Razgovor s nezavisnim predsjedničkim kandidatom Nadanom Vidoševićem započeli smo s usporedbom s bivšim premijerom Sanaderom, kojeg je Vidošević, kao i svoju bivšu stranku, oštro »opleo« odmah na objavi kandidature.

Optužili ste Sanadera da je kapetan koji napušta brod. Vi niste kapetan, ali radite isto, napuštate HDZ kad im baš ne ide najbolje.
– To uopće nije isto. Kad se Sanader povukao imao sam jasan stav. On nije smio tako otići. Komora je izdala priopćenje, a to je bio i moj osobni stav. HDZ je druga priča. HDZ je nezaobilazan u političkom životu Hrvatske, kao i SDP. HDZ ima odgovornost za ono što bi se zvalo prostor desnog centra i moderni demokratsko organizirani HDZ ima moralnu obvezu prema društvu biti to što se od njega očekuje. Međutim, HDZ se našao u nezavidnoj poziciji, jer ih je napustio dugogodišnji predsjednik i on je oktroirao strukturu koja će biti nakon njega i na jednom, najblaže rečeno suspektnom saboru stranke, to je potvrđeno. To ima neku vrstu legaliteta, ali sigurno nema legitimitet. Priča o Sanaderu je jedna stvar, a priča o HDZ-u je druga, iako su povezane. Zato nije točno da sam krenuo napadom na HDZ. Nisam ga napao nego sam upozorio na ono što u HDZ-u ne valja.

Ipak, ne činite li vi isto kao i Sanader. Napuštate stranku, jer više ne može poslužiti za vaše ciljeve?

– Ne, ja stranku nisam napustio. A uostalom da me stranka sada nije izbrisala iz članstva, ja bih ionako morao napustiti članstvo kada postanem predsjednik. Odlučio sam raditi nešto što sam prestao raditi prije 15 godina, a to znači snažnije se angažirati u politici.

Kandidaturom štetite HDZ-u, jer su vas 15 godina držali mimo visokih pozicija, pa ni u Sanaderovoj vladi niste dobili nikakvu funkciju.

– To nije točno. Bilo je puno špekulacija oko mog angažmana u politici. Naročito u onoj situaciji kad se HDZ dizao iz pepela. Ali mene to nije zanimalo. Ljudi koji to drukčije gledaju, kojima je stranka štap ne mogu to razumijeti. Meni stranka ne treba kao štap, meni stranka treba u onom smislu u kojem svaki čovjek ima političke simpatije, pa može biti član ili simpatizer. Ja nikada nisam tražio funkcije u HDZ-u.

Je li vam ih Sanader nudio?

– U stranačkom smislu ne, osim što su me jednom prilikom, a da me nisu pitali, kooptirali u Središnji odbor i jednako tako su me maknuli. Jednom smo razgovarali o mogućem angažmanu u Vladi, ali ne o konkretnim stvarima i to sam odmah otklonio, jer me nije zanimalo.

Što se onda promijenilo da vas politika odjednom toliko zanima?

– Razlog je to što Hrvatska više nije u onoj situaciji u kojoj je bila proteklih godina. Do prije godinu dana mogli ste uzeti sedam milijardi eura kredita i time pokriti sve naše moralne i ekonomske slabosti. Sad tih sedam milijardi više nema, pa na površinu dolaze i moralne i ekonomske slabosti i njih treba otklanjati.

Govorite kao da se vraćate u politiku kao spasitelj Hrvatske.

– To bi bilo pretenciozno.

Onda ispadate žrtva za više ciljeve, pa bolje je biti predsjednik HGK i uprave Kraša?

– Zamislite da stvari krenu lošim putem, a to se u Hrvatskoj može dogoditi. Ljudi nisu svjesni što se još Hrvatskoj može dogoditi ako državni sustav prestane funkcionirati zbog loše plaćenog policajca, carinika i činovnika. Ne bih sebi mogao oprostiti da za deset godina dođem u poziciju da ne mogu govoriti radi toga što sam šutio kad je trebalo nešto reći.

Jeste li odlučili biti nezavisni kandidat, jer vas HDZ nije htio kao kandidata?

– Ja sam u HDZ-u 20 godina. Prošao sam i uspone i padove. Imao sam najveće neugodnosti od vlastite stranke. To nije neuobičajeno, to je način na koji stranačka politika funkcionira.

Upozorili ste nedavno na to i Jadranku Kosor.

– Da. Ona će imati problema s ljudima iz stranke, ona mora svojoj legalnoj funkciji osigurati legitimitet. To je ključna stvar. Nakon što to uspije mora u stranci napraviti promjene koje je trebalo započeti prije sedam godina i tu je Ivo Sanader možda najviše propustio učiniti. Mislim da bi ona to mogla napraviti.

Zašto u to vjerujete?

– Zato što ima najvažniji preduvjet, Jadranka Kosor nije korumpirana.

Ako je to Sanader propustio napraviti prije sedam godina, znači li to da on nije takav, da je on korumpiran.

– To ne mogu kazati. Ali je činjenica da je otvorio prostor korupciji.

Ako on nije napravio nužne promjene, a Kosor ima najvažniji uvjet da ih učini, a to je da nije korumpirana, što bi to trebalo značiti?

– To znači da Jadranka Kosor nije korumpirana.

Jeste li vi bogat čovjek?

– Za hrvatske prilike jesam.

Koliko vrijedi vaša imovina?

– Ne želim se upuštati u te procjene, jer se vrijednost stalno mijenja. Kad sam kupovao zemljište na Kupresu ili u Gorskom kotaru ili Medulinu, to je bilo gotovo za bagatelu, jer nikoga to zemljište nije zanimalo, nitko tamo nije htio kupovati, a sada mu je vrijednost višestruko porasla. S druge strane dionice Kraša sada se prodaju za polovicu vrijednosti po kojoj sam ih kupio.

Možete li objasniti kako ste stekli to bogatstvo? Za početak otkud novac za kupnju dionica Kraša, čija se vrijednost kad ste

ih kupovali procjenjivala na oko šest milijuna kuna, pa zemljišta na Kupresu, pa u Gorskom kotaru?

– Kao menadžer imam pravo na kupnju određenog broja dionica Kraša. To sam i učinio. Kredit za njihovu kupnju još otplaćujem, otplatio sam oko 40 posto kredita, a dionice sada vrijede tek polovinu vrijednosti po kojoj sam ih kupio. Pije nekoliko godina na Kupresu nisam kupio zemljište na onom dijelu gdje su ga svi kupovali i gdje je bilo skupo, nego tamo gdje nitko nije išao. Sada su cijene toliko skočile da mi je to milo čuti. Ista je priča bila i sa zemljištem u Gorskom kotaru. Jedan moj poznanik doveo me tamo i odlučio sam kupiti zemljište u šumi gdje je do prve kuće bilo kilometar i pol. Kad sam tamo doveo svoju obitelj oni su mislili da sam lud. Glupo je opet reći da sam to kupio za bagatelu, jer tada to zemljište nitko nije htio kupiti, bio sam jedini kupac pa sam i platio cijenu koja je tada vrijedila.

No, imate i zemljište i vilu na Gornjem Prekrižju, te vrijedne umjetnine.

– Da. Ali to zemljište je kupila moja majka i odlučili smo tamo graditi kuću. Za tu sam gradnju kuće prodao stan, podigao kredit i raspolagao sredstvima od prodaje druge nekretnine. Što se tiče umjetnina, njihova vrijednost oscilira. Nekad se moglo primjerice po Beču, Pragu, Parizu, Münchenu ili Milanu pronaći umjetnička djela hrvatskih umjetnika i kupovati ih kad ona nisu ni približno vrijedila kao danas. Tada to mnogima nije značilo ništa.

Kad vi to pričate čini se više nego jednostavno, ali rijetkima se to događa. Ne uspijeva čak ni svim menadžerima ili ministrima.

– Uvijek je jednostavno. A nije istina da rijetkima uspijeva, mnogi su tako kupovali.

Čini mi se to prelagano i nemoguće samo s plaćom koju ste mogli imati do trenutka kada ste se zaposlili u Krašu?

– Moja plaća nikada nije bila mala. U to doba plaća predsjednika Komore iznosila je oko 17 tisuća kuna. Uz to sam bio u nadzornim odborima nekoliko agencija i privatnih poduzeća. To su velika primanja.

Nisu mali prihodi, ali čini mi nedovoljno za imovinu vrijednu milijune eura.

– S tako velikim primanjima ne možete kupiti prvi red do mora i na njemu ne možete zaraditi ni lipe nigdje na jadranskoj obali. Ulazna cijena je tolika da nigdje nemate kupca za to zemljište. Sve te špekulacije na prvoj liniji mora nisu se odvijale u Hrvatskoj, nego sa strancima. Kad sam kupovao zemljište na Kupresu i Gorskom kotaru novinari su mi rekli da imam posjednički mentalitet, a zapravo im nisam mogao reći da imam špekulativni jer bi se krivo shvatilo, ali tako se ponaša u modernom kapitalizmu. Novac se teško zarađuje, svaku lipu treba cijeniti i stalno je okretati.

No, vaše bogatstvo povezuje se i s dvije afere oko kojih su se godinama vodile istrage – Hajduk i Dalmacijacement. Za Dalmacijacement je optužba da je prodana ispod cijene.

– Stvar s Dalmacijacementom je potpuno izvrnuta. Postao sam direktor te tvrtke kad je nad njom zakazan stečaj, kad je Hrvatska bila u ratu, ali i tada sam znao da ta djelatnost ima svoju budućnost i da tvrtku vrijedi spašavati. Nekome je očito smetalo što sam izvukao to poduzeće s ruba ponora, što se oporavilo i postalo uspješno, umjesto da se prodaju samo nekretnine i na mjestu tvornice grade, primjerice, hoteli, a da se ono što proizvodi Dalmacijacement uvozi. Ne da nisam prodao Dalmacijacement, nego sam se protivio privatizaciji tog poduzeća. Najprije se govorilo o prodaji talijanskoj tvrtki, o dogovoru s bivšim ministrom Giannijem De Michelisom. Iako sam mogao razumjeti političke razloge jer nam je potpora tada trebala, protivio sam se prodaji glavnom konkurentu u regiji. Drago mi je da su objavljeni transkripti iz kojih se vidi da sam bio protiv privatizacije Dalmacijacementa. Postoje i ljudi koji su tome svjedočili, recimo predsjednik HBOR-a Anton Kovačev, tadašnji predstavnici lokalnih vlasti, ali i sadašnji predsjednik Stjepan Mesić. No, bio sam potučen, drugi su odlučili tada da se krene u masovnu privatizaciju i da se proda i Dalmacijacement, iako je to po meni bila strateška industrija potrebna u obnovi zemlje.

Je li prodan ispod cijene?

– Mislim da nije.

No, u reviziji pretvorbe i privatizacije državni revizori ističu da je u elaboratu za pretvorbu, koji je prethodio privatizaciji, a vas se navodi kao odgovornu osobu u poduzeću, vrijednost tvrtke smanjena za oko 16 milijuna ondašnjih njemačkih maraka, jer niste u vrijednost uključili zalihe i potraživanja.

– Ta je tvrtka u jednom trenutku imala dugovanja koja su premašivala njezin kapital, a na kraju je postala uspješno poduzeće. Ne znam nijedan drugi takav primjer. Nekome to nije odgovaralo i nekome je smetalo što smo u Dalmacijacementu pokazali da je poduzeće moguće izvući i da i Hrvatska može imati uspješnu industriju. Ja sam smatrao da to društvo treba ostati u državnom vlasništvu i da se i na njemu treba razvijati domaća ekonomija. Naravno da se sada ne mogu sjetiti svake zalihe i potraživanja od prije 20 godina, morali bismo pogledati izvješća iz tog vremena, ali ako vas žele maknuti jer ste dio uspješne priče mogu vam bilo što prikazati kao nepravilnost.

Sugerirate da su državni revizori namjerno tražili i pronašli stvar koju bi vam mogli napakirati, jer ste smetali nekim mračnim silama. Želite da povjerujem da je moguće da Državna revizija na čelu sa Šimom Krasić napravi nešto takvo, i to 2003. godine, samo kako bi poslužila nečijim ciljevima.

– Ne trebate biti ironični. Zašto bi išli u tvrtku koju je netko izvukao iz stečaja, u kojoj su unatoč svim poteškoćama radnici uvijek dobivali plaću, a imali su toliko primjera gdje su tvrtke namjerno gurane u stečaj, gdje se gasila proizvodnja i mešetarilo nekretninama. Ciljano se tražilo bilo što u Dalmacijacementu.

Slučajem se bavilo i tužiteljstvo. I oni su to činili s ciljem i njih su pokrenule mračne sile.

– Ma nisu to nikakve mračne sile. Radi se o tome da vam lako nađu nešto za što će vas teretiti ako nekome stanete na put, ako se nekome ne sviđa ono što radite.

Kome u vašem slučaju? Tko su ti ljudi?

– Onima kojima nije odgovaralo što dokazujem da se u Hrvatskoj ekonomiji može i proizvoditi, a ne samo uvoziti i preprodavati, da ako je cilj jasan i naša industrija može biti uspješna. Ponavljam, najveće sam neugodnosti doživio od vlastite stranke.

Ali s tom pričom nema veze istraga u Hajduku. Tamo vas je tužiteljstvo teretilo za konkretne stvari, neplaćanje 55 milijuna kuna obveza državi. Vi pak epizodu u Hajduku ističete kao svoj uspjeh, jer je Hajduk igrao četvrtfinale Lige prvaka.

– To i jest razlog zbog kojeg je pokrenuta istraga. Mene su u Hajduku, iako sam bio predsjednik volonter, pa i nisam mogao odgovarati za materijalno financijsko poslovanje, odlučili istražiti zbog neplaćenih obveza državnom proračunu. Ja jednostavno nisam po zakonu za to mogao biti odgovoran. Drugo, u to vrijeme svakog su mjeseca na isti način isplaćivane plaće radnicima brodogradilišta i mnogih drugih industrija preko sindikalne blagajne, da se ne bi platili porezi i doprinosi. Ali nije to bilo bez razloga i zato što su to ljudi željeli. Mi smo jednostavno bili neizgrađeni sustav u ratnom okruženju. Okolnosti su bile daleko od regularnih, a plaće su se morale isplaćivati, pa i danas desetljeće i pol kasnije, država pregovara s nekim velikim hrvatskim poduzećima zbog neplaćenog PDV-a. Nitko radi toga nije pokrenuo nijednu istragu, ali u Hajduku je to učinjeno, jer neki ljudi nisu mogli podnijeti da je klub uspješan i u Europi, da smo i tamo napravili nešto dobro i da nas cijene, pa ako hoćete i da dobro kotiram kod tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana koji je bio strastveni ljubitelj nogometa. Namjerno se zanemarivao rat kao da ga nije bilo i namjerno se zanemarivala promidžbena uloga Hajduka u tadašnjim ratnim prilikama. Pokušavali smo pokazati da se život odvija normalno tamo gdje postoji hrvatska vlast. Pokušajte zamisliti danas da Barcelona dolazi u Split igrati utakmicu, to bi svakako bio događaj desetljeća za grad Split i za Hrvatsku. Teško je danas i zamisliti što je gostovanje tadašnjeg europskog prvaka i neriješen rezultat značio u to vrijeme izoliranoj Dalmaciji i Hrvatskoj.

Svaki put su tužiteljstvo i policija pokretali istrage, jer vam je netko odlučio napakirati?

– To sam vam već odgovorio.

Gospodarska kriza može narušiti temelje sustava

Inzistirate na tome da imate rješenje za gospodarstvo, iako će se predsjednik najmanje baviti gospodarstvom. Zašto bi nam predsjednik bio gospodarstvenik?

– Hrvatsku najviše ugrožava gospodarska kriza. Ona bi mogla narušiti same temelje sustava. Moramo biti svjesni opasnosti da se sustav lako može urušiti ako sutra ne budemo mogli platiti policajca, carinika ili činovnika koji su ionako slabo plaćeni. Jedino je rješenje da se ponovno vratimo radu. Predugo se živjelo tako da se država zadužuje da bi nekome nešto dala. Krediti i privatizacijski prihodi bi se slijevali u razne proračune, a onda dalje transferirali. Onda bi moćnici na svim razinama odlučivali tko dio tog novca može dobiti, a tko ne. Tako se dalje ne može živjeti. Predsjednik je zadužen brinuti za funkcioniranje vlasti, dakle osigurati da se sustav ne uruši, a dosadašnje ga ponašanje sigurno urušava. Radi toga je govorim o gospodarstvu na prvome mjestu. Ono će povući sve za sobom, bilo naprijed, bilo u propast.

Prepoznaju li ljudi što govorim, nemam protukandidata

Koga se od protukandidata najviše bojite?

– Bojim se najviše toga jesu li hrvatski građani spremni preuzeti budućnost u svoje ruke. To je moja najveća briga, to im želim omogućiti. Brinem se hoću li unijeti dovoljno energije u kampanju da ljudi shvate da im želim kazati kako je jedina ispravna mogućnost to da žive od svog rada, a ne da čekaju hoće li im netko nešto dati, a to na kraju ionako otplaćuju svi građani zajedno. Ako ljudi počnu živjeti od svog rada to je način i da jednog dana prestanu biti dužni i da tako postanu slobodni. Ako građani prepoznaju ovo što govorim, onda ja nemam protukandidata.

I ja bih podnio ustavne tužbe

Kao predsjednik države možda ćete jednom morati sudjelovati u odlučivanju da pošaljete hrvatske vojnike u Irak, ili na neko slično mjesto. Što biste učinili?

– Donio bih odluku koja je najbolja za državu. To je teška odluka za predsjednika, a za roditelja još teža, otac sam i to znam. U slučaju da o tome moramo odlučivati dobro je da imamo samo profesionalnu vojsku, da više nije riječ o ročnicima. Ponosan sam što već sada hrvatski vojnici pružaju pomoć u ostvarivanju mira diljem svijeta, i to rade najbolje.

Vanjska politika je u nadležnosti predsjednika. Kako biste riješili spor sa Slovenijom?

– Po tom pitanju moramo biti principijelni. Najbolje je da to riješi međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu. U Europsku uniju ne možemo ući tako što ćemo popuštati pod ucjenama.

Predsjednik Mesić je Vladi za kraj priuštio dvije ustavne tužbe za krizni porez i medicinski potpomognutu oplodnju. Što biste vi napravili na njegovom mjestu?

– Mislim da bih učinio isto. Volio bih, kad je u pitanju krizni porez, vidjeti kakvo je stanje likvidnosti državnih financija u posljednjem kvartalu. Onda bi sigurno znao i što učiniti. Što se tiče medicinski potpomognute oplodnje taj se zakon nije smio donijeti na brzinu, da bi se onda četiri puta najavljivalo kako će ga se mijenjati. Bolje da se o njemu prije donošenja, ako treba, razgovaralo i pet godina.