilište bi trebalo upravljati sobom, što znači da ima svoj prostor, ljude i novac, te da samo unutar sebe raspodjeljuje vlastita sredstva. Država treba nadzirati poštivanje zakona i provođenje reformi koje je preuzela kao obavezu pristupanjem Bolonjskom procesu, potpisivanjem Lisabonske konvencije i drugih međunarodnih akata.

Zašto su veleučilišta "promašeni i katastrofalno izvedeni projekt", kako stoji u vašem Razvojnom planu?
Zamislite situaciju da vam netko dopusti osnivanje bolnice, ali na način da koristite prostor, infrastrukturu i osoblje neke druge, već postojeće bolnice. Ili, da osnujete vlastitu tvrtku za telekomunikacije, ali da vam se omogući korištenje HTovih prostora, opreme i kadrova. Takvo što je nezamislivo, a upravo to se dogodilo s projektom osnivanja veleučilišta. Da ne budem krivo shvaćen, ja doista mislim da su veleučilišta i visoke škole iznimno važni, i taj će sektor ubuduće najviše rasti. Vjerujem da bi za nekoliko godina broj studenata na veleučilištima trebao biti podjednak njihovom broju na sveučilištima. Veleučilišta, međutim, treba oformiti kao institucije, a ona nisu dobila priliku da se tako formiraju.

Pitanje koje današnje generacije studenata, čini se, najviše zanima, jest studentski standard. Kako bi ga država ubuduće trebala rješavati?
To pitanje kod nas je dosta loše riješeno. U našem visokoobrazovnom sustavu gotovo 70 posto studenata nikad ne diplomira, a ipak svi barem neko vrijeme koriste sredstva studentskog standarda. Austrija je uvela dobar model, u kojem svi studenti imaju obavezu plaćanja školarine u iznosu od oko 800 eura, dok država putem stipendija uplaćuje školarinu za oko 40 posto najuspješnijih. Oni pak koji ne ulaze u tih 40 posto, imaju mogućnost podizanja subvencioniranog kredita za svoje školovanje, uz osiguravanje poreznih olakšica. Mehanizmom studentske participacije u financiranju vlastitog školovanja, uz mogućnost dobivanja stipendija, država potiče uspješne.

Toni GABRIĆ