Iako mu mandat traje do 2008. godine, Galić bi, prema neslužbenim najavama, trebao na jesen otići u diplomaciju, najvjerojatnije za veleposlanika u Pariz, odakle je niz godina izvještavao kao dopisnik novina i televizije. Galić o toj mogućnosti odbija razgovarati. No, u razgovoru za Jutarnji list navodi da će i posljednja točka iz njegova programa s kojim je došao na čelo HRT-a biti realizirana do kraja ljeta. - Sve točke iz programa dosad sam realizirao - kaže Galić, ističući da je najvažnije bilo osigurati neovisnost Televizije od političkih utjecaja. Galić vjeruje da je u tome uspio i da će, kad se realizira i restrukturiranje HRT-a kao posljednja točka njegove politike, Hrvatska televizija biti spremna izdržati bitku s konkurencijom i ostati najgledanija javna televizija u Europi.

 

• Gospodine Galiću, proslavili ste pola stoljeća HTV-a, a govorilo se da nakon te svečane obljetnice odlazite za veleposlanika u Pariz. Imate li zaista želju završiti karijeru u diplomatskoj službi?

- Imam želju završiti ovu proslavu i ne mogu niti želim govoriti o nečemu što bi me odvlačilo od svečarskog raspoloženja. Nemam što reći osim: o tom pitanju ništa novo.

• Kao osoba na čelu najutjecajnijeg medija u Hrvatskoj, što mislite koji su razlozi zbog kojih sve manje ljudi u ovoj državi vjeruje medijima?

- Ne bih generalizirao. Nedavno je objavljeno istraživanje Instituta Ivo Pilar koje je pokazalo da je HRT vrlo visoko na popisu institucija kojima građani najviše vjeruju. Na trećem je mjestu, poslije Crkve i vojske. Za mene je to impresivan podatak kojim sam se, uostalom, i u Saboru suprotstavljao kritičarima. U medijima ima žutila, ima površnosti, ali to je trend u svijetu. Nisu naši mediji bitno drukčiji od medija u drugim zemljama. Danas se traži brza, kratka informacija, danas je konkurencije toliko da svatko žuri za svojom informacijom. U toj žurbi ima svega i svačega. Ali to nije posljedica neke loše namjere hrvatskih novinara, to je posljedica svjetskog medijskog trenda.

• Da, ali kod nas ljudi s potpuno različitih ideoloških pozicija, od kardinala Bozanića do predsjednika Mesića, misle i javno govore da mediji kvare društvo, da su korumpirani, nevjerodostojni, zlonamjerni... Zašto?

- Mediji sigurno daju povoda za negativne sudove. Ne isključujem ni medije kojima sam ja na čelu. Ali ne bih generalizirao i rekao da je to slučaj s medijima u cijelini. I ne bih u toj opravdanoj kritici medija amnestirao nikoga, pa ni vlast, ni državu, ni Crkvu. Svi mi sudjelujemo, ili propuštamo sudjelovati, u stvaranju određenog stila života, određenih vrijednosti. Svi smo mi u utrci za nekim novim vrijednostima, spoznajama, interesima. Pitanje je idemo li u korak s vremenom ili smo iza ili ispred njega, je li nam interes važniji od istine. Ako postoji odgovornost za vrijednosni kaos, nitko ne može biti pošteđen te odgovornosti. Mediji, što su jači, imaju veću odgovornost. Međutim, ni tada nisu jedini odgovorni. Postoji lepeza odgovornih jer vrijednosti ne nastaju samo kod onih koji ih prenose nego ponajprije kod onih koji ih stvaraju i potiču. A to nisu samo mediji.

• Kakvu onda ulogu mediji imaju u današnjem hrvatskom društvu?

- Mislim da su naši mediji dosegnuli razinu slobode koju nikad nisu uživali i koja je posve usporediva sa slobodom koju uživaju mediji u najrazvijenijim zemljama. Čude me kojekakva svjetska rangiranja koja nas stavljaju maltene iza posljednje svjetske diktature. To mogu učiniti samo oni koji nemaju pravog uvida u stanje medija u Hrvatskoj, ili imaju određene računice. Postoje određeni pokušaji zastrašivanja, izvaninstitucionalnog utjecaja na medije, ali to nije ni službena politika ni redovito stanje. To su izuzeci i incidenti kojima ne treba pridavati dramatičnu važnost. Međutim, naši mediji zaostaju na planu profesionalne etike i kompetentnosti.

• Slažete li se s tezom, prisutnom među starim zvjezdama HRT-a, da je u vrijeme socijalizma razina profesionalne odgovornosti novinara bila viša?

- U vrijeme komunizma nismo uživali pravu slobodu i zato nemojmo postati pretjerano nostalgični i nekritični prema vremenu koje polako zaboravljamo. Novinari su djelovali u težim uvjetima i zbog toga su morali pokazivati više znanja, više umijeća, više sposobnosti, više pismenosti. U tom pogledu, više je bila izražena individualna sposobnost novinara da iskoristi prilike, da na profesionalnom planu - jer na političkom su planu odrednice bile zadane - postigne kvalitetu i zapažen rad. Zbog toga su novinari više ovisili o vlastitom obrazovanju, o vlastitoj sposobnosti. Utoliko se može pamtiti slika višeg ili drukčijeg profesionalnizma od onog koji imamo danas. Ali, ja se ne bih mijenjao: sve u svoje vrijeme.

• Na čelu HRT-a ste od 2000. godine, ali i u Tuđmanovo doba bili ste nadomak funkciji programskog direktora. Možete li usporediti stanje na HRT-u u Tuđmanovo, Račanovo i Sanaderovo vrijeme?

- Da, ja sam u Tuđmanovo vrijeme, 1994. godine, trebao doći za ravnatelja Televizije. Vlada me već bila imenovala, međutim, zahvalio sam se na funkciji jer sam vidio da ne mogu postići ono što sam namjeravao. Iako je bila djelomice okupirana, Hrvatska je tada još imala solidne međunarodne mogućnosti i procjenjivao sam da je Televizija jedan od najvažnijih puteva Hrvatske prema Europi. Procjenjivao sam da Televiziju treba osloboditi političkog tutorstva, da ju treba pluralizirati te da ona treba biti žila kucavica hrvatske demokracije. Ali ona je, djelomično zbog ratnih prilika, a djelomično zbog autoritarnog karaktera režima, tada bila sputana i nije bilo mogućnosti da realiziram to što sam htio. Drugi sam put na Televiziju došao 1997., kada sam dobio najbolja i najotvorenija jamstva da ću je moći voditi samostalno i na temelju zapadnih iskustava. Međutim, nakon nekoliko mjeseci pokazalo se da sam pogriješio u procjeni. Vrijeme je bilo takvo, rat je izazvao, možda i formirao jednu restriktivnu svijest i ja sam mislio da se iz toga može izaći prije i lakše. To bile moje krive procjene, moje dobre želje; realnost je bila drukčija.


Došao sam u trećem pokušaju 2000. godine. S koalicijom lijevoga centra imao sam vrlo korektne odnose, kao što ih ima i s današnjom vladom. To su poslovni odnosi, svatko radi svoje i svatko za svoje odgovara. Ja nemam mandat voditi državu ili Vladu, a Vlada nema mandat voditi Televiziju. U toj podjeli uloga dobro se snalazimo, i jučer i danas, a siguran sam i sutra. Postoje pogranični incidenti, pa možda i mali ratovi kao što je bio onaj u Saboru, ali ja nisam od ljudi koji olako dramatiziraju stanje. To je bila epizoda koju treba zaboraviti i koja nije nikome koristila, najmanje onima koji su taj rat potaknuli i u njega neoprezno ušli.

• Kolika je razina političkih pritisaka bila u Račanovo, a kolika je u Sanaderovo vrijeme?

- U Račanovo vrijeme gotovo nije bilo nikakvih pokušaja pritisaka, barem ne na mene. Račanova vlast se, noseći vjerojatno istočni grijeh prijašnjih lijevih režima u ovoj zemlji, bojala čak i onoga o čemu je legitimno mogla raspravljati s Televizijom.

• I prijašnje desne strukture vlasti imale su svoj, kako kažete, istočni grijeh prema Televiziji.

- Da, postoji istočni grijeh i desne vlasti, koja jednim dijelom nije bila svjesna njegova postojanja, pa ga je pokušala ponoviti. Mislim na saborsku raspravu i sve što se događalo krajem prošle godine. Ali, čini mi se da je vrh HDZ-a shvatio da ne može gaziti po temeljima neovisnih medija ako želi ozbiljno s Hrvatskom ići prema Europi. Neovisni mediji su neugodni, ali vlast koja se istinski zalaže za slobodne medije mora pretrpjeti i te neugodnosti u ime slobode kojoj teži. Vlast koja teži Europi mora pretrpjeti i neke neugodne, ponekad možda i nepravedne kritike, i ne dirati u nevisnost i slobodu medija, pa čak i onda kad osjeća da je neopravdano podvrgnuta žestokoj kritici.

• Je li HTV u tom smislu dovoljno ‘neugodan’ prema vlasti ili se nakon kritika i saborske rasprave stvorio strah pa autori ne žele biti pretjerano kritični?

- Ne znam jesu li ljudi aktivirali elemente samokontrole, ali znam da sam u svakoj prilici govorio novinarima da se ne boje ulaska u rizik ako su sigurni da su u pravu. A u pravu su ako imaju činjenice i argumente za to što tvrde, i ako prikažu različite strane i izvore istoga spora. Nismo izgubili ništa od svoje slobode i autonomnosti, ništa od svojih obveza na nepristrano, objektivno i pluralno informiranje. Nismo izgubili ništa od svojih prava da mi vodimo igru, ali tražim da u toj igri budemo visoko profesionalni i etični.

• Možda niste izgubili ništa od toga što nabrajate, ali čini se da ste izgubili Denisa Latina, jednog od HRT-ovih najcjenjenijih autora, koji je najavio odlazak nakon sezone u kojoj je njegova emisija bila predmet političkih pritisaka?

- Denis Latin je sigurno jedan od zaštitnih znakova Televizije jer je istraživao, otvarao prostore slobode, otvarao teme koje su drugi stavljali pod tepih...

• Zbog čega je onda nastradao kad je otvorio temu Tuđmanove ostavštine?

- Tu temu otvorio je na neprofesionalan način, ali nije stradao. O Tuđmanovoj ostavštini može se govoriti i kroz njegove, očigledno pogrešne postupke, kao što je rat u Bosni, privatizacija, autoritarnost... Ali o Tuđmanovoj ostavštini ne može se govoriti a da se ne kaže da je u njoj i država, koju je on istaknuo u svojem programu 1990. godine, da je u njoj i vojna obrana te države, da je u njoj i diplomatsko priznanje te države... Ne tražim ništa nego da budemo pluralni, objektivni i nepristrani. Tuđmana ne treba nitko braniti, neka se brani svojim djelom, ali ne treba mu ni pakirati. Ne bih, međutim, želio da se na tom primjeru Latinice stvori dojam da smo se ja ili ova kuća pokolebali, uplašili i popustili. Kod Latina se osjeća stanoviti bijeg u neutralne teme, ali to nije poltika ove kuće. Ja sam tražio da se vrati na neke od najosjetljivijih tema. Recimo, pitao sam urednike zašto ne napravi emisiju o ulozi Gojka Šuška u ratu i u politici, da se obradi i u pozitivnom i u negativnom smislu. Jer Šuška se ili glorificira ili demonizira. Predložio sam to na sastanku s programskim urednicima, gdje nabacujemo teme, iako ja ne odlučujem o tome. Ali nikad nisam propustio obraniti ljude, niti ću u tome popustiti.

• Kad su vas zbog toga napadali u Saboru, niste stali u njegovu obranu.

- Ja sam mogao reći: ‘Gospodo zastupnici, vi niste ovlašteni da raspravljate o jednoj emisiji’.

• Zašto niste?

- Mislim da bih tada stvorio situaciju koja bi bila puno teža od one koja je bila stvorena i u kojoj se pokazalo tko je tko u hrvatskoj politici. Nastupao sam u areni koja je bila maksimalno naelektrizirana. Morao sam štititi i interes kuće, jer nemojte zaboraviti da je Sabor naš vlasnik, osnivač, i nisam trebao izazivati, nego sam trebao racionalnim argumentima otvoriti mogućnost komunikacije koja neće biti prekinuta na kraju te rasprave. I nije prekinuta.

• Odlazi li Latin zbog toga s HTV-a?

- Ne znam odlazi li ili ne, ali moram reći da sam ga ja 2000. doveo kao prvo pojačanje, bio je prvi povratnik koji je dobio apsolutnu slobodu, najviše produkcijske uvjete i najveću plaću na HRT-u. To je moj stav. Na njemu je hoće li otići ili ne, ali bit će velika šteta ako ode.

• Koliko često ste izloženi takvim pritiscima o tome kad je i kako pojedina vijest objavljena ili intonirana?

- Vrlo rijetko i nakon saborskog iskustva još rjeđe. Dakle, nakon te rasprave izvučene su prave pouke.

• Što to znači ‘još rjeđe’: jednom  mjesečno ili...?

- Nema ih! Vi možete kod mene biti danima a da nećete čuti da netko zove i traži da izbacimo ovo ili objavimo ono. To vrijeme je prošlo, na mene se ne može tako utjecati.

• Kad je prošlo to vrijeme?

- Što se mene tiče, to je vrijeme prošlo 2000. godine jer sam ja izborio taj uvjet i javno ga obznanio: ‘HTV-om se upravlja s Prisavlja, a ne s Markova trga niti s Pantovčaka’. Toga se sada drže i političari, premda im je trebalo određeno privikavanje na neovisnost medija jer je vladalo višedecenijsko stanje potpune dominacije vlasti i politike nad Radijem i Televizijom. Radio i TV su u vrijeme komunizma bili poluge vlasti, a u vrijeme prve HDZ-ove vlasti neka vrsta dvorske igračke. Međutim, to je vrijeme prošlo.

• No, među političarima još ima onih koji ne misle tako. Andrija Hebrang vas često kritizira, a u posljednjem intervjuu Globusu opet je ponovio da ste SDP-ova televizija.

- Gospodin Hebrang ima pravo tako misliti i govoriti. Sve što HRT radi je javno, javnost nam je najbolji svjedok i najbolji sudac. Određeni ljudi iz politike s vremena na vrijeme imaju potrebu docirati, prepustimo im to zadovoljstvo. Meni to nimalo ne ugrožava moje zadovoljstvo.

• Hebrang tvrdi da je 90 posto emisija o Domovinskom ratu negativno intonirano. Nakon saborske rasprave najavili ste da ćete analizirati što se i kako govori o ratu na HTV-u. Jeste li to učinili?

- Analizirali smo i ne znam odakle Hebrangu statistika o tako premoćnom višku negativnog pristupa Domovinskom ratu. Mediji se, nažalost, bave i tamnijom stranom sudbine ljudi koji su Hrvatskoj osigurali slobodu: samoubojstvima, dramama, prijetnjama... Sve to stvara dojam da ti slučajevi predstavljaju opću sudbinu populacije koja je vodila Domovinski rat. Ali, zašto stalno treba dokazivati pozitivni karakter Domovinskog rata? Pa on je sam po sebi jasan. Bi li ove države bilo da nije bilo snage Domovinskog rata? Pa nije ona nastala po Duhu Svetom. Ne moramo svaki dan nekom nevjernom Tomi pružati dokaze da je hrvatska stvorena voljom njenih ljudi i snagom njenih boraca. Mislim da smo danas, 11 godina poslije Oluje, kad smo pred pragom Europe, u drugoj psihološkoj i političkoj situaciji nego nekad. Hrvatska država je neupitna i Hrvatska nema drugog puta osim da bude dio Europe. Ako sam ičim nezadovoljan u radu HRT-a, onda sam nezadovoljan time što ne razvijamo snažnije te vrijednosti. Sreća je što sam pola radnog vijeka proveo u centru Europe i taj mi je boravak vani pomogao više nego dva fakulteta koja sam pohađao.

• Možda ste zato tako izgledan kandidat za veleposlanika u Parizu?

- Neki mi tu mogućnost predbacuju kao neku vrstu izdaje klera, izdaje svoje profesije. Jer ja sam čitav život u novinarstvu. A hoću li otići u diplomaciju, možda i u Pariz, to ne znam. O tome odluke nema. Ali, ako bi se i dogodilo da odem, mislim da to nitko ne bi trebao doživjeti kao poklon ili kao pružanje azila.

• Dobro, imate li takvu želju?

- Ne gorim ja ni od kakve želje. Ako se dogodi da odem u diplomaciju, dogodit će se i neću biti nesretan. A ako se ne dogodi, opet neću biti nesretan. 

• Milić figurira kao mogući kandidat za vašeg nasljednika na mjestu glavnog ravnatelja?

- Ne znam koje su njegove ambicije. Znam da moj mandat traje još dvadesetak mjeseci i ne bih nikome preporučio da počne utrku prije nego što sudac da znak.

• Nakon što je Tomislav Marčinko prije nekoliko mjeseci istupio s navodnim popisom udbaša na Televiziji, najavili ste istragu o tome koliko je ljudi otišlo u takozvanim čistkama 1990. i 1991., a koliko 2000. godine? Što je s tom istragom?

- Da, na tome se još radi. Sad smo se bavili s nekoliko velikih projekata, a jedan od njih je bila ova velika proslava obljetnice Radija i Televizije. Međutim, nismo to zaboravili. Napravit ćemo tu analizu ne zato da bi netko njome mahao, nego da se utvrdi istina, da se spriječi da bilo tko manipulira onim što se odgodilo ‘90./’91. i onim što se dogodilo 2000. godine. U svim velikim promjenama stradaju ljudi, to se ne može izbjeći.

Prikriveni marketing Riješit ćemo svako oglašavanje ispod stola • Kažete da HRT danas više nije ovisan o političarima, a koliko je ovisan o oglašivačima? Ima li pritisaka oglašivača koji bi željeli utjecati na sadržaj? - Nitko ne može kupiti informaciju. Nitko ne može platiti Televiziji da o njemu piše pozitivno ili da ne piše negativno kad za to postoje razlozi. Međutim, imali smo nesporazuma, i to ne s našim glavnim oglašivačima, nego s kompanijama koje jesu velike, ali koje kod nas oglašavaju gotovo skromno. Te hrvatske kompanije pokazivale su određene namjere da svoje oglašavanje uvjetuju njihovim mjestom u našem informativnom programu, ali mi smo im rekli da se to ne može uvjetovati. • Koliko često je bilo takvih pokušaja? - Nisu to česti pokušaji. Kad ih odbijete prvi put, pa i drugi put, onda treći put više neće doći. U tome je sva mudrost. Date li znakove slabosti i popustljivosti, na to će se svi osiliti. Pokažete li čvrstinu i odlučnost, nitko neće pokušavati. Ali u toj čvrstini treba biti razuman, treba priznati pogreške ako ih ima. HRT treba biti neovisan i prema političkim vlastima i prema financijskim vlastima i oglašivačima. • U zadnje vrijeme se dosta govori o tzv. prikrivenom marketingu, pa se u tom kontekstu spominje i slučaj emisije Gorana Milića, koji je ovih dana proglašen novinarom godine. Kako to rješavate? - Problem postoji i zbog toga smo pripremili profesionalno etički kodeks koji bi trebao pomoći da slučajeve prikrivenih reklama sankcioniramo. To se događa ispod stola, na razini pojedinaca. Želimo razbiti sumnju da se ovdje može bilo što kupiti; sve zato mora biti vrlo transparentno. Oglašavanje je vrlo važan dio naših prihoda, ali ovo nelegalno, prikriveno oglašavanje rigorozno ćemo kažnjavati. • Koliki dio ukupnih prihoda HRT-a dolazi od oglašavanja? - Oko 30 posto prihoda ostvarujemo u oglašavanju, i to je sasvim solidan rezultat s obzirom na konkurenciju.

Izbjegavao sam masovno otpuštanje • Što je s vašim najavama da ćete smanjiti broj zaposlenih na HRT-u? - Od 3500 stalno zaposlenih i 1500 stalnih vanjskih suradnika došli smo do toga da sada imamo oko 3500 stalno zaposlenih, bez stalnih vanjskih suradnika. Stalne vanjske smo prebacili u zaposlene, a jedan veliki dio, petstotinjak ljudi, poslali smo u privremenu mirovinu, isplativši im više od 50 milijuna. Ova kuća je bila dugo zapuštena, ona je sav svoj vijek funkcionirala ili kao ispostava Partije ili kao ispostava države. Tek je zadnjih godina došla na tržište. Nema ovdje dovoljno tržišnog razmišljanja i, ako to uspostavimo u sljedeće dvije ili tri godine, ova kuća može bez straha gledati u svoju budućnost. Ne postignemo li to, može se promijeniti odnos u korist naše konkurencije. Restrukturiranje i uvođenje tržišne logike u sustav HRT-a je peta točka iz mog programa, sve sam točke dosad realizirao, i implementacija nove organizacije do ljeta će biti usvojena, što znači da će biti realizirane sve bitne točke iz mog programa. • Koji je optimalan broj zaposlenih koji treba ostati nakon restrukturiranja? - Optimalno je oko 3000 zaposlenih. Znači, oko 500 ljudi može sutra biti višak. Ali ja sam izbjegavao bilo kakav oblik masovnog otpuštanja ljudi i pazit ću na to i dalje. Ljudi nam nisu brojevi.