Europska unija želi našoj zemlji nametnuti izvozne kvote za šećer, na što će Vlada, krijući to od javnosti, gotovo sigurno pristati, tvrdi potpredsjednik HSP-a i saborski zastupnik Tonći Tadić. U razgovoru za Vjesnik, oboružan podacima i brojkama, Tadić dokumentirano govori o velikoj gospodarskoj i političkoj šteti koju će Hrvatska pretrpjeti udovolji li se najnovijem zahtjevu iz Bruxellesa.
• Što će uvođenje izvoznih kvota značiti za naše šećerane?
- Značit će propast za dvije od triju šećerana! Hrvatska je lani izvezla 160 tisuća tona šećera, ove godine planira 170 tisuća tona, a EU to želi skresati na samo 60 tisuća tona. Znači da bi se izvoz našeg šećera smanjio za čak dvije trećine, što bi sigurno dovelo do zatvaranja šećerana u Virovitici i Županji te do velikog gubitka radnih mjesta. Svaka od njih danas zapošljava oko 500 radnika, a tu je još oko 1000 kooperanata, pa autoprijevoznici, zaposlenici na HŽ-u te u sanitarnim i carinskim službama. Zbrojimo li, dolazimo do gubitka od čak 10 tisuća radnih mjesta.
Kad Hrvatska ima kvalitetniji i jeftiniji proizvod, Unija nam uvodi izvozne kvote ili zaštitne carine i zaboravi na priču o slobodnoj trgovini
|
• Mora li Hrvatska pristati na izvozne kvote za šećer?
- Ne mora. Odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje se odnose na trgovinsku razmjenu s EU-om temelje se na sve većoj liberalizaciji trgovine, bez kvota i carina. Hrvatska je to maksimalno poštivala, što se vidi i po tome da uvozimo sve i svašta, gotovo bez ikakve kontrole. Sporazum za 90 posto proizvoda, među kojima je i šećer, ostavlja prostor slobodnoj trgovini, ali je riječ o proizvodima u kojima im nismo konkurentni. Za preostalih 10 posto proizvoda, u kojima smo bolji i jeftiniji, nametnute su nam izvozne kvote.
• Mislite na kvote za izvoz ribe, protiv čega se već dulje bune naši ribari?
- I ne samo na ribu, iako je to najdrastičniji primjer koji pokazuje svu karikaturalnost takvog trgovinskog odnosa, jer nam je dopušteno izvesti samo 180 tona srdela, 50 tona inćuna, a još smješnije količine su za oradu. Drugi drastičan primjer su čelične bešavne cijevi iz sisačke Željezare, za koje nam je EU nametnuo izvozne kvote od 25 tisuća tona, što je tek petina sisačke proizvodnje. Dakle, kad Hrvatska ima kvalitetniji i jeftiniji proizvod, Unija nam uvodi izvozne kvote ili zaštitne carine i zaboravi na priču o slobodnoj trgovini. Tako će, bojim se, biti i sa šećerom koji je izvorni hrvatski proizvod, a šećerna je industrija među našim najvećim izvoznicima na tržište EU-a.
• Je li to i pozadina zahtjeva Europske komisije da se, mimo odredbi Sporazuma o stabilizaciji, uvedu izvozne kvote za naš šećer?
- U pozadini je nova europska šećerna politika. Još prije godinu dana je Unija izradila dokument koji predviđa smanjenje poticaja vlastitim proizvođačima šećera, ali njihovu manju zaštićenost kroz visoke subvencije želi kompenzirati podizanjem brane uvoznom šećeru. Članak 38. Sporazuma govori o zaštiti od prekomjerna uvoza, ali je doista bizarno da zaštitu od prekomjerna uvoza traži EU na čijem tržištu naš šećer čini manje od jedan posto! Da je Hrvatska tražila tako nešto, siguran sam da bi iz Unije, ali i od naših tzv. poznavatelja europskih standarda, zaredali povici da se to protivi europskom duhu, Povelji WTO-a itd. Upozoravam na to da potpisnica Sporazuma, bilo Hrvatska ili EU, želi li smanjiti uvoz nekog proizvoda, najprije treba dokazati da njegov prekomjerni uvoz izaziva na njenom tržištu veće gospodarske poremećaje. Ali, zaštitne mjere u tom slučaju ne mogu biti kvote, nego samo carine koje se uvode na rok od jedne godine do tri godine. Također, ni EU niti Hrvatska ne može zaštitne carine uvesti jednostrano. To mora odobriti paritetno sastavljeno Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje.
Od ove se vlade svemu možemo nadati
• Iz Vlade stižu uvjeravanja da razgovor o izvoznim kvotama za šećer ne znači i pristanak na njih. Mislite li da je Vlada prihvatila taj razgovor i zbog osjetljivosti trenutka u kojem se Hrvatska nalazi glede dobivanja datuma početka pregovora?
- Vlada ne smije pristati ni na razgovor o kvotama, nego samo na razgovor o mogućim zaštitnim carinama. Sve izvan toga je kršenje i Sporazuma i našeg Ustava. Zanimljivo je da je iz Europske komisije još 15. svibnja Vladi stiglo pismo u kojem se kaže da EU već od 1. srpnja želi uvesti kvote za šećer, tvrdi se da je sadašnji izvoz našeg šećera na tržište EU-a neodrživ te da bismo se, kao zemlja koja želi u EU, već sad trebali prikloniti novoj europskoj šećernoj politici. Dva dana potom premijer Sanader u Saboru decidirano tvrdi kako »nema teorije« da se Vlada u to upusti, ali je činjenica da je ministrica Grabar Kitarović u pismu Europskoj komisiji potvrdila da pristajemo na pregovore o kvotama. To je nedopustivo! Ali, od ove se vlade svemu možemo nadati. Kao što je za dobivanje statusa kandidata pristala na odgodu primjene gospodarskog pojasa na Jadranu, unatoč šteti mjerenoj stotinama milijuna eura, sad će pristati i na kvote za šećer, makar to donijelo nove štete Hrvatskoj od 120 do 140 milijuna eura godišnje.
|
Ivka Bačić
|
