Dr. SLAVKO SAKOMAN, JEDAN OD VODEĆIH DOMAĆIH STRUČNJAKA ZA LIJEČENJE NARKOMANA, OPTUŽUJE dr. ANTU BARBIRA, PREDSTOJNIKA VLADINA UREDA ZA SUZBIJANJE ZLOUPORABE DROGA

Tri godine bio sam izložen neposrednoj torturi i zlostavljanju Ante Barbira te sustava koji je on postavio. Krvavo sam radio na klinici, imao sam godišnje dvije tisuće narkomana koji su tražili pomoć, a pritom mi je Barbir uzimao ljude i sredstva: ove je godine nakon silnih pritisaka bolnici u Vinogradskoj Barbir odobrio 250 tisuća kuna da radimo program s dvije tisuće narkomana, dok je HELP-u dao 350 tisuća kuna da u Splitu dijeli igle i šprice. Sve su to bile perfidne metode da se mene slomi i da me se istjera iz područja kojim se godinama bavim

Doktore Sakoman, jeste li i prije nego što je objelodanjena korupcijska afera u Vladinu Uredu za suzbijanje zlouporabe droga afera kojoj je u središtu dr. Ante Barbir, šef tog ureda znali za sumnjive poslove što se odvijaju pod firmom državne borbe protiv narkotika?
Za Barbirove poslove saznao sam tek nakon što je bivša predsjednica HELP-a Vesna Pilić pokrenula čitavu stvar i svoja saznanja predala policiji. S njom, inače, nisam komunicirao gotovo tri godine, odnosno otkad su država i Ante Barbir marginalizirali moju ulogu u suzbijanju narkomanije.
 

Kako je uopće došlo do imenovanja dr. Barbira na mjesto predstojnika Vladina Ureda za suzbijanje zlouporabe droga?
Barbir je, zapravo, paradigma kadrovske politike ove vlasti: što je funkcija značajnija, to su manje bitne profesionalne i stručne kvalitete onih kojima te funkcije pripadnu. On je bio dio kadrovske politike tadašnjeg HSLS-a, a u toj je politici glavnu riječ vodio Goran Granić. Nakon raskola u HSLS-u oni su, ipak, zadržali svoj utjecaj na zdravstvo, ovaj put pod imenom Libra. Ključni ljudi te Librine zdravstvene strukture su Goran Granić, Andro Vlahušić i Ante Barbir. Barbir je, inače, jedno vrijeme bio pomoćnik ministra zdravstva, s time da je poslije smjene dr. Ane Stavljenić Rukavine funkcionirao i kao HSLS-ov kandidat za ministra zdravstva. Bio sam jako iznenađen kad je na moje mjesto, u ljeto 2000., postavljen dr. Barbir. Moje iznenađenje bilo je to veće što mi nitko službeno nije rekao da sam smijenjen, niti mi je rečeno zašto sam smijenjen.
 

Zašto ste bili iznenađeni imenovanjem dr. Barbira na vašu dotadašnju funkciju?
Zato što on nije imao nikakve veze s tim stručnim područjem. I bilo je smiješno da on daje ocjene o mom dotadašnjem radu na mjestu šefa Stručne komisije za suzbijanje zlouporabe droga... Barbir je upravo to počeo činiti kad je, kao pomoćnik ministra zdravstva, preuzeo moj posao i to me je zaista konsterniralo. Poslije je Stručna komisija izbačena kao krovno državno tijelo za borbu protiv droge, a uveden je Vladin ured na čije je čelo postavljen Barbir. Tada se stvar počinje centralizirati oko tog ureda: Bernardica Juretić dolazi na poziciju šefice Stručne komisije, Goran Granić pokriva političku razinu, dok sve operativne poslove i poslove s novcem preuzima Barbir.

Kakve su Barbirove kvalifikacije za položaj vodećeg borca protiv droge u ovoj zemlji?
On je do ljeta 2000. radio kao internist u poliklinici u zagrebačkoj Nemetovoj ulici. Zgranula me je činjenica da mi dio ljudi iz nekadašnje opozicije, koji su mi davali podršku dok su bili opozicija, odjednom okreće leđa. Ti bitni ljudi, s kojima sam gradio sustav borbe protiv droge, zaboravili su sve što smo zajednički radili, i pronašli su Barbira kao svoju novu uzdanicu. Ne znam je li Barbir odrađivao poslove za neke moćne ljude pa je zato bio podržavan, ali znam da se u zdravstvenom sustavu vrti dosta novca...

Neki kažu da je priča o financijskoj sprezi dr. Barbira i HELP-a vaša privatna osveta tom čovjeku koji je, koliko se zna, stajao iza optužbi da ste se i vi okoristili novcem predviđenim za suzbijanje narkomanije. Je li to istina?
Nisam osvetoljubiv čovjek. Meni je samo bilo žao što program suzbijanja narkomanije ne ide i što Barbir ništa ne radi. Mene ne zanima uzima li on novce ili ne uzima; to je, ionako, stvar državnih tijela koja se time trebaju baviti. Da je program koji smo zacrtali išao dalje, ne bih postavio nijedno pitanje. Tri godine sam bio izložen neposrednoj torturi i iživljavanju Ante Barbira, te sustava koji je on postavio. Krvavo sam radio na klinici, imao sam godišnje dvije tisuće narkomana koji su tražili pomoć, a pritom mi je Barbir uzimao ljude i sredstva, te postavljao neke nebulozne zahtjeve za retroaktivnim dostavljanjem podataka o liječenju narkomana... To su bile perfidne metode zlostavljanja i izluđivanja nas koji smo radili.

Što se time htjelo postići?
Naprosto, htjelo se mene slomiti i istjerati iz tog područja. Čak sam bio spreman odustati i povući se, ali ljudi s terena, s kojima sam godinama surađivao, uvjerili su me da moram ostati. Unatoč Anti Barbiru i sličnima...

Kazali ste da ne biste rekli ni riječi samo da se program koji ste osmislili nastavio provoditi pod Barbirovim vodstvom. Što se, zapravo, dogodilo s tim programom?
Državni program za suzbijanje droge, pogotovo u početnoj fazi, mora biti utemeljen na radu države i njezinih institucija, kao sastavni dio uobičajenog posla tih institucija: od represivnog aparata koji progoni narkokriminal, preko školske i izvanškolske prevencije, do terapije i rehabilitacije ovisnika. U svim segmentima to mora biti normalni i rutinski rad stručnjaka u državnim institucijama. Moja je koncepcija bila da se educiraju ljudi iz državnih službi i da se u postojeće institucije uvede i ta nova zadaća. Stvorili smo koordinativna tijela u svim županijama, te smo neprestano kontrolirali provođenje programa. To se pokazalo dobrom koncepcijom, koja je prepoznata i u Evropi. Dolaskom Ante Barbira taj se koncept ruši i naglasak se pomiče prema nevladinu sektoru; program se fragmentira, razbija se sustav koordinacije, a po meni koji sam bio na čelu tog programa udara se iz svih sredstava.

Zašto je Barbir to učinio?
Zato da bi zagospodario tim područjem i zato što je osjetio da je to područje idealno za zadovoljavanje određenih interesa.

Koji su to interesi?
Jedno je da borba protiv droge bude u funkciji političkoga marketinga one elite koja je Barbira postavila na sadašnji položaj; drugo je zapošljavanje nekih ljudi bliskih Barbiru i onima koji su ga postavili; treće je stjecanje privilegija u vidu ureda, automobila, službenih kartica, putovanja... Četvrti je interes, naravno, komercijalni. Zašto Barbir tako žestoko forsira prodaju trakica za kontrolu urina ili sline? Što Vladin Ured za suzbijanje zlouporabe droga ima s prodajom trakica? Što ima s tiskanjem stotina tisuća letaka za obiteljsku prevenciju narkomanije? S druge strane, marginalizira se rad državnih ustanova, pa je tako ove godine nakon silnih pritisaka bolnici u Vinogradskoj Barbir odobrio 250 tisuća kuna da radimo program s dvije tisuće narkomana, dok je HELP-u dao 350 tisuća kuna da u Splitu dijeli igle i šprice. Istodobno, Barbir je mene javno pokušao optužiti da sam uzeo novac za tiskanje svoje knjige, što je bila nebulozna laž, jer je knjigu tiskao Institut Ivo Pilar i ta knjiga uopće nema veze s komercijalom, niti se prodaje na tržištu. Barbirov ured, osim toga, trenutačno troši više novca za svoje postojanje nego što je moja komisija trošila za provedbu čitavog Nacionalnog programa suzbijanja zlouporabe droga.

Koliko taj ured godišnje troši novaca?
Koliko je meni poznato, oko tri milijuna kuna.

Što se u protekle tri godine dogodilo s brojem narkomana u Hrvatskoj, odnosno kakvi rezultati stoje iza Ante Barbira?
Napad na mene krenuo je kad sam javno počeo upozoravati da se broj narkomana povećava. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, godine 1999. broj teških ovisnika bio je pao za dvadeset posto, da bi već 2000. unatoč povećanju kapaciteta za tretman narkomana bio zabilježen porast, a 2001. dogodio se golemi rast. Sustav se, dakle, udara i razara, dok raste broj onih koji traže pomoć. Epidemija teških ovisnika ponovno se razbuktala, a Barbir javnosti prodaje priču kako je država konačno krenula u rješavanje tog problema.

Koje su razlike između vašeg koncepta liječenja narkomana i koncepta koji zagovara Bernardica Juretić, koja je trenutačno na čelu stručne državne komisije za suzbijanje zloupotrebe droga?
Možete li uopće uspoređivati koncept koji zagovara sveučilišni profesor i međunarodno priznati stručnjak, poput mene, i koncept bivše časne sestre koja je vodila jednu nevladinu udrugu i primjenjivala talijanski model liječenja narkomana? Ona je sad čelna osoba u Hrvatskoj za stručna i strateška pitanja suzbijanja narkomanije: od zakonskih rješenja do tretmana ovisnika u zdravstvenom sustavu! O čemu mi uopće govorimo!? To je, eto, koncept Ante Barbira, koji nije znao ni definiciju ovisnosti kad je postavljen na svoj sadašnji položaj. Ovdje se uopće ne može govoriti o sukobu stručnih koncepcija, nego je Barbir da bi napravio što veću konfuziju koristio kvazistručnjake kako bi udarao po meni, pa su čitavo vrijeme on i Bernardica izmišljali pitanje metadonske terapije, kao da je to jedino čime se ja bavim. Teza je pritom bila da ja lopatom dajem metadon, a oni liječe ovisnike. Metadon je samo jedan od načina tretmana jedne kategorije ovisnika i to je sve. Za te napade koristili su tzv. stručnjake koji godišnje liječe četiri narkomana, dok ja godišnje liječim više od dvije tisuće ovisnika.

Je li Bernardičina udruga Susret nastavila primati izdašnu financijsku potporu države i onda kad je ona postala jedna od glavnih osoba u Vladi za borbu protiv droge?
Ona je osjetila kontinuitet financijske potpore i njezinu udrugu pritom nitko nikad nije kontrolirao. Ako su istinite priče nekih osoba koje su radile s Bernardicom, i u Susretu bi moglo biti posla za policiju i tužiteljstvo. Gospođica Juretić, inače, dobiva samo od države gotovo tri milijuna kuna godišnje za svoj program.

Mislite li da će se nakon Barbirove afere s HELP-om netko u vlasti ozbiljnije pozabaviti nacionalnom strategijom borbe protiv droge, koja je, po vašem mišljenju, prilično upropaštena?
Bilo bi dobro kad bi struka ponovno dobila svoje mjesto u Nacionalnom programu za suzbijanje zlouporabe droga, te kad bi se stvorili povoljniji uvjeti za provođenje tog programa. A glavni uvjet jest što veća uključenost državnih tijela u borbu protiv droge, uz suradnju s nevladinim sektorom, ali sa strogo definiranim odnosima tko što treba raditi. Pritom bi ovi marketinški štosovi, koje Barbir nameće kao glavnu stvar, trebali biti na periferiji, kao što bi na periferiji trebalo biti i, etički dubiozno, pitanje testiranja na droge, koje se kod nas ispostavlja kao centralna stvar. Gdje god zagrebete, napravljene su kardinalne pogreške i propusti. Nadam se da nije prekasno za ispravljanje grešaka.
 

Ivica ĐIKIĆ