Član Predsjedništva HSP-a i saborski zastupnik Miroslav Rožić od prije mjesec dana nije više na čelu pravaškog kluba u Saboru ni predsjednik zagrebačkog HSP-a. U razgovoru za Vjesnik tvrdi da to nije kazna zbog nedavna iskrenog govora o unutarstranačkim odnosima. Ipak, iz odbijanja da odgovori na neka pitanja vidi se da je danas malo »stao na loptu«.

• Jesu li se smirile strasti izazvane vašim istupima?
– Koliko znam, jesu. Ali, i dalje smatram da se nisu ni trebale uzburkati. Opaska o nečem općepoznatom – da se oko ljudi od utjecaja uvijek motaju oni koji se žele osobno okoristiti – nije trebala biti povod napetostima. Ponavljam stoti put da nisam mislio na stranačke kolege.

• Na koga ste mislili?
– Mislio sam na neke tzv. poduzetnike, kojima je samo do vlastita probitka. Ni slutio nisam da će spominjanje nečeg tako notornog izazvati toliki problem.

• Je li nekom u HSP-u odgovaralo napraviti iz toga aferu?
– Ne znam, ne vjerujem. Mislim da je cijeli problem nastao zbog naslova intervjua: »Đapić je oko sebe okupio...«. Kolege su na to reagirale, iako u intervjuu jasno kažem da se oko Đapića okupljaju ljudi koji misle samo na sebe, a ne da ih on okuplja.
 

• Tvrdite da niste smijenjeni, nego ste odstupili zbog mnogo obveza i umora. Otkud »umor« baš nakon tog intervjua?
– Što se tiče zagrebačkog HSP-a, znatno ranije sam najavio Đapiću da ću se povući. Ali, ne zbog umora, nego zato što nisam mogao dostići očito previsoke kriterije koje sam zadao sebi i drugima. Posrijedi je i samokritičnost – ako su najbliži suradnici nezadovoljni mojim radom, moralna je obveza prepustiti posao drugom. Mogao sam tvrdoglaviti do kraja mandata, ali to nikom ne bi koristilo.

• Niste li to znali i prije? Ispada da ste se precijenili.
– Ne, nisam se precijenio, nego sam podcijenio probleme koje je trebalo riješiti.

• Koji su to problemi u zagrebačkom HSP-u?
– Ne želim o tome govoriti, to se tiče samo HSP-a.

• Možete valjda reći što ste htjeli, a niste uspjeli u gradskom HSP-u?
– Riječ je o raznorodnim stvarima iz unutarstranačkog djelovanja, ali ni o tome ne bih govorio.

• Jeste li se pomirili s Perom Kovačevićem, kojem se nije svidjela primjedba da jako voli svjetla pozornice?
– Nije bilo pomirbe, jer nije bilo ni svađe. Odmah smo se čuli i sve razjasnili. Tom primjedbom nisam mislio ništa loše, naprotiv. Postoje ljudi koje kamera voli. A Pero se ne blokira pred kamerom, što se mnogima često događa.

• Jesu li se Đapićev i vaš autoritet u saborskom klubu sudarali i ranije?
– Problem nije od jučer, tinjao je, ali smo ga »krpali« od situacije do situacije.

• Bi li Anto Đapić preuzeo klub i da nije bilo vašeg »dugog jezika«?
– Siguran sam da bi, jer je to najpametnije rješenje. Činjenica da će on voditi klub, a ne netko drugi, govori da je problem u postojanju dvaju autoriteta, a ne u mom »dugom jeziku«.

• Kolege vam zamjeraju preveliku iskrenost u javnosti.
– Ne može se biti previše iskren. Ili si iskren ili nisi. Iskrenost smatram vrlinom, iako u javnosti prevladava uvjerenje da uspješan političar mora jedno govoriti, drugo misliti, treće raditi. To nije moje geslo. Zato i jesam pravaš, zato sam »stekliš«, zato smatram da je Ante Starčević otac domovine. Iskreno je, bez kalkulacija, zastupao svoje političke stavove.

• Zašto onda Đapić kaže da je vaš istup opomena svima da paze što će javno reći?
– Postoji i ono što se, pojednostavljeno, zove stranačka stega. Riječ je o kolektivnom interesu, kad pojedinac treba zatomiti neka razmišljanja, možda pričekati bolji trenutak. Nije mi Đapić zamjerio iskrenost, nego možda samo to da sam u istupima doveo u pitanje njegov autoritet. Ali, i to smo brzo raščistili, jer mi to nije bilo ni na kraj pameti.

Ivka Bačić