Vesna Škare Ožbolt odlučila se upustiti u utrku za predsjednicu Republike. Ta je dužnost, kaže, za nju veliki izazov dok se Hrvatska nalazi u teškoj situaciji. U teškim prilikama ona se dosad odlično snalazila. Malo tko je prije 12 godina vjerovao da će uspjeti mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, za koju je Škare-Ožbolt bila politički odgovorna. Danas je poznato da je to bila najuspješnjija mirovna misija u povijesti UN-a. Malo je tko u početku vjerovao da će kao ministrica pravosuđa u vladi Ive Sanadera nešto promijeniti. Na kraju, kaže, pokazalo se da takvog uvođenja reda u zemljišnim knjigama u Hrvatskoj nije bilo još od Marije Terezije. Također, mnogi ljudi su, čini se, zaboravili da je u svojstvu ministrice, uspjela do kraja dogurati ukidanje lihvarskih kamata čime su mnoge obitelji do sada spašene od financijske propasti.

Što vas je, dakle, ponukalo na kandidaturu?

– Mislim da je hrvatsko društvo, kakvo je sada strukturirano, potrošeno i da više ništa konstruktivno ne može iznjedriti, nikakvu novu vrijednost. Imam viziju kako se stvari mogu promijeniti. Želim vratiti samopouzdanje ljudima, vratiti im vjeru u poštenje i rad. Želim da ljudi budu opet ponosni na svoju zemlju, želim presjeći jednom zauvijek taj maćehinski odnos države prema njenim građanima. Uz korupciju koja je prožela sve pore ove države nije čudo da su ljudi letargični, jedva da se više ičemu vesele. Ovo nije država kakva im je obećana, i za kakvu su toliki podnijeli žrtve i živote. Ljudi moraju znati da će imati sigurnu starost, a mladi prilike za budućnost. To je jedini motiv, ta moja vjera u to da se Hrvatska oslobodi korupcije, kriminala, nepoštenja, nehumanosti i rodi se onakvom kakvom smo je svi zamislili, a to je pravedna, uljuđena država gdje se poštuju ljudska prava, gdje se može dostojanstveno živjeti od poštenog rada i gdje će se svaki kriminal, od vrha do dna, jednako sankcionirati. To je moja vizija.

Zašto ste predložili uvođenje drugog doma u hrvatskom parlamentu?

– Čvrsto sam za regionalizaciju Hrvatske i podjelu u pet do šest regija. Treba smanjiti broj općina, gradova i županija. Ova administrativnarascjepkanost je jako skupa. Građani je plaćaju, a nemaju nikakvu korist. Možemo imati sjajan ekonomski program za izvlačenje zemlje iz krize, ali ako ostane sadašnja podjela zemlje na oko 500 općina, što je više nego u cijeloj Jugoslaviji, malo toga može uspjeti. Osnivanjem doma regija u Saboru, hrvatske regije dobile bi svoje predstavnike i odlučivale bi o smjeru kojim zemlja ide.

Ali, to bi značilo povećanje broja zastupnika Sabora, kojih prema zakonu ne može biti više od 160?

– Ne, broj zastupnika se ne bi povećavao, to nikako. Sadašnji broj zastupnika, njih 160 ostaje, ali bi oni bili podijeljeni u dva doma, i to sto zastupnika u zastupničkom domu, a 60 u domu regija. Dom regija bio bi i dom različitosti, pa bi okupljao i predstavnike hrvatske dijaspore te nacionalnih manjina.

O čemu bi oni odlučivali?

– O svim pitanjima regionalne politike, iseljeništva i nacionalnih manjina.

Kako bi se birali zastupnici dijaspore?

– Drukčije nego danas. Dijaspora bi sama birala svoje predstavnike među ljudima koji žive u drugim zemljama. Oni bi se birali između sebe, a ne u Hrvatskoj i tako doista predstavljali glas onih koji su ih izabrali. Danas u parlamentu dijasporu predstavljaju ljudi koje je nikada nisu vidjeli, a cijelo vrijeme žive u Zagrebu.
Potrošen je i ovakav izborni sustav, jer ne može iznjedriti novi politički potencijal, nove generacije. Stoga bi ga trebalo promijeniti, tako da barem 50 posto zastupnika u zastupnički dom građani biraju izravno, a ne putem stranačkih lista.

Ali, to će ugroziti sadašnje odnose u političkim strankama?

– Točno, ali to je jedini ispravan put za političku obnovu u Hrvatskoj.

Dugo ste bili savjetnica u uredu predsjednika Tuđmana. Je li vam to pomoglo, ili odmoglo?

– Ja sam politiku učila od predsjednika Tuđmana i to punih deset godina. Učila sam od čovjeka koji je okupio stoljetno razjedinjenu Hrvatsku.To mi je donijelo veliko iskustvo. Naučila sam ne samo vođenje državne politike, nego sam učila i iz pogrešaka koje je radio. Ovo moram naglasiti jer ima onih koji kažu, ako je učila od njega, onda je puno »naučila«, aludirajući time na njegove brojne pogreške. Istina, Franjo je Tuđman griješio, jer nije vodio računa o ekonomiji, nije razumio brojne negativnosti povezane s procesom privatizacije, a oni koji su trebali i znali nisu se baš potrudili objasniti mu. Koliko god naizgled tvrd i samouvjeren, znam da je mnogima koji su ga zapravo izigrali, bezrezervno vjerovao što je, u konačnici, dovelo do nekih nepopravljivih rješenja. Sve je to dio mojeg naučenog nasljeđa kojeg nosim sa sobom.

Jeste li nešto posredno naučili i od predsjednika Mesića?

– Mislim nastaviti njegovu komunikaciju s građanima, u kojoj ću biti još jača i otvorenija. Ne mislim samo piti kavu s građanima, nego slušati od njih što ih smeta i što žele te učiniti sve da se njihovi problemi riješe na najbolji mogući način. Predsjednik Republike ne smije biti fikus. Radeći u interesu građana, on treba biti most povezivanja između vlade, Sabora i svih onih društvenih skupina koje utječu na razvoj zemlje.

Što mislite o Mesićevom radu?

– Mesić je Hrvatskoj dao »ležerniji« i otvoreniji »štih«, vani su nas percipirali kao simpatičnu državicu i to je, nakon strogog Tuđmana bilopravo osvježenje. Mislim da je u prvom mandatu bio puno aktivniji nego u drugom. Više je koristio svoje ovlasti, a sada mi se čini da se umorio.

Imate li ikakvih izgleda u utrci s Ivom Josipovićem, iza kojeg stoji velika stranka?

– Javnosti se neprekidno nameće percepcija da je samo kandidat iza kojeg stoji neka stranka »ozbiljan« kandidat, da samo velike stranke mogu iznjedriti kvalitetne kandidate. A zapravo se radi o tome da je svaki nezavisan kandidat, na neki način veća garancija da će doista biti predsjednik svih građana – i onih u lijevim strankama, i onih u desnim ili centru, ali također i građana koji su apolitični, koji ne pripadaju nikakvoj stranci. Radi se jednostavno o tome da, ako ste kandidat neke određene stranke, vi nužno nosite sa sobom taj neki stranački »paket« na predsjedničku funkciju. A to nikako nije dobro.

A Andrija Hebrang?

– Isto mislim i u njegovu slučaju. Ne bi bilo dobro da kandidati budu iz stranaka. Naime, u jednom trenutku može se dogoditi da su predsjednik države, Vlade i Sabora svi iz iste stranke ili koalicije. U državi tada ne bi bilo političke ravnoteže.

Ako i Nadana Vidoševića netko podupire, recimo neki poslodavci, ako Josipovića i Hebranga podržavaju velike stranke, tko će vas poduprijeti?

– Za razliku od njih ja imam potporu, i lijevih i desnih i poduzetnika i još vojske uvjetno rečeno, malih ljudi. Zašto? Zato jer vizija koju imam uključuje prave promjene, a ne kozmetičke. Ja zastupam: obične ljude, obespravljene građane, sve one koji su izgubili svaku nadu, rezignirane i apatične mlade koji samo gledaju kako će pobjeći preko granice, jer ne vide nikakvu perspektivu u Hrvatskoj. Od njih, običnih ljudi, trebamo čuti što im je bitno, a ne govoriti im to, ne upravljati njihovim životima na temelju ove ili one političke situacije ili nekakvih ili nečijih »viših« interesa. Hrvatskim građanima treba napokon ukazati poštovanje koje zaslužuju. Pa, zaboga, oni nas plaćaju!

Kako ocjenjujete najavu premijerke Kosor da će Vlada od iduće godine cijeli postupak javne nabave kontrolirati s jednog mjesta?

– To je dobar potez, ali nije dovoljan. Prije tri godine predlagala sam zakonsku obvezu da sve institucije, koje žive na državnom proračunu, svoje financijsko poslovanje, sve ugovore i račune objavljuju na jedinstvenom javnom internetskom portalu. Tako bi svaki građanin mogao vidjeti kamo odlazi njegov novac. Takav transparentni model uvele su sve europske zemlje, SAD, pa i latinoameričke države. Uvele su to i Rumunjska, Bugarska, ali Hrvatska još nije. Dakle, taj potez premijerke Kosor je dobrodošao i ima smisla samo pod uvjetom da, kako sam rekla, izvješća postanu javna. Jedino tada će oni koji vode te institucije daleko više paziti kako se troši proračunski novac.

Zašto na tome inzistirate?

– Zato što zbog netransparentnih javnih nabava iz proračuna godišnje iscuri oko pet milijardi kuna. Ako će Vlada od kriznog poreza prikupiti dvije milijarde kuna, možete zamisliti koliki novac država gubi u javnim nabavama, a koliko tek završava u privatnim džepovima? Inzistirat ću na transparentnosti javnih nabava i financijskog poslovanja javnih institucija, jer će to pomoći hrvatskom gospodarstvu i proizvodnji. Transparentnost poslovanja jedan je od preduvjeta oporavka hrvatskog gospodarstva i revitaliziranja proizvodnje. Proizvodnja nam je najvažnija. Neprekidno govorimo o potrebi povećanja proizvodnje, a ja vas pitam: kako mi možemo očekivati podizanje razine proizvodnje dok istovremeno svakodnevno čitamo u tisku o milijunima kuna koji nesavjesnim poslovanjem pojedinaca u HEP-u, HŽ-u, da ne nabrajam dalje, nestaju u privatnim džepovima? Kako možemo očekivati motiviranost običnog čovjeka, radnika, obrtnika, malih i srednjih proizvođača, da rade još bolje i još više? Ne stimuliraju li takve koruptivne prakse sivu ekonomiju, izbjegavanje plaćanja poreza, itd… Neki kažu kako ljudi moraju znati da mogu živjeti od svoga rada i to dostojanstveno. A ja se pitam što je to država napravila da oni doista tako mogu živjeti.

Kako se Jadranka Kosor snalazi na dužnosti premijerke?

– Nije bitno je li premijer muškarac ili žena. Otkako je, kako sama kaže, dobila vrući krumpir u ruke, mislim da se Jadranka Kosor s teškim stanjem u zemlji prilično dobro nosi. A sigurna sam da joj nije nimalo lako boriti se s brojnim otvorenim i skrivenim neprijateljima, a i sa često zluradim komentarima svekolike hrvatske javnosti. No, treba puno brže raditi i donositi odluke. Došlo je vrijeme za reformske zahvate, o kojima cijelo vrijeme govorim. Onaj tko neće prihvatiti tu činjenicu da su reforme nužne, odvest će nas u propast.

U Hrvatskoj desetljećima nije bilo žena na najvažnijim dužnostima. Što mislite o mogućnosti da za pola godine žene imaju u rukama i dužnost predsjednice Vlade, i države? Kako će na to reagirati građani?

– Ne vidim tu ništa loše. U politici zastupam kreativnost, sposobnost i humanost. Vjerujem da je došlo vrijeme za takav profil političara, neovisno o tome kojeg je spola. Ako budem izabrana za predsjednicu, neću govoriti ono što bi većina ljudi htjela čuti, nego ću ih pitati da oni meni kažu što im smeta, što žele a što misle da možemo zajedno promijeniti kako bi svima nama sutra bilo bolje.
Vrijeme bahatosti, političara bez imalo empatije, bez stvarnog dodira s realnošću, vrijeme deklarativne brige za »običnog građanina« i stvarnih problema neke države – prošlo je.

Rasprava o ustašama i partizanima gubitak vremena

Što će biti ako vas razvoj događaja odvede u raspravu o ustašama i partizanima?
– To su ideološke rasprave iz prošlosti, na koje više ne treba gubiti vrijeme. Trebamo se usredotočiti na probleme koji muče današnje generacije i mlade ljude. Njima treba otvarati prostor za rad i utjecaj. Nemam namjeru voditi ideološke rasprave. Ostavimo povijest i povijesne prijepore povjesničarima.

Britanska kraljica ne prodaje zemlju, nego daje koncesije

Vi tražite da se smjesta obustavi prodaja državne imovine, nekretnina i zemljišta. Zašto? Zbog trenutačne ekonomske krize?

– Zašto? Oprostite, ali britanska kraljica ne prodaje svoju zemlju i centar Londona. Oni daju koncesije. Naša država uopće ne zna raspolagati nekretninama u svome vlasništvu. Zašto država ne bi bila dobar poduzetnik i davala nekretnine u koncesiju? Zašto ih ne bi okupila u poseban fond za nekretnine, stavila ga na Londonsku burzu i zarađivala. Taj fond može odlično zarađivati i puniti proračun Hrvatske, umjesto što se državna imovina rasprodaje ni za što. Možemo imati fond poljoprivrednog zemljišta. Grad Zagreb može napraviti svoj fond nekretnina, koji je također velik potencijal. Ali to treba napraviti. To su moje ideje. Naglašavam, to su to prakse uređenih i uljuđenih država, a to je ono kakva bi Hrvatska trebala i mogla biti. Nije to nikakvo izmišljanje tople vode.

Mesić ne bi trebao davati potporu bilo kojem kandidatu

Koga će Mesić poduprijeti za nasljednika?

– Mislim da se gospodin Mesić ne bi trebao opterećivati predsjedničkim izborima, niti podupirati bilo koga. Dužnost predsjednika se ne nasljeđuje niti se dobiva na temelju usmenih preporuka, već izbor predsjednika pripada isključivo građanima. Dakle, očekujem – uostalom, to je i obećao – da Mesić neće javno dati svoju podršku bilo kojem kandidatu.