Hrvatski sabor usvojio je 12. svibnja Zakon o potvrđivanju Konvencije o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izričaja, čime je postala četvrta država u svijetu i prva država u Europi koja je usvojila ovaj važni dokument. Tim povodom razgovarali smo s ministrom kulture Božom Biškupićem o sadržaju i važnosti te konvencije, te o razlozima zbog kojih se Hrvatska tako aktivno zalagala za njezino donošenje.

• Nakon usvajanja Konvencije, istaknuli ste da je »tijekom pregovora Hrvatska zastupala stavove kako se radi o jednom pozitivnom dokumentu, koji nije usmjeren protiv nečijih interesa, nego je usmjeren na afirmaciju pozitivnih vrijednosti i praksi, na promicanje raznolikosti, poticanje pluralizma, osiguranje ravnopravnog pristupa proizvodima i uslugama iz što većeg broja država i kultura našim kulturnim tržištima«. Odnosi li se možda ta izjava na to da je SAD glasovao protiv Konvencije?
- Konvencija potiče države potpisnice na posebnu skrb o zaštiti raznolikosti kulturnih izričaja unutar državnih granica, što se posebno odnosi na prava manjinskih kultura i pripadnika manjina, ali i u odnosu među državama, gdje je osnovni cilj poticati ravnomjerniju razmjenu kulturnih proizvoda i usluga. Time se želi osigurati da tržišta kulturnih dobara budu što bogatija i raznolikija. Pluralizam i razumijevanje temelj su za stvaranje demokratskog ozračja u kojem se poštuju ljudska prava, promiče i potiče dijalog i uvažavanje svih kultura. Ako se što više država bude vodilo takvim principima, osigurat će se prostor i manjim kulturama i jezicima, sačuvat će se bogata raznolikost kulturnih izričaja, što u konačnici dovodi do boljeg razumijevanja i tolerancije.
 

• Je li Hrvatska iznimka ili je možda vođena strahovanjem da će se kao brojčano mala zemlja izgubiti u ovom globalizacijskom vremenu?
- Nije Hrvatska iznimka. Hrvatska dijeli tradiciju potpore kulturi i razvoju kulturnih politika s većinom europskih država, zapravo sa svim europskim državama, što je i pokazalo glasovanje u Parizu - europske su zemlje bile jedinstvene u svojoj podršci. U toj tradiciji, još je nezamjenjiva uloga države koja kroz različite mjere osigurava prostor u kojem će stvarati umjetnici i u kojima će se producirati, ali i razmjenjivati kulturni proizvodi i usluge.
Taj prostor osigurava se kroz postojanje javnih institucija, ali i kroz potpore i subvencije, kao i druge mjere i politike koje na neki način »korigiraju« nedostatke tržišta. Europska unija politiku u području kulture najčešće opisuje kao »jedinstvo u raznolikosti«, dakle, usvaja takve politike i razvija programe za financiranje koji će poticati raznolikost u isto vrijeme ističući zajedničke europske vrijednosti, ono što se najčešće naziva »europska dodana vrijednost«. Europski model nije model dominacije nego bi se prije mogao nazvati modelom poticanja suradnje za promicanje raznolikosti. Europska unija ulaže velike napore kako bi pomogla državama članicama oblikovati odgovarajuće politike kako bi odgovorile izazovima o kojima smo prije govorili.

• A kakav je stav SAD-a?
- Hrvatska je u tom geslu jedinstvo u raznolikosti i pregovarala o ovoj Konvenciji, a u tom duhu treba čitati i moju izjavu koju ste spomenuli na početku. Spomenuo sam europsku tradiciju potpore kulturi i razvoja kulturnih politika. Kao što znate, američki pristup kulturnim politikama je drukčiji. Stoga, iako je tijekom pregovora bilo određenih prijepora zbog mjera i politika za poticanje i promicanje kulturne raznolikosti koje će dopustiti Konvencija, važno je istaknuti da nije bilo neslaganja o osnovnim načelima koja ona promiče - uvažavanje ljudskih prava i vrijednost raznolikosti. A to je prema mom mišljenju ipak najvažnije.

• Što će se konkretno promijeniti nakon usvajanja Konvencije?
- Na to pitanje uistinu je teško odgovoriti. Kao prvo, želio bih naglasiti da će Konvencija stupiti na snagu nakon što je 30 država članica Unesca potvrdi i položi u Unescu isprave o potvrđivanju. Ali i nakon toga, pitanje je na koji način će se provoditi odredbe Konvencije. Ona je, naime, međunarodnopravni dokument koji u prvom redu potvrđuje suvereno prava država na usvajanje kulturnih politika. To pravo je i dosad postojalo, pa je razumljivo zašto neki skeptici smatraju da sama Konvencija ne donosi ništa novo.

• Slažete li se vi s tim tvrdnjama?
- Ne slažem se s tim ocjenama. Bio sam svjedokom dva dana uoči donošenja Konvencije i na samoj sjednici u prigodi donošenja, i vidio sam koliko napora su države potpisnice uložile u donošenje tog dokumenta. Kad bi to bilo tako da ne donosi ništa novo, onda nitko ne bi ni prstom pomaknuo. Posebno je važna činjenica da se oko potpore Konvenciji okupio tako velik broj država. Pitanje zaštite i promicanja kulturne raznolikosti afirmirano je kao jedna od najvažnijih tema u promišljanju o budućnosti kulturnih politika.

• A rasprava u Hrvatskoj?
- I rasprava u Saboru pokazala je da su, slažući se u jednoglasnoj potpori dokumentu, različite stranke u Konvenciji različito iščitavale njezinu važnost i vrijednost. Govorilo se o čuvanju i promicanju hrvatske kulture i kulturnih izričaja u vremenu globalizacije, o važnosti promicanja i afirmiranja hrvatskog jezika, ali i o važnosti manjinskih kultura za multikulturni mozaik u kojem živimo. Pojedini zastupnici govorili su čak i o kolinju ili tradicionalnim običajima kojima prijeti nestanak.

• Koje mjere ćete eventualno uvesti da bi se počelo s provedbom odredbi Konvencije?
- Konvencija zapravo ne propisuje uvođenje novih mjera. Na neki način, gotovo sve mjere naše kulturne politike mogu se interpretirati kao poticajne za kulturnu raznolikost.

• Ipak, navedite neke mjere.
- Riječ je o sustavu financiranja i različitim oblicima subvencija gdje se izravno ulaže u kulturnu produkciju. Međutim, jasno je kako se značajno smanjuje utjecaj i doseg takvih mjera ako se istodobno ne vodi računa o distribuciji i participaciji. U tom smislu mnoge države daju potporu javnom sektoru, osnivaju institucije, javne servise za radiodifuziju kako bi omogućile kanale za distribuciju koji neće ovisiti isključivo o komercijalnim interesima. Zato Konvencija otvara mogućnost i za uvođenje drugih mjera poput mogućnosti osiguranja »preferencijalnog tretmana« za umjetnike i proizvode te usluge iz zemalja u razvoju. Okruženje se kontinuirano mijenja i potrebno je stalno dorađivati, mijenjati i prilagođavati kulturne politike. Digitalizacija dovodi do toga da se sve veći broj kulturnih proizvoda i usluga razmjenjuje u virtualnom obliku.

• Kakva su vaša očekivanja utjecaja provođenja Konvencije?
- Očekujem kako će usvajanje Konvencije poticajno djelovati te da će sigurno utjecati na reforme koje su u tijeku ali i na one koje će tek uslijediti. Spomenuo bih svakako naše napore u području kulturnih industrija - posebno tu mislim na knjigu i audiovizualne djelatnosti. Morate znati da su neke od reformi vezane i uz naše pristupanje EU, koji posebno naglašava važnost poticajnih mjera za razvoj kulturnih industrija. Svjesni smo da u ovom području još ima mnogo prostora za poboljšanje naše kulturne politike i na tome intenzivno radimo. Kada Konvencija stupi na snagu, ustrojit će se i sustav praćenja koji će isto tako djelovati za sve države koje će je potvrditi.

• Kakva je bila uloga Hrvatske u pregovorima?
- Kao ministar kulture, već 1999. sudjelovao sam u Ottawi na konferenciji na kojoj je utemeljen INCP (Međunarodna mreža za kulturne politike) čiji je osnovni cilj bio unaprijediti suradnju ministara i ministarstava kulture o pitanju promicanja i zaštite kulturne raznolikosti. Ta mreža bila je »motor« cijelog pokreta i zato sam i osobno ponosan što je Hrvatska bila jedna od država utemeljiteljica mreže.
Naši su predstavnici bili su i u izaslanstvu INCP-a u veljači 2003., kada je od glavnog ravnatelja Unesca i javno zatražena potpora za pokretanje pregovora o budućoj Konvenciji o kulturnoj raznolikosti. U Opatiji su 2003., upravo u vrijeme dok se u Unescu donosila odluka o početku pregovora o Konvenciji, održavala godišnja Konferencija mreže INCP-a pod predsjedanjem mog prethodnika. A u svom novom mandatu opet sam se aktivno uključio u rad INCP-a.

• A kako su tekli pregovori u sklopu Unesca?
- U samim pregovorima u Unescu Hrvatska je od samog početka bila iznimno aktivna. Bili smo članovi »drafting« grupe. Nina Obuljen iz Instituta za međunarodne odnose, a danas pomoćnica u mom ministarstvu za međunarodnu suradnju, bila je voditeljica hrvatskog izaslanstva i posebno aktivna članica te radne skupine za čiju sam suradnju primio i zahvale od nekoliko država članica. To je bilo prvi put da su hrvatski predstavnici u nekom od UN-ovih tijela ravnopravno sudjelovali u pripremama pregovaračkih pozicija s državama članicama EU-a. To je u svakom slučaju bila potvrda, i prije formalnog početka pregovora, naše pozicije u Europi, ali i priznanje Hrvatskoj na aktivnoj ulozi koju je posljednjih godina imala u pripremama za početak pregovora o Konvenciji.

• Hoće li Hrvatska pokušati potaknuti i druge države da podrže Konvenciju?
- Kako je Hrvatska tek četvrta država u svijetu, a prva u Europi koja je potvrdila Konvenciju, nastavit ćemo djelovati u međunarodnim forumima kako bismo potaknuli i druge države na njezino potvrđivanje. Tu ću se i osobno angažirati, posebno u kontaktima s ministrima iz naše regije, s kojima imam redovite susrete. Nastavit ćemo suradnju s Unescom, Vijećem Europe, te kroz INCP da bismo na međunarodnom planu nastavili promicati i afirmirati ideje Konvencije. U Hrvatskoj, Ministarstvo će na jesen potaknuti nastavak rasprave - 2008. EU je proglasio Godinom interkulturnog dijaloga i želimo se na najbolji način pripremiti da bismo osmislili platformu i plan aktivnosti. Svakako, naši partneri za razgovor bit će i predstavnici civilnog društva i profesionalne organizacije koji su se kroz rad krovnih udruga u Europi i svijetu zalagali za donošenje Konvencije.

Jurica Körbler