Nakon velikog uspjeha znanstvene ekipe akademika Miroslava Radmana, koja je otkrila mehanizme kako se jedna bakterija nakon »kliničke smrti« ponovo vraća u život, upitali smo i idejnog začetnika cijelog istraživanja Miroslava Radmana kako se osjeća nakon velikog uspjeha o kojem već pišu svi svjetski mediji.
- U petak je izašlo nekoliko velikih članaka o tome u Le Mondeu i Figarou, a vani me sad čeka mnogo novinara iz cijelog svijeta - uz smiješak govori za Vjesnik akademik.
- No, iako sam idejni začetnik, sva slava uistinu ne pripada meni - kaže skromno.

• Zašto je ovo vaše istraživanje toliko važno za znanstveni svijet, što je ta mala bakterija pokazala a što je tako fascinatno?
- Sve što god je inteligentno u smislu života u evoluciji koja traje milijarde godina dogodilo se u toj bakteriji. Sve bakterije koje su se dosad istraživale zapravo se natječu u prirodi koja će brže rasti, odnosno preživjeti. I ona koja brže raste nadraste druge i vidimo samo one koje ostaju. Ova je bakterija imala posve drugu strategiju, rekao bih, a to je da je razvila robusnost, jer živi tamo gdje nitko drugi ne može preživjeti. I upravo je ta stvar filozofski zanimljiva, naime ta joj je robusnost pomogla opstati, pa umjesto jedne »kapitalističke ekspanzije«, ona preživljava vlastitom strategijom preživljavanja pod bilo kojim mogućnostima. Sustav koji je razvila omogućio joj je da može preživjeti i uvjetima u kojima nema konkurenata. Jer, rekao bih, živjeti bez konkurenata je bolje nego preživljavati u vječitoj kompeticiji. Po tome je ta bakterija krajnje zanimljiva.
 

• Usprkos poznavanju bakterije 50 godina, znanstvenici dosad nisu uspijevali prodrijeti u tu njenu robusnost
- Rekao bih u njenu besmrtnost. Vjerojatno vam je poznato da ni ugledni Craig Venter, čovjek izuzetne inteligencije (koji je prvi očitao kartu ljudskog genoma 2000. godine) i vrlo bogat, dosad nije uspijevao prodrijeti u tajnu te bakterije, koju je i on sa svojim timom proučavao godinama. Imamo na što biti ponosni, imali smo više sreće, a i bili smo vjerojatno kreativniji od njega.
Pitao sam Kseniju Zahtradku, kad je došla u moj institut potkraj 2002. godine - hoćemo li riskirati? Ona je odmah odgovorila potvrdno. No, što to znači znanstveno riskirati? To znači, uz sve nedoumice, nadati se uspjehu. To je sigurno jedna od mogućnosti koju rizik nosi u sebi. Ovdje je bilo pitanje ili ćemo otkriti nešto uistinu važno ili nećemo otkriti ništa. Naime, podsjećam da u posljednjih 50 godina nismo imali nikakvih znanstvenih tragova o tome što se sve već istraživalo na toj bakteriji, pa smo posve samostalno krenuli od početka.

• Što nosi rezultat ovog istraživanja u budućnosti, kakve su mu sve mogućnosti?
- Sad smo u situaciji da legitimno s kredibilitetom sanjamo o tome kako taj mehanizam prilagoditi da profunkcionira i u našim stanicama na sličan način, a to su prije svega stanice u čovjeku koje se ne dijele - neuroni i stanice srčanog mišića. Budući da se te stanice ne dijele, nema bolesti poput raka neurona niti raka srčanih mišića i upravo u tom segmentu vidim iskorak. Dakle, to su stanice koje se dijele samo u fazi embrionalnog rasta i ono što dobijemo rođenjem - to je to. Zato većina smrtnosti u našoj populaciji dolazi od srčanih mišića - srčani udari, kardiovaskularne bolesti i neurodegenerativne bolesti poput Alzheimera, Parkinsonove bolesti i senilnost. To je izazvano nedostatkom živih, aktivnih neurona.

• Ovaj vaš rad odgovara i na pitanje je li u Hrvatskoj moguće raditi vrhunsku znanost?
- Sto posto eksperimenata u istraživanju radile su hrvatske znanstvenice. Svi drugi su samo pomagali. To odgovara na vaše pitanje je li moguće raditi vrhunsku znanost u Hrvatskoj.

Lidia Černi