Ozaštiti prirode i usklađivanju hrvatskih standarda s europskima u sklopu pregovora s Bruxellesom o punopravnom članstvu u EU, razgovarali smo s ravnateljem Državnog zavoda za zaštitu prirode Davorinom Markovićem.

• Što se dosad napravilo i što će se još morati poduzeti u segmentu zaštite prirode pristupanjem Hrvatske u EU?
- Dovršen je screening i čeka se izvješće nakon kojeg Europska komisija treba odobriti direktne pregovore o području okoliša, u kojem je osobito važan dio zaštita prirode.
 

• Do kada bi se ti propisi trebali uskladiti?
- Više-manje dobar dio propisa koji se odnosi na zaštitu prirode već je usklađen. U svibnju prošle godine prihvaćen je novi zakon koji je gotovo kompletno usklađen s direktivama i legislativom Europske unije. Donose se podzakonski akti koji su također usklađeni s Unijinim propisima, a najvažniji od njih je Pravilnik o ocjeni prihvatljivosti zahvata za prirodu. Državni zavod izradio je prijedlog tog dokumenta koji je Uprava za zaštitu prirode pri Ministarstvo kulture uobličila, a sada se tekst usuglašava s Ministarstvom okoliša.

• Očekujete li u tom usklađivanju s europskim propisima neke probleme?
- Što se tiče područja zaštite prirode, ne vjerujem da bi trebalo biti problema. Osoblje Državnog zavoda za zaštitu prirode izuzetno je dobro informirano i već godinama surađuje s Europskom komisijom i putem međunarodnih projekata i seminara, pa ne vjerujem da će biti većih zapreka ni glede usklađivanja ni pristupa zaštiti, ali ni glede završetka pregovora. Problemi se mogu pojaviti kad uđemo u Europu. Tada neke stare odluke prestaju vrijediti, poput starih procjena utjecaja na okoliš ili dokumentacije za projekte izrađene sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoljeća u sasvim drugom sustavu i prema kriterijima koji nisu uopće predviđali članstvo u EU
 

• Je li takav slučaj s gradnjom hidroelektrane Lešće na rijeci Dobri, gdje su studije o utjecaju na okoliš rađene prije nekoliko desetljeća, a i isplativost je vrlo upitna?
- Svakako, ali još je konkretniji primjer kanala Sava-Dunav koji je u kontekstu Austro-Ugarske potkraj 19. stoljeća imao svoju funkciju. Naime, povezivao je srednju Europu - Austriju, Mađarsku, Češku, Poljsku i Njemačku preko Dunava s Crnim morem, dakle s područjem istočne Europe i Azijom, odnosno povezuje srednju i zapadnu Europu s Jadranskim morem koje je u transportu vrlo interesantno. U krajnjoj liniji, Austrija je gradila luku Metković.
I u bivšoj Jugoslaviji taj je kanal imao svoju opravdanost. Na bosanskoj obali Save razvijala se velika luka koja je donosila prosperitet, tamo se ukrcavao teret koji kanalom izlazi kod Vukovara na Dunav i ima otvorene pravce prema zapadnoj Europi, a na istoku prema Crnom moru. Bosna i Hercegovina bila je manje razvijena od Hrvatske i Slovenije. Da bi se i BiH dodatno razvila, Jugoslavija je napravila luku Ploče. Sada je aktualan koridor 5c koji povezuje Jadran preko luke Ploče upravo kroz BiH i izlazi na plovne rijeke, dakle na Savu.
Raspadom Jugoslavije stvari se mijenjaju, Hrvatska i BiH postaju zasebne države i time se otvara pitanje je li kanal koji će neminovno poticati razvoj luke u drugoj državi, uopće koristan Hrvatskoj. Osim što vukovarska luka tada postaje nepotrebna, s aspekta zaštite prirode najvredniji primjerci hrasta lužnjaka u Europi, a po nekima i u svijetu, nalaze se u Spačvanskoj šumi. Hrast lužnjak izuzetno je vrijedan izvozni proizvod za Hrvatsku. Rekonstrukcija tog kanala, upozorio je akademik Slavko Matić, dovela bi u pitanje opstanak hrasta lužnjaka jer on dvaput godišnje mora biti djelomično poplavljen da bi se razvijao. Stoga treba dobro odvagnuti je li pametno dovesti u pitanje opstojnost takvog prirodnog resursa zbog prometne povezanosti koja najvjerojatnije uopće ne bi imala pozitivne efekte za Hrvatsku, nego za susjednu državu. Druga je varijanta da se napravi plovni put praktički do Zagreba, međutim na Savi bi se u tom slučaju trebali poduzeti izuzetno veliki zahvati, koji bi ugrozili Lonjsko polje. Park prirode Lonjsko polje močvarno je stanište, zaštićeno i na svjetskoj razini Ramsarskim popisom. Stoga su to globalno nedopustivi zahvati koji bi to područje mogli uništiti. Upravo te stvari reguliraju i direktive Europske unije. U slučaju bilo kakvih zahvata koji mogu utjecati na prirodu, treba se savjetovati sa strukom.

• Po tome, bilo bi nemoguće graditi HE Lešće s obzirom da su studije o zaštiti prirode rađene odavno?
- Ne nužno. Ali, smatramo da svi projekti koji su izrađeni prije mnogo godina kad nije ni postojalo direktiva EU, trebaju biti revidirani. Ne tvrdim da i jedan od tih projekata ne valja, nego ih treba uskladiti s legislativom EU. Ako ne poštujemo te direktive, država će snositi posljedice.

• Koliki je doista nepovoljni utjecaj cestovnih i željezničkih pravaca na zaštićene dijelove prirode, odnosno kako se štiti priroda u slučaju velikih radova koji izravno zadiru u nju?
- Mislim da se danas u Hrvatskoj poklanja sve veća pozornost zaštiti prirode i nove ceste grade se na prilično zadovoljavajući način. Idealno je pri projektiranju svih većih zahvata, poput cesta ili hidroelektrana, da se studija o utjecaju na okoliš izradi prije početka radova jer 90 posto takvih kapitalnih investicija zadire u prirodu, i to uglavnom netaknutu.
Postoje i projekti gdje se te studije ne moraju raditi, već se samo mora donijeti ocjena prihvatljivosti zahvata za prirodu. Najlogičnije je da kad se idejno odredi koridor neke prometnice, projektant od našeg zavoda zatraži ocjenu prihvatljivosti ako je prometnica u području koje obuhvaća Natura 2000, a ako nije, da se izradi stručna podloga za područje koridora, te da se prije projektiranja vidi postoje li u tom koridoru neke točke koje bi valjalo izbjeći.
Primjer je spilja nedaleko od Skradinskog mosta zbog kojeg su radovi na autocesti Zagreb - Split čekali šest mjeseci. Naime, po direktivama EU ta se spilja morala zaštititi jer je stanište šišmiša koji su na popisu ugroženih životinja. Kad se to saznalo, tek su tada projektanti došli k nama kako bismo im predložili mjere zaštite. Sugerirali smo da se cesta pomakne 50 metara od ulaza u spilju i da se uz kolnik izgradi kameni zid koji će spriječiti da šišmiši, kad izlaze iz spilje, stradaju pod vozilima ali i da ne ugrožavaju promet.
Ako se unaprijed zna da se radi zaštite nekog staništa trasa mora pomaknuti, već ste na početku napravili projekt koji ne zahtijeva daljnje ispravke, što pojeftinjuje cijeli proces. S druge strane, kad imate projekt vrijedan deset milijuna kuna i morate ga revidirati na dva, tri mjesta, a svaka revizija stoji nekoliko stotina tisuća kuna, to samo povećava troškove.

• Spomenuli ste projekt Natura 2000. Riječ je o područjima od posebne važnosti za zaštitu?
- Europska komisija odredila je dokumentom Natura 2000 područja od velike važnosti za cijelu Europu. Postoje dvije direktive na temelju kojih se stvaraju kriteriji za proglašenje područja Natura 2000, a to su direktiva o pticama i o staništima. Kod direktiva o pticama uočene su ugrožene vrste ili vrste pred izumiranjem u Europi. Svaka država koja je članica EU ili to želi postati, mora poduzeti sve da osigura stabilan broj jedinki tih ptica, bez obzira jesu li one možda u nekoj zemlji i prekobrojne. Jednako tako, određena su staništa koja treba sačuvati.
Ako imate projekt od državnog interesa, poput gradnje autoceste koja mora prijeći preko neke bare, a ona je sastavni dio područja Natura 2000, morate kompenzirati to stanište, što znači tu baru jednostavno fizički preseliti na neki drugi lokalitet.

• Koliko je lokaliteta u Hrvatskoj obuhvaćeno projektom Natura 2000?
- Broj nije konačan, ali riječ je o 30 do 50 posto državnog teritorija Hrvatske.

• Je li to mnogo u odnosu na ostale europske zemlje?
- Mnogo je u usporedbi s velikim brojem zemalja. S druge strane, Naturom 2000 obuhvaćeno je 40 posto slovenskog teritorija, a ta država ima manju bioraznolikost od Hrvatske. Europska komisija sada traži od slovenskih vlasti da neka područja koja su izuzeli iz projekta jer su im važna zbog šireg javnog interesa, vrate u Naturu 2000.

• Koliko dolazi do sukoba između gospodarstvenika koji namjeravaju pokrenuti određene djelatnosti na zaštićenim područjima, i zaštitara?
- Ne bi trebalo biti bitnog sukoba. Treba odrediti stvarne prioritete i područja u državi gdje ih se najlakše može ostvariti. Često problem nije u zakonu koji nešto štiti, nego u ljudima koji jednostavno zaboravljaju da s njima ne završava život i povijest.

• Kako napreduje projekt CARDS?
- Taj projekt koji financira Europska unija i kojim se institucionalno jača Državni zavod, provodi se od kraja prošle godine. U sklopu projekta već su napravljeni planovi upravljanja manjim područjima poput Đurđevačkih Peski i Cret Dubravice kod Zaprešića.

• Vaš Zavod radi na uspostavi središnjeg informacijskog sustava zaštite prirode. Koja će biti njegova uloga?
- Živimo u globaliziranom vremenu gdje su postavljeni novi kriteriji i gdje bez informacijskog sustava postajete nesposobni obaviti svoj posao, a time i nekonkurentni. Prvenstveno treba postaviti temeljnu bazu svih podataka koji se tiču zaštite prirode, a potom je povezati s ostalim informacijskim sustavima srodnih djelatnosti. Riječ je o kompleksnom i dugotrajnom procesu koji će trajati između 15 i 20 godina. Naša je želja da državne službe koje ovise o proračunu, prestanu naplaćivati usluge jedna drugoj jer je to nepotreban dodatni trošak. Hrvatska je jedna od rijetkih država koja takvu bazu još nema. Baza flore u Hrvatskoj jedina je koja se počela razvijati.

Nataša Gajski Kovačić