Iako danas izvozimo tek polovicu ukupnog uvoza, Hrvatska ima svoje izvozne adute. Iz godine u godinu sve je bolje pozicionirana u svjetskim istraživanjima konkurentnosti. Istodobno, Hrvatsku očekuje niz reformi koje će ubrzati približavanje Europskoj uniji. O svemu tome, te o problemima vezanim uz izvoz i uvođenju novih proizvodnih tehnologija za Vjesnik govori dr. Mladen Vedriš, predstojnik Katedre za ekonomsku politiku na Pravnom fakultetu u Zagrebu, član Nacionalnog vijeća za konkurentnost i predsjednik Stručnog vijeća Agencije za promicanje izvoza i ulaganja.

• Najnovije istraživanje Svjetskog ekonomskog foruma govori da Hrvatska ima gospodarstvo koje je konkurentnije od drugih zemalja kandidatkinja za EU. Iz domaće perspektive to se ne čini uvijek tako?
– Trenutno smo bolje pozicionirani od novih članica Unije. Jer, kad je istraživanje provođeno, Rumunjska i Bugarska još nisu bile dio Unije, a Hrvatska je po nizu parametara od njih bila povoljnije pozicionirana. U istom istraživanju Hrvatska je prošla bolje i od Poljske. No naša pozicija unutar tranzicijskih zemalja istodobno zaostaje za skupinom vodećih, a to su prvenstveno pribaltičke zemlje i Slovenija, a Turska nam je vrlo blizu. No, najvažnija je činjenica da je Hrvatska u posljednjih nekoliko godina napredovala. To se prvenstveno odnosi na učinkovitost javne uprave, vođenje zemljišnih knjiga, pristup dokumentaciji, informacijske tehnologije i sektor financijskih usluga. U pojedinim područjima ipak bitno zaostajemo. A važno je da Hrvatska podiže razinu konkurentnosti ne samo zbog međunarodnog natjecanja, nego i zbog jačanja vlastite pozicije. Jer, kad postane članica Unije, okruženje će postati još zahtjevnije. Svi igraju ozbiljno i da bi naša ekonomija i poduzeća mogli opstati, moraju jednostavno biti sve bolji. Zbog podizanja životnog standarda stanovništva te zbog neminovnosti procesa globalizacije koji pritišće i koji sve tjera naprijed. Iako novi rezultati potiču, nema stajanja i samozadovoljstva.
 

• Tjeraju na reforme?
– Da, jer predrasuda je da se reforme vežu isključivo uz tranzicijske zemlje. Napredne zemlje provode i do četiri puta više prilagodbi nego tranzicijske zemlje. To govori da nitko ne može stati i da se, bez obzira na to koliko ste dobri, morate stalno mijenjati i ići naprijed. Jer, ako jednom zastanete, drugi će vas preteći, a često i - pregaziti. Proces reformi, odnosno trajna prilagodba, nešto je od čega nitko u svijetu ne može pobjeći. To su životne činjenice današnjeg doba.
 

• Hrvatska se suočava sa sve većim trgovinskim deficitom. Izvoz je prošle godine pao ispod polovice uvoza?
– Pokrivenost uvoza izvozom negdje je između 47 i 50 posto. Ukratko, svake godine uvezemo dvostruko više roba nego što izvezemo. Razlika se pokriva dijelom iz nerobnih priljeva, a to je ponajprije turizam, te ostatak deviznim doznakama radnika i zaduženjima u inozemstvu. Hrvatska se stoga mora okrenuti većoj proizvodnji i izvozu. Sve zemlje koje su ostvarile trajan i stabilan rast ostvarile su ga na većim, vanjskim tržištima. Naše domaće tržište je usko i plitko i nije moguće samo na njemu opstati. Pravi je primjer turizam. Domaći su gosti dobrodošli, ali nekoliko milijardi eura ne može se ostvariti samo na domaćem prometu. Studija koju je prije nekoliko godina izradila Svjetska banka pokazala je da je jedini trajan rast osobnih dohodaka, pa i zaposlenosti, u zemljama koje su istodobno ostvarivale i veći izvoz.

• Koji su hrvatski izvozni aduti?
– Brodogradnja, primjerice. Potrebna je i mora se učiniti sve da postane i učinkovita. Jer, ako je u drugim dijelovima svijeta proizvodnja brodova profitabilna, onda je pravo pitanje zna li to Hrvatska učiniti, a ne može li se to učiniti. U svijetu postoji izuzetna potražnja za brodskim prostorom i važno je pozicionirati se i proizvoditi brodove s velikom dodatnom vrijednosti, recimo cruisere. Ako smo ih mogli proizvoditi prije petnaest godina u ratnim okolnostima - osobno sam, tada kao potpredsjednik Vlade RH, u Splitu bio nazočan porinuću jednog takvog cruisera za švedskog naručitelja - onda nema razloga da se to ne čini i danas.
Nadalje, imamo potencijala za izvoz i u agraru. Hrvatska sa svojim mediteranskim i kontinentalnim kulturama ima sve pretpostavke za to. Tu je i priča oko biodizela. Hrvatska će, približavajući se Uniji, morati osigurati dio alternativnih izvora energije. Apsurd bi bio da budemo uvoznici biodizela umjesto da izvoznici. Jer, kad razne europske delegacije dođu i gledaju naša prostranstva, čude se što su zemljišta u velikom dijelu neobrađena. Kroz vladinu izvoznu ofenzivu ta se područja trebaju locirati, a onda i potaknuti na proizvodnju i izvoz.

• Na policama trgovačkih lanaca sve je teže pronaći voće i povrće iz Hrvatske. Teško ih je, dakle, plasirati i na domaće tržište. Istodobno, cijeli svijet seli proizvodne pogone u azijske zemlje. Nije li prekasno za izvoznu ofenzivu?
– Nije prekasno. U funkciji predsjednika Stručnog vijeća unutar Agencije za promociju i investiranje često sam u kontaktu s potencijalnim vanjskim ulagačima. Na naša vrata kuca zanimljiv spektar ulagača spremnih započeti proizvodnju od nanotehnologije do agrara. Pitanje je kako im pomoći u administrativnom i provedbenom smislu, a ne ima li njih ili nema. Što se pak tiče domaćih proizvođača, naravno da netko tko njeguje ekološku proizvodnju mora ući i na police u vlastitoj kući. Činjenica je da to svi trgovački lanci u Hrvatskoj i žele u svojoj ponudi. No, to nije dovoljno. Ti proizvođači moraju ući i na police trgovina u Sloveniji, Austriji, Mađarskoj... Jer, ako je normalno da u trgovini vidite suhe šljive koje su iz Kalifornije doputovale u Hrvatsku, ili breskve iz Španjolske i grožđe iz Čilea, mora biti isto tako normalno da proizvodi slične kategorije otputuju iz Hrvatske. Naravno, Hrvatska u cijeloj toj priči može supstituirati i nepotreban uvoz. Ne može netko reći da smo jaka turistička zemlja, a onda usred sezone umjesto da prodajemo rajčice iz Kaštela ili Ravnih Kotara, prodajemo gotovo samo one iz uvoza. Ne možemo biti uspješna turistička zemlja dok naši proizvođači muku muče s otkupom, a istodobno sa sjevera Europe uvozimo meso. I to često ono kojemu je prema propisima EU-a istekao rok trajanja, a kod nas još nekoliko mjeseci može biti na tržištu. To su apsurdi i deficiti ekonomske politike, ali oni ujedno pružaju prostor za pozitivne promjene.

• Ali zašto se oni iz godine u godinu stalno ponavljaju. Detektiramo ih, pišemo o njima i ništa se ne događa? Je li uopće moguće tome stati na kraj?
– Moguće je, ali nije lako. Teško je boriti se protiv inercije. Stvari idu svojim tijekom, odnosi su uspostavljeni, ali su isto tako uspostavljeni interesi. Neusporedivo je lakše uvesti, naplatiti svoju maržu - čak se pri tome naplati i porez - nego kod kuće nešto proizvesti. Mnogo ste manje rizični kad dođete u banku i kažete da hoćete kupiti automobil nego kad kažete da se želite baviti ekološkim uzgojem. No, može se i mora uložiti aktivni napor i problemi se tada počinju rješavati. Ne možete sudjelovati u utakmici tijekom koje svi trče na terenu, a vi sjedite u hladovini. Za Hrvatsku je baš zato nužan što skoriji ulazak u EU, jer će nas to natjerati na daljnje procese promjena - u korist nas svih.

• Analize pokazuju da je domaći visokoškolski sustav konkurentan u stvaranju svjetski relevantnog znanja, no zaostajemo u inovacijama i novim tehnološkim rješenjima? Zašto?
– U tri četvrtine slučajeva, kad je riječ o investicijama koje su ušle u Hrvatsku, radi se o kupovanju postojećih tvrtki i tehnologije (financijski sektor, telekomunikacije, turizam i energetika...) te očuvanju monopola na tržištu. U drugim tranzicijskim zemljama bilo je 80 posto novih investicija. To znači nova tehnološka rješenja, ulaganje u obrazovane ljude, širila se tehnološka baza... U Hrvatskoj je sektor proizvodnje bio u drugom planu, nije bilo domaćih i vanjskih ulaganja, došlo je do pada izvoza... I tako redom do vanjskog duga.

Silvana Oruč Ivoš