DRAŽEN BUDIŠA, PREDSJEDNIK HSLS-a, GOVORI O SVOJIM ISKUSTVIMA IZ KOALICIJE SA SDP-om I SVOJIM ŽELJAMA VEZANIM UZ PREDSTOJEĆE PARLAMENTARNE IZBORE

Trećeg siječnja 2000. trebalo je doći do promjene vlasti, jer je takvo bilo većinsko raspoloženje birača, ali volio bih da moja stranka nije sudjelovala u tom projektu. Tako mislim zbog iskustava sa SDP-om koja su kasnije došla. I možda se odnosi u koaliciji ne bi odvijali na ovaj način da smo ispred sebe imali snažan oporbeni HDZ. Problem trećesiječanjske koalicije bio je u tome što se potencijalna konkurencija tražila među koalicijskim partnerima, a ne u HDZ-u. To je dovelo do toga da je HDZ danas najjača stranka u zemlji

Gospodine Budiša, vaša je stranka u protekle dvije godine prešla – prividno velik – put od koalicijskog partnera SDPa do potencijalnog postizbornog saveznika HDZ-a. Jesu li se, dakle, HDZ i SDP u posljednje dvije godine toliko približili da je vama svejedno s kim od njih koalirate ili je HSLS skrenuo udesno?
HSLS je, kao politička stranka centra, dosad pokazivao fleksibilnost i nedogmatičnost u pogledu suradnje i s ljevijim i s desnijim strankama, s time da smo s lijevima surađivali na državnoj razini, a s desnima u nizu jedinica lokalne samouprave. S HSLS-om se, dakle, nije dogodilo ništa neobično, kao što nije ništa neobično da je u stranci došlo do potresa prilikom promjene političkoga partnera. Mi nismo postali lijeva stranka kad smo ušli u koaliciju sa SDP-om, kao što nećemo postati desna stranka ako uđemo u koaliciju s desnijima od sebe. Druga je stvar što mediji misle da je HSLS napravio zaokret udesno.
 

Priželjkujete li da vas HDZ uzme za svojega postizbornog partnera u eventualnom sastavljanju buduće Vlade?
Priželjkujem koaliciju s HDZ-om. Naravno, nećemo pod svaku cijenu sklapati koaliciju: prethodno valja usuglasiti naše izborne programe, a nakon pobjede oporbenih stranaka u što duboko vjerujem trebat će jasno definirati odnose među partnerima i dogovoriti se o kadrovskim rješenjima.

Gdje vi sebe vidite u budućoj vlasti, ako HSLS bude dio te vlasti?
Odgovorit ću vam jednako kao što sam jučer odgovorio njemačkome veleposlaniku kad mi je postavio isto pitanje: rekao sam da ću se o tome očitovati 23. studenoga navečer. Mate Granić je, inače, veleposlaniku vrlo jasno rekao da očekuje mjesto u izvršnoj vlasti.

Što se to promijenilo u HDZ-u u ove četiri godine da ste vi spremni s njima koalirati, neovisno o vašim lošim iskustvima iz koalicije sa SDP-om?
HDZ se odrekao dijela svojega političkog naslijeđa, kao što je to učinio i SDP. Oni su javno priznali negativne elemente svojega naslijeđa i činjenica je da je Ivo Sanader na tome dobio stranačke izbore, te učinio HDZ trenutačno najsnažnijom političkom organizacijom u Hrvatskoj. Postavit ću vam i protupitanje: zašto se smatra samorazumljivom transformacija, recimo, bivših komunista u socijaldemokrate, a kad se radi o desnim opcijama HDZ-u ili HSP-u onda se transformacija nikako ne može prihvatiti?

Kako ćete se osjećati ako u eventualnoj budućoj Vladi budete kolega, recimo, HDZ-ovcu Ivanu Jarnjaku, bivšem ministru policije, koji je potpisivao naloge da vas se prisluškuje i prati sredinom devedesetih godina? Imate li tu moralnih dilema?
Ja sam to pitanje razriješio još prije četrnaest godina, kad sam na tribini u Stuttgartu jednom svjedoku optužbe u procesu protiv mene pružio ruku. Čitavo ovo vrijeme pokušavao sam i uspijevao ne opteretiti HSLS svojom privatnom političkom sudbinom. Uostalom, dokaz tome je HSLS-ovo zalaganje protiv lustracije i naše dugogodišnje koaliranje sa SDP-om na svim razinama vlasti. Stranka je odluke uvijek donosila na temelju racionalnih prosudbi, a ne na temelju mojih emocija ili moralnih dvojbi.

Žalite li sada zbog nekih od tih odluka?
Sigurno da žalim. No, ne kajem se što nismo išli u koaliciju s HDZ-om u devedesetim godinama. Što se tiče koalicije sa SDP-om, danas bih rekao ovako: 3. siječnja 2000. trebalo je doći do promjene vlasti, jer je takvo bilo većinsko raspoloženje birača, ali volio bih da moja stranka nije sudjelovala u tom projektu. HDZ bi bio smijenjen i bez nas...

Zašto bi vam bilo draže da niste sudjelovali u rušenju HDZ-a 2000. godine?
Tako mislim zbog iskustava sa SDP-om, koja su kasnije došla. I reći ću vam još nešto: možda se odnosi u koaliciji ne bi odvijali na ovaj način da smo ispred sebe imali snažan oporbeni HDZ. Problem trećesiječanjske koalicije bio je u tome što se potencijalna konkurencija tražila među koalicijskim partnerima, a ne u HDZ-u. Intenzivan rad na tome da se difamira i ocrni prvi koalicijski partner doveo je do toga da je HDZ danas najjača stranka u zemlji.

Na koga mislite?
Mislim na SDP. Mislim da je SDP radio na sustavnom difamiranju naše stranke dok smo bili u koaliciji, a poslije je po istom obrascu to činio i drugim partnerima. SDP-u je, po mojem mišljenju, potrebno još jedno tranzicijsko razdoblje da bi mogao postati pravi koalicijski partner.

HSLS je više od pola mandata bio u vlasti, a upravo se ta polovica mandata općenito smatra izgubljenom za ovu zemlju u svakom smislu. Niste li i vi odgovorni zbog onoga što danas tako zdušno kritizirate?
Da, ali samo u onoj mjeri u kojoj su sadašnji članovi HSLS-a u tome participirali. Ne oni koji su vrlo brzo otkazali poslušnost svojoj stranci. Naša je stranka, to je činjenica, rano izgubila kontrolu nad jednim dijelom članova koji su ušli u izvršnu vlast. Neki naši bivši ministri nisu kročili u ove prostorije otkad su postali ministri.

Tko?
Recimo, Goran Granić. On ovamo više nije dolazio. Svaki put kad smo trebali razgovarati, ja sam odlazio u Vladu. To na jednoj simboličkoj razini pokazuje što se dogodilo. Mi smo to htjeli promijeniti, ali se tada dogodilo nešto nečuveno: formiran je sindikat ministara koji su došli na pregovore s predsjednikom stranke koja ih je učinila ministrima i pritom su imali stav svi za jednoga, jedan za sve.

Zašto mislite da bi ministri morali biti slijepo odani svojoj stranci?
Zato što je to tako u svim strankama na svijetu i zato što ti ljudi ne bi trebali voditi politiku suprotnu interesima stranke koja ih je postavila. Sve drugo je apsurd.

Kažete da vas je SDP sustavno difamirao dok ste bili u vladajućem savezu. No, zar niste i vi, kao i drugi članovi vaše stranke, sustavno ocrnjivali SDP i još neke članove koalicije, često ih optužujući za manjak nacionalnih osjećaja, posebno na pitanjima Haaškog suda?
Ne, moram vas ispraviti. Prvi problemi oko Haaga nastali su na slučaju generala Stipetića. Ja sam samo potvrdio informaciju, koju je Globus objavio, da je Petar Stipetić osumnjičen za ratne zločine i svi su onda skočili na mene, a ubrzo se pokazalo da je informacija bila točna. Zatim je došla optužnica protiv Gotovine...

A na rušenju te optužnice vi gradite dobar dio svoje predizborne kampanje...
Činjenica je da smo mi prije nekoliko mjeseci pokrenuli pitanje davanja dokumenata Gotovininoj obrani i nije HSLS odgovoran što je ta stvar stavljena na dnevni red posljednjega saborskog zasjedanja. Što se tiče optužnice protiv Gotovine, moram vas podsjetiti da sam u drugoj polovici kolovoza 1995. digao glas protiv zlodjela koja su se događala u Oluji, a naći ćete vrlo malo političara koji su se tada oglasili. Reagirao je Feral, reagirao je HHO, ali recite mi tko je još tada digao glas? Je li Ivica Račan? Je li Stjepan Mesić? Ne sjećam se baš. No, ja sam reagirao. Optužnica protiv Gotovine, međutim, pogrešna je zbog pravnopolitičkih ocjena o karakteru rata u Hrvatskoj, a te su ocjene u suprotnosti sa stavom Vijeća sigurnosti o naravi tog rata. Osim toga, pokazalo se da su neke osobe koje se u optužnici stavlja na dušu Gotovini žive.

Radi se o dva imena kojih u novoj optužnici neće biti, ali će očito biti puno novih imena. No, slažete li se s time da se optužnice pobijaju na sudu, a ne u Saboru, u predizbornoj kampanji ili u medijima?
Problem je u tome što je predsjednik Vlade pisao pismo Haagu koje nema nikakvu pravnu relevantnost i što nisu poduzeti pravni koraci u osporavanju optužnice. Račan je to pismo napisao u svoje ime. Ja za pismo nisam znao. Neoprostivo je što je sve ostalo na premijerovu pismu i što nisu poduzeti ozbiljniji koraci.

Vi ste tada bili u vlasti. Zašto niste tražili da se nešto poduzme?
Tražili smo, ali je bio prošao rok za pravne korake. Mislilo se da se sve rješava jednim pismom, a to je pismo bilo beznačajno.

Smatrate li vi da je moralno da država svesrdno pomaže čovjeku koji je optužen za ratni zločin i koji se, usto, već dvije i pol godine ne želi suočiti sa zakonom?
Da, ali tu je bitan novi moment, naime, Gotovinin intervju Nacionalu, u kojemu je on rekao da je spreman razgovarati s istražiteljima. Postavljam pitanje: čemu ta nefleksibilnost Haaškog tužilaštva i čemu odbijanje da se razgovara s Gotovinom!?

Pa, možda zato što je Gotovina u bijegu.
Ali zašto se onda gospođa Del Ponte poziva na njegov patriotizam? Što to znači? To je, znate, malo neobično i čini mi se da izlazi iz pravnih okvira.

Slažete li se s ocjenom da se HSLS u protekle četiri godine vrlo malo bavio temama kojima bi se, po definiciji, trebala baviti jedna liberalna stranka, a puno je više inzistirao na nacionalnim temama i forsiranju hrvatstva?
Istina je da mi u tom smislu nosimo drukčiji politički senzibilitet od naših bivših koalicijskih partnera. Mi smo osjećali da oni lutaju u određenju prema nekim, za nas neprijepornim, političkim elementima.

Na primjer?
Ja sam otišao na grob Franje Tuđmana za Dan državnosti 2000. godine. Tad se isto povela cijela hajka protiv mene i to je trebao biti neki krunski dokaz moje protuđmanovske politike, ali za mene je stvar jednostavna: nema te sile koja bi me natjerala da stojim u počasnoj straži Franji Tuđmanu mimo vlastitih osjećaja i uvjerenja, a u počasnoj su straži stajali predsjednici svih šest koalicijskih stranaka. Stajati mu u počasnoj straži, a poslije ga uspoređivati s Ceausescuom to je neshvatljivo za moje poimanje političkog morala. A podsjećam vas da smo svi stajali u počasnoj straži i podsjećam vas da je svatko mogao odbiti da stoji. Mogao bih vam govoriti i o zapuštanju Oltara domovine, o opstrukciji izgradnje spomenika Domovinskom ratu... Sve to govori o lutanju spram nekih temeljnih vrijednosti iz naše povijesti.

Jedna od temeljnih vrijednosti hrvatske povijesti jest i antifašizam, ali se nešto ne sjećam da ste se bunili zbog toga što je srušeno nekoliko tisuća spomenika iz NOB-a.
Griješite, jer se ne može reagirati baš na svaki događaj. Što se tiče antifašizma, želim reći ovo: svi smo mi antifašisti, osim fašista. Svi su antifašisti, osim fašista. Antifašizam je nešto što se podrazumijeva, ali je u Hrvatskoj problem ekskluzivni antifašizam. A ekskluzivni antifašizam je vrlo često krinka za rehabilitaciju komunističke ideologije.

Zar vi stvarno mislite da netko u Hrvatskoj zaista želi obnoviti komunizam? I na koga, zapravo, mislite?
Toga ćete naći od političkih stranaka, preko udruženja boraca, do medija i pojedinaca. A svi smo mi antifašisti, to nije upitno. Problem je ekskluzivni antifašizam.

Zar veći problem nije ekskluzivni fašizam, kojemu smo u ovoj zemlji svjedočili i još svjedočimo od 1990.?
Da, bilo je i toga. Ali nismo mislili da baš svaki put moramo reagirati na primjere ekskluzivnog antifašizma, pa tako nismo mislili da svaki put moramo dignuti glas i kad se dogodi neki pokušaj rehabilitiranja fašističke ideologije.
 

Ivica ĐIKIĆ